Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvati, top teniski treneri

Ulazimo u trag trendu koji se nazire

Zadnja izmjena: 28. siječnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Što biste pomislili kad bih vam rekao da hrvatski teniski treneri spadaju u samu svjetsku kremu? Štoviše, da smo vodeća trenerska nacija svijeta? Bi li vas to uopće diralo i biste li, primjerice, instinktivno lupili glavom o zid i upitali se — pa dobro, kako još sad i to?!

U studenom 2018. Ivan Ljubičić je bio trener trećeg igrača na svijetu Rogera Federera; široj javnosti slabo poznati Ivan Cinkuš trenirao je tada sedmog Marina Čilića, Kristijan Schneider bio je uz Bornu Ćorića (11.), Vedran Martić uz Karena Hačanova (12.), a Miloš Raonić (18.) bio je pod skutima Gorana Ivaniševića. Nijedna druga zemlja tada nije imala veći broj trenera u vrhu svjetskog tenisa.

Pa opet, sad kad ste ovo saznali, moguće je da bi tijek misli kod nekih od vas otišao u drugom pravcu, tipa: “Ok, ali što jedan Ljubičić može uopće donijeti jednom Federeru”, ili “Čilić i Ćorić trebaju valjda nekog našeg tek toliko uz sebe”. Ajde, već biste nekako saznali da je Martić nekoć davno trenirao Gorana, pa biste mu ‘pružili šansu’.

Priroda posla teniskog trenera je takva da izaziva podcjenjivanje, što je pomalo i razumljivo s obzirom da je trenerska uloga uvijek u sjeni, tiha i slabo vidljiva. Tenis naprosto stavlja naglasak na pojedinca i na ono što igrač radi na terenu. Trener ‘samo’ sjedi u njegovu boksu, valjda emitira pozitivu i rijetko će kada zaslužiti lovorike šire javnosti, pogotovo ako nije veliko igračko ime. Uostalom, na ATP-u je zabranjen tzv. coaching — neka tako i ostane — te se uvijek priča o taktici ili pak o taktičkom twistu za vrijeme meča čiji je redatelj bio sam igrač.

“Najteži dio posla je odluka o tome treba li u određenom trenutku nešto reći igraču ili ga pustiti da sam riješi problem”, veli Ljubičić

Vjerojatno i najeklatantniji primjer takvog odnosa spram trenera jest onaj Rafaela Nadala i njegovog strica Tonija. Zapravo, njega se uvijek doživljavalo prvo kao strica, a tek potom, gotovo usputno, kao Rafinog trenera, iako je imao ogromni utjecaj na ono što je njegov nećak postao. Činjenica da je Nadal pod njegovim ravnanjem izrastao u nestvarno dobrog igrača valjda je trebala doći kao čista slučajnost jer, eto, Nadal je naprosto Nadal. Izvanserijski talent, neprikosnoveni borac i, na koncu, mentalna stijena.

“Za razliku od prije 20-30 godina kad su se teniski treneri većinom bavili problematikom na terenu, današnjeg modernog trenera vidim kao generalista koji posjeduje znanja iz različitih disciplina”, priča mi o promjeni uloge trenera Nikola Horvat, čovjek koji je prvi pisao o, možemo reći, novom valu hrvatskih trenera. A zapravo je i sam dio tog vala.

Brušenje servisa ili emocija

Tu se opet možemo osvrnuti na strica Tonija. Način na koji je odgajao Rafu sugerira da je Toni pobornik stare škole, odnosno trener zbog kojeg vam se izvrće želudac kad dolazite na trening. Međutim, on je istovremeno bio dodirna točka sa svojevrsnim novim pristupom igraču, vjerojatno i zato što su rodbinski povezani, te je Rafu oblikovao u duhovnom smislu, radeći na tome da bude dobra, skromna i ponizna osoba na terenu i izvan njega. S vremenom je njihov odnos postao pun povjerenja i unatoč tome što su njih dvojica baš zbog te rodbinske povezanosti atipični primjer, takvo što je karakteristika današnjeg odnosa trener-igrač.

Trener više nije samo teniski stručnjak koji igrača drži na distanci, već i psiholog i motivator, a nerijetko i prijatelj ili čak roditelj.

K tome nije baš lako ni kada veći dio godine provodite odvojeno od obitelji i takoreći živite tuđi život. Prije dvije godine je Magnus Norman prekinuo na neko vrijeme suradnju sa Stanom Wawrinkom jer mu je kćer rekla da više neće razgovarati s njime ako se ne budu češće viđali. I ako mislite da su zarade trenera bajne, to je možda tako s Normanom i nekolicinom.

“Najteži dio našeg posla jest odluka o tome treba li u određenom trenutku nešto reći igraču ili ga jednostavno treba pustiti da sam razriješi problem”, rekao je Ljubičić. To sugerira i koliko je trenerska ruka nevidljiva. Uzmite za primjer Daniila Medvjedeva, igrača koji jako dobro čita zbivanja na terenu i u stanju je napraviti presudni taktički twist u meču. On je možda ponovno ekstremni primjer jer je naprosto prirodno inteligentni igrač, ali opet, netko je tijekom njegova formiranja mogao sputavati ili njegovati tu, možemo je možda nazvati, intuiciju: “On je poput umjetnika”, veli njegov trener Gilles Cervara, “ne razumijete svaki put što radi ili zašto to radi, ali ponekad ga jednostavno morate pustiti da bude svoj.”

Puno primjetnije promjene na svojim igračima svojevremeno su učinili upravo Ljubičić i Ivanišević. Potonji je izbrusio servis kod Čilića, koji je počeo niže hvatati lopticu pri servisu te je dobrim dijelom zahvaljujući fenomenalnom serviranju uzeo US Open. Nije naodmet prisjetiti se i da je Čilić počeo pokazivati više emocija dok je radio s Goranom, umjesto da gori ili kopni u sebi. Ljubičić je pak Raonića doveo do četvrtog mjesta na ljestvici, a onda je Federerov bekend učinio agresivnijim, te s njime uzeo onaj mitski Australian Open 2017.

Međutim, Ljubo, Goran i ostali spomenuti nisu jedini predstavnici novog vala; dapače, velik broj hrvatskih trenera donedavno je vodio ili vodi igrače i igračice iz top 50, 100 ili 200, ili makar one vrlo perspektivne.

Domaće je domaće

Nick Horvat svojevremeno je radio s Donnom Vekić i Timeom Babos (s njime 60.); Luka Kutanjac je prije nekoliko godina bio u stožeru Tomáša Berdycha, a danas je njegov najbolje rangirani kineski tenisač u povijesti, Zhizhen Zhang (trenutno 137.); ovu mini-renesansu koju na AO prolazi Raonić nadgleda Mario Tudor, koji je još 2001., za vrijeme Wimbledona, bio u Goranovu stožeru. Lovro Rončević radio je s Hrvaticom s američkim državljanstvom Bernardom Perom (top 70 cca), s kojom danas radi Schneider; Izudin Žunić i danas još nešto sitno radi s Poljakinjom Magdom Linette (trenutno na career highu, 41.), a Mirjana Lučić došla je 2017. do polufinala Australian Opena dok joj je trener bio Marin Bradarić.

Jasno, Goran je danas na pojedinim turnirima s Novakom Đokovićem, Ljubo je i dalje uz Federera, Martić je zbog obveza s reprezentacijom smanjio suradnju s Hačanovom, a Cinkuš trenutno traži angažman. Svoj put već neko vrijeme krče Antonio Veić i Lovro Zovko, a bivši Telesportov kolumnist Dino Marcan radi s jednim od naših najperspektivnijih igrača, Dujom Ajdukovićem.

“Znanje je danas dostupno svima i sve trikove zanata je prilično lako otkriti. Vrijeme kad su ljudi vjerovali poznatim teniskim imenima koja dolaze iz najvećih teniskih nacija je prošlo”, piše Horvat o širem kontekstu u kojem su stasali naši treneri. Naravno, kao svojevrsni uzrok uvijek možemo uzeti onu pomalu mistificiranu teoriju o hrvatskom sportskom genu i želji za uspjehom usprkos svemu, a razumije se da je svoj utjecaj izvršila i povelika teniska tradicija, vezana još za Željka Franulovića, Nikolu Pilića i Gorana Prpića.

“Igrači i igračice uvijek imaju tendenciju uzimati trenere iz zemlje odakle su i oni sami”, priča Marcan i dodaje: “Nekako je lakše provoditi 40 tjedana godišnje s nekim tko priča isti jezik i tko ima sličan mentalitet. Dakle, najčešće su igrači ti koji su zaslužni da se za nekog trenera čuje, koliko god to kontradiktorno zvuči jer ipak je trener taj koji igrača čini boljim. Kad se trener dokaže, onda ima posla i sa strancima, ali najčešće prvi veliki coaching breakthrough ide kroz domaćeg igrača.”

Drugim riječima, uglavnom hrvatski treneri već desetljećima čine hrvatske igrače boljima, a onda ih igrači takoreći afirmiraju na velikoj sceni. Zapravo, poboljšavaju jedni druge.

Prilagodljivost kao zajednička crta

“Vjerojatno ima nešto i u tome da su naši treneri potaknuti i ohrabreni uspjesima Željka Krajana, a kasnije i Schneidera i Kutanjca koji nisu bili velika igračka imena, pa i u tome što smo vjerojatno nacjenjenija teniska nacija u Istočnoj Europi, a veliki broj igrača, posebno igračica, ujedno i potencijalnih klijenata, dolazi upravo iz Istočne Europe”, priča Horvat. Tu bismo ponajprije trebali istaknuti Krajana, pošto se on još prije više od 10 godina afirmirao na svjetskoj sceni.

“On je totalno drukčiji teniski trener; drukčiji u odnosu na sve one koje sam imala prije njega, ali i sve druge uopće”, govorila je, poput brata temperamentna, Dinara Safina. Prije nego što je počela raditi s Krajanom, razmišljala je o kraju karijere, sa svega 23 godine. “On je bio prvi koji mi nije došao mijenjati udarce. Umjesto toga rekao mi je da ja već imam udarce za svjetski broj 1”, kazala je u to vrijeme upravo prva tenisačica na svijetu.

Pa, dobro, postoji li možda određena filozofija, škola koju su slijedili naši treneri?

“Mislim da ne postoji neka prepoznatljiva zajednička filozofija, osim već spomenutog pobjedničkog mentaliteta”, kaže Horvat te otkriva da je manje više zajednička crta svih trenera ona da moraju biti prilagodljivi. “Raznovrsni smo i svatko od nas daje jedan dodatni osobni touch”, nadovezuje se Marcan pa zaključuje: “Morate raditi na sebi, povezivati se s ljudima koji imaju znanje i iskustvo, ali to je, na kraju krajeva, i stvar socijalne inteligencije koja je po meni jako bitna u trenerskom poslu.”

Ne propusti top članke