Hrvatska nije nogometna reprezentacija. Hrvatska je znastvena fantastika, nezaustavljiva sila iz druge dimenzije, kolektiv jedanaestorice koji se na nogometnom terenu, kad god igra veliku utakmicu, transformira u organizam za kojeg ne vrijede zakoni fizike i biologije.
Kako drugačije objasniti činjenicu da je Hrvatska, koja je protiv Japana imala najstariju momčad u nokaut fazi svjetskih prvenstava još od 2006., protiv Brazila — ovog Brazila, navodno nezaustavljivog Brazila — istrči kontru u 103. minuti, nakon više od sat i pol vremena trke i borbe. Kontru u kojoj Bruno Petković izbaci dvojicu profesionalnih braniča kao da igra rekreativno na Krugama i stvori možda i najbolju hrvatsku šansu na turniru.
Kako objasniti da nakon toga, tek nekoliko minuta kasnije, Hrvatska primi gol, u sudačkoj nadoknadi prvog produžetka, nakon možda i najboljeg individualnog momenta ovog prvenstva, ali svejedno izbori penale? Hrvatska u 116 minuta nije napravila gotovo pa ništa na terenu, a onda je, u 116., iz prvog i jedinog udarca unutar okvira, zabila gol koji joj je donio raspucavanje. I onda, naravno, pobjeda. Čini mi se da su svi koji iole prate reprezentaciju bili potpuno sigurni tko će slaviti nakon penala. Danska i Rusija 2018., Japan i Brazil 2022. Penali, penali, penali i penali. Koga briga za sreću kada si drugi puta zaredom u polufinalu svjetskog prvenstva. Ni Isaac Asimov ne bi napisao bolju kratku priču.
Hrvatska je, po čistom dojmu, u prvih 45 minuta odigrala svoje daleko najbolje poluvrijeme na turniru. Dojam je, naravno, relativan. ‘Nula’ protiv ovakvog Brazila vrijedi više od nule protiv Maroka i Belgije. Međutim, i to je možda najbolja moguća pohvala koju ova reprezentacija može dobiti, odnos snaga u prvom dijelu nije predstavljao nekakvu senzaciju, junačku borbu protiv svih izgleda, tisuću klizećih startova na loptu i spašavanje žive glave. Hrvatska je, kao što je napravila s Belgijom, uz minimalnu buku ograničila brazilsku ofenzivnu kreaciju i svela jednu od dvije, tri najbolje napadačke linije na svijetu na nekoliko poluprilika.
Hrvatska je izjednačila, jer naravno da će Hrvatska zbog koje pucaju analitički modeli i zbog koje se novinari pitaju znaju li išta o sportu o kojem pišu, ostati neporažena
Brazil je igru, i s loptom i bez nje, postavio isto kao i u osmini finala protiv Južne Koreje. Danilo se u posjedu priključio veznoj liniji i s Casemirom i zadnjom trojkom činio standardnih 3-2 kao sigurnosnu mrežu u slučaju da momčad izgubi loptu. Prema naprijed, Neymar i Lucas Paquetá pokušavali su stvarati višak s teškašima u prednjoj liniji. Međutim, hrvatska je u obrani, kao i na cijelom turniru, bila sigurna, što u duelima, što u iznošenju lopte, što u kolektivnom branjenju prostora. Čitav brazilski pristup na ovom prvenstvu (i ne samo na ovom, nego otkako je Tite preuzeo izborničku klupu) svodi na jednostavnu jednadžbu: čvrstu obrambenu organizaciju i strukturu za slučaj gubitka lopte (3-2) što omogućuje luđacima u napadu da svojom individualnom kvalitetom donesu prevagu.
No, osim par situacija u 20. minuti, Brazil, ofenzivno možda i najjača momčad turnira, nije u prvom poluvremenu pokazao gotovo pa ništa. Igrač poluvremena je, uz sve silne zvijezde Real Madrida, Chelseaja i Tottenhama, bio dečko iz Celtica, Josip Juranović.
I tako smo imali priliku gledati dvije organizirane momčadi koje su se međusobno poništile. Ni jedni ni drugi nisu gubili glavu, ni jedni ni drugi nisu gubili kontrolu. Činilo se da smo se takvih hrvatskih poluvremena od 2018. do danas nagledali stotinu puta. U nastavku se klackalica, polako ali sigurno, počela pomicati na brazilsku stranu. Brazil je u prvom dijelu nastavka nizao šanse; Vinícius Junior, Neymar, pa Paqueta, ali sve je obranio Dominik Livaković i zadržao Hrvatsku u igri. Još jednom, po tko zna koji put, kada se činilo da je Hrvatska u škripcu, netko bi je izvukao iz škripca. Zaista je teško sjetiti se bilo koje druge reprezentacije koja nikada ne gubi glavu, koja uporno preživljava čak i kada se čini da je sve protiv nje, od individualne kvalitete, taktičkog odnosa snaga. Za Brazil su u današnjoj utakmici zaigrala četiri bivša ili trenutna igrača europskog prvaka, ali Hrvatska je bila momčad koja je više sličila Real Madridu.
Pomaže, naravno, kada imate veznu liniju kojoj loptu kroz presing ne može oduzeti niti čopor vukova, kamoli nešto banalno poput suparničkih igrača, pomaže kada u zadnjoj liniji imate Joška Gvardiola, na čijem mjestu, kada biste mu skinuli masku, lako možete prepoznati Franza Beckenbauera ili Gerarda Piquea iz 2010. Ali činjenica ostaje da je ova Hrvatska na velikim turnirima strašno, gotovo nemoguće, teška za pobijediti. I ovdje dolazimo do aporije koja se nalazi u srcu identiteta Hrvatske Zlatka Dalića: Hrvatska je sjajna, Hrvatska parira favoritu prvenstva, Hrvatsku je teško pobijediti… i Hrvatska u cijelom drugom poluvremenu (a, ruku na srce, ni u prvom) nije stvorila niti jednu jedinu priliku. Nula udaraca unutar okvira, nula uzbuđenja, bez ideje.
To je Hrvatska, sviđalo se to nama ili ne. Zaboravite sada na vrijednosne sudove, na pitanja može li (mora li?) reprezentacija igrati atraktivnije (što je također, duboko relativan koncept) s ovakvom individualnom kvalitetom: činjenica je da Dalićeva reprezentacija u regularnom dijelu nije izgubila niti jednu utakmicu na velikim turnirima. Činjenica je, isto tako, da je ova Hrvatska rezultatski jedna od najboljih nokaut reprezentacija u povijesti svjetskih prvenstava. Čini mi se da će nam trebati neko vrijeme da toga u potpunosti postanemo svjesni.
Nakon regularnog dijela, 0-0. Hrvatska je još jednom, šesti put u nizu (ne računamo li finale protiv Francuske u Rusiji) nokaut utakmicu jednog velikog turnira odvela u produžetke. Jedini put u tih pet utakmica kada Hrvatska nije slavila bilo je u osmini finala lanjskog Eura, kada je bolja bila Španjolska. Pitanje koje se postavljalo, dakle, može li Hrvatska sačuvati glavu i onda se još jednom nadati da će njezini živci jači od čelika presuditi u raspucavanju. Jer, unatoč ulasku Petkovića i Nikole Vlašića, koji su bili svježi za produžetke, ruku na srce, od 45. minute na dalje, samo je Brazil igrao. Ovo još jednog pitanja: nezaustavljiva sila ili nepomični objekt? Brazil koji ne odustaje, koji lomi tempom, koji gura lopte na mali prostor dok, jebiga, jedna ne prođe, ili Hrvatska koja ne gubi, kako god izgledala na terenu?
Odgovor je bio, kao i obično, negdje u sredini. Neymar je zabio, jer naravno da će najbolji igrač najbolje reprezentacije svijeta zabiti u 120 minuta igre, Hrvatska je izjednačila jer naravno da će Hrvatska, neobjašnjiva Hrvatska, reprezentacija zbog koje pucaju analitički modeli i zbog koje se novinari pitaju znaju li išta o sportu o kojem pišu, ostati neporažena.
O penalima možda nekom drugom prilikom, jer mi se čini da još uvijek nemamo niti jedno racionalno objašnjenje o tome što presuđuje u raspucavanju, ali jedno je sigurno: ova Hrvatska jednostavno ne gubi.
