Nogomet nikada nije potpuno nasumičan i teško je reći da je itko iznenađen nakon poraza hrvatske reprezentacije protiv Engleske na Wembleyju. Uostalom, jesmo li zbilja mislili da će sve mane hrvatske reprezentacije koje je prate kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kataru, pripremne utakmice za Euro, ali čak i ranije, u Ligi nacija i neposredno nakon Rusije, odjednom nestati?
Jesmo li mislili da će rupe u obrambenoj organizaciji odjednom nestati kada krene Euro, ili da će nedostatak ideje u izgradnji igre i iznošenju lopte koji smo vidjeli protiv Armenije ili Belgije biti nadomješteni motivacijom i srcem protiv Engleske? Nogomet zna biti kaotičan, ali današnji poraz od Engleske zapravo nas nije naučio ničemu novom: znali smo da Hrvatska nije na razini koja odgovara ovoj skupini talentiranih nogometaša, znali smo da je Engleska na Euro došla s jednim od najjačih kadrova od svih reprezentacija. Znali smo da bi bod danas, koliko je god to teško priznati, bio premija.
Teško je ne povlačiti paralele s posljednjim susretom ovih dviju momčadi na velikim prvenstvima i teško je oteti se dojmu da je Hrvatska od polufinala 2018., ako budemo velikodušni, stagnirala (ili nazadovala), dok je Engleska ne samo odrasla nego stvorila napadački najjaču europsku reprezentaciju, uz Francusku. Ruku na srce, ne bi me začudilo da su mnogi već nakon pet minuta, kada je Engleska s lakoćom prerezala obje hrvatske linije i kada je Phil Foden pogodio stativu, očekivali katastrofu. Domaćini su počeli agresivni i dinamično, napadi su se redali i Hrvatska je bila stjerana na svoju polovicu.
Bilo je prilično očito da Dalićevi momci moraju preuzeti loptu u svoje noge, jer bez nje su se jako mučili protiv brže, modernije i konkretnije Engleske. Kad su uspjeli povratiti nešto kontrole, u dobroj mjeri su pacificirali Engleze i umrtvili igru, ali bez neke opasnosti prema naprijed.
Kad je počelo izgledati da bi Hrvatska u tempu koji je uspjela usporiti mogla pogoditi nekim zalutalim metkom, kad su se i Englezi već zabrinuli, stiglo je vodstvo
Prvo poluvrijeme je, osim po rezultatu, bilo za baciti: Luka Modrić se kretao vrlo visoko i nije uspijevao utjecati na utakmicu kako on to zna, Marcelo Brozović je gubio lopte i krivo dijelio dodavanja, potpuno preplavljen engleskim pritiskom, obrana je bila u raskoraku i jedino je Mateo Kovačić odigrao onako kako se trebalo protiv ovakve momčadi: proaktivno, sigurno na lopti. S obzirom na dobro dokumentirane boljke u obrani i napadu, ako je postojao recept protiv ove Engleske, on se danas nalazio u veznoj liniji, gdje Hrvatska i dalje ima igrače svjetske klase koji se mogu nositi s bilo kim.
Nažalost, niti ondje nije jasno koji je točno bio plan; ako je on bio prepustiti Engleskoj loptu, onda je izostala tranzicija, ako je on bio stajati u srednjem ili niskom bloku i zakrčiti prostor, onda ni to nije prošlo s obzirom na količinu lopti iza obrane i prostora kojeg su Raheem Sterling, Foden, Mason Mount i ostali engleski majstori na malom prostoru imali. Na kraju se sve svelo na duge lopte, oportunističke udarce i individualne poteze.
Ipak, kad je počelo izgledati da bi Hrvatska u tempu koji je uspjela usporiti mogla pogoditi nekim zalutalim metkom, kad su se i Englezi već zabrinuli, stiglo je vodstvo. I, pokazat će se, odlučujući gol. Dalićevi pokušaji s izmjenama nisu pomogli momčadi da postane opasnija u napadu i ishod se svo to vrijeme nakon gola činio izvjesnim. Hrvatska je ovo mogla dobiti samo slučajno.
Gledajući dugoročno, današnji rezultat u direktnom okršaju s momčadi koja legitimno konkurira za polufinale ili finale nije nešto oko čega bi se trebalo pretjerano zabrinuti. Prolaz će se tražiti protiv Češke i Škotske, reprezentacija ne samo bitno slabije kvalitete nego i bitno drugačijeg profila igre.
Hrvatska će protiv tih dviju reprezentacija gotovo pa sigurno igrati puno manje bez lopte, biti protagonist i diktirati tempo. Pa ipak, čak niti relativno bezbolni prolazak skupine neće (ili ne bi trebao) zamaskirati sada već očite, sistemske, boljke od kojih trpi ova reprezentacija. Dio tih boljki dat će se kratkoročno pokrpati motivacijom, željom i individualnom klasom, ali ne i sve.
