Teško je bilo prihvatiti poraz, kao i propuštenu šansu kakva će teško doći još jednom u životnom vijeku igrača i(li) navijača; svi su smatrali da je Hrvatska zaslužila više, ali nacija je svejedno slavila, ne tugovala. Gomile ljudi koje su preplavile ulice Zagreba i drugih gradova da bi se pridružile masovnom gledanju finala — među njima, mnogi strani turisti i nogometni fanovi koji su došli samo kako bi bili dio svega toga — ostale su dugo nakon posljednjeg sudačkog zvižduka i nastavile u noć. Tulum je, naravno, bio prigušen, ali još uvijek je to bio tulum a ne bdijenje.
Mediji su reagirali twistom kakav je i bio za očekivati. “Učinili ste nas ponosnima”; “Hvala vam, heroji! Dali ste nam sve”; “Vi ste za nas zlatni/prvaci” itd. naslovi su današnjih novina. Ali to je još najmanje bitno — među ljudima je bio primjetan istinski osjećaj ponosa i zahvalnosti. Danima je Hrvatska postojala u paralelnoj dimenziji uzrokovanoj nogometom, onoj u kojoj povijest gubi na važnosti jer se istovremeno stvara u hodu i sve je, barem jednom, izgledalo moguće; nitko nije bio spreman odreći se tog osjećaja i probuditi se u stvarnosti s mnogim ograničenjima i niskim obzorima. Barem nakratko, nogomet je većinu Hrvatske učinio sretnom i sanjarskom, što je osjećaj koji je su mnogi gotovo zaboravili ili ga čak nikad nisu iskusili. Postigao je nešto što politički vođe nikad nisu uspjeli niti će uspjeti.
Ono što će svakako pokušati bit će zgrabiti priliku da se ogrnu u kockice i iskoriste ovaj uspjeh za svoje populističke ciljeve. Plan za izgradnju grandioznog nacionalnog stadiona već je izvučen iz nečije donje ladice i stavljen na hrpu koja sadrži obećanja. Hrvatski političari dobri su u obećavanju, a narod zaboravan kad dođe do njihova (ne)ispunjavanja. Ovaj put bi, međutim, mogli to zaista i napraviti — jer moraju napraviti nešto, a najlakše je izgraditi jedan objekt novcem poreznih obveznika. Puno je teže ponovno izgraditi porušene i zapaljene mostove u domaćem nogometu te povratiti povjerenje u nešto čime godinama dominiraju kriminalni elementi blisko povezani s istom tom vladajućom politikom. Puno je teže graditi red iz kaosa, što je lekcija koja se najbolje može naučiti od reprezentacije — ali to je lekcija koja vas dovodi u finale Svjetskog prvenstva, pa nije baš svatko sposoban pratiti takav masterclass.
Drugim mjestom na svijetu dali su sebi — i svima nama, i Hrvatskoj — drugu šansu, ne samo nogometnu
Kad je Hrvatska osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998., bila je još uvijek nova nezavisna nacija prepuna domoljubnog ponosa skovanog u krvavom Domovinskom ratu. Bilo je optimizma, bilo je nade u budućnost i nogomet je tu igrao važnu ulogu. Danas nam je jasno da Hrvatska ništa od toga nije naučila. Zakazala je kao društvo i danas je oštro podijeljena po mnogim ideološkim i inim linijama. Zakazala je gospodarski, završivši kao najmanje razvijena članica Europske unije i s alarmantnom stopom ekonomske emigracije; puno je izgovoreno i napisano o tome kako je Hrvatska druga najmaloljudnija zemlja na svijetu — poslije Urugvaja u davnim danima — koja je dospjela u finale Svjetskog prvenstva, ali činjenica je da u njoj sada prema službenim podacima živi 300.000 manje stanovnika nego 1998. Tim bi se tempom brzo mogla naći i na samom dnu te liste.
Ali zakazala je također i u nogometnom smislu.
Puno više od blještavog novog stadiona s pet UEFA-inih zvjezdica, na kojem će se lideri — kako nogometni, tako i oni drugi — razbacivati svojim domoljubljem i navijačkom podrškom te stiskati ruke kolegama iz drugih zemalja, Hrvatska treba ulaganja u infrastrukturu, edukaciju i grassroots nogomet. Treba dobre terene i stručne trenere i suvisli plan kako njegovati svoj dokazano nevjerojatno duboki bazen talenta. Treba se pobrinuti za to da neki budući Modrići i Lovreni mogu iz njega izaći bez da najprije moraju prodati dušu nekim sadašnjim i budućim Mamićima. Mora stvoriti atmosferu u kojoj se igrači, treneri, novinari i svi ostali neće bojati da će ugroziti svoj status — ili nešto još vrjednije od toga — ako progovore o svemu što je krivo u domaćem nogometu.
Svaki član ove momčadi iza sebe ima neku tešku pozadinsku priču. Bili su izbjeglice i prognanici, žrtve agenata i raznih drugih ljudi koji su se pokušali njima okoristiti; neke od njih vlastiti je klub namjerno marginalizirao ili su bili prisiljeni otići prije nego što su na to bili spremni, sve kako bi spasili svoju karijeru. Neki od njih su kompromitirani suradnjom sa zlikovcima i lopovima i morat će snositi posljedice za to usprkos uspjehu koji su postigli; svima od njih s pravom je zamjerano to što nisu istupili i prekinuli šutnju o truleži u hrvatskom nogometu. I to je nešto s čime ćemo se morati suočiti želimo li krenuti naprijed, jer nijedan od problema koji su postojali prije Mundijala nije sada nestao niti je smanjen. A kad kažem “mi”, onda ne mislim samo na njih, nego i na nas kritičare, koji smo sigurno ponekad gađali krivu metu ili kao kontru HNS-ovim poslušnicima možda pretjerano naglašavali negativnosti, mada je sada prilično izvjesno da je Vatrenima to samo poslužilo kao dodatna motivacija.
Svejedno su isplivali na vrh i dospjeli u finale Svjetskog prvenstva isključivo vlastitim zaslugama. Uspjeli su usprkos, a ne zbog svega što ih je okruživalo svih ovih godina još od najranijih dana njihovih karijera.
Na globalnoj pozornici, gdje nema prečica i gledanja kroz prste, naučili su Hrvatsku vrijednostima napornog rada, posvećenosti cilju i zajedništva. Drugim mjestom na svijetu dali su sebi — i svima nama, i Hrvatskoj — drugu šansu, ne samo nogometnu. Dopustili su ljudima da još jednom sanjaju bez ograničenja i u svojim snovima gađaju mjesec; za to im, bez obzira na sve ostalo, moramo biti zahvalni.
