Najvreliji dani u godini rezervirani su za natjecanja mlađih kategorija. U srpnju i kolovozu igraju se razna FIBA-ina velika natjecanja, a iz hrvatske perspektive u centru pozornosti je trebao biti juniorski Eurobasket u Grčkoj. Svi nositelji iz lani zlatnih kadeta prešli su u višu dobnu kategoriju, a njihov je put slijedio i trener Milan Karakaš, stoga se očekivalo da Hrvatska može ponoviti sličan pothvat.
Međutim, Hrvatska se ovaj put nije našla u borbi za medalje.
Dapače, našla se u društvu triju najlošijih reprezentacija na turniru u borbi za ostanak u diviziji A, koji je osiguran nakon velikih muka. Od niza vrlo blijedih predstava naših juniora u sjećanju će svakako ostati neviđeni debakl protiv Nizozemske u grupnoj fazi — Tulipani su pregazili našu selekciju 98:63, a o kvaliteti mladih Nizozemaca najbolje govori podatak da su kolo ranije protiv Španjolske ostali zamrznuti na -33.
Nadasve razočaravajući nastup na Eurobasketu ovim momcima može dobro doći u psihološkom smislu. Nitko od njih nije propao jer nitko još ništa nije ni postigao
Otkud tako drastičan prevrat u odnosu na prošlu godinu? Glavni uzrok, ali nikako ne i valjano opravdanje, je izostanak trojice najboljih ljetošnjih prvaka. Roko Prkačin iz Cibone i Ivan Perasović iz Splita propustili su turnir zbog ozljeda, dok je Boris Tišma iz Real Madrida odlučio iskoristiti ljeto za individualni rad, tako da su iz udarne petorke, s kojom je Karakaš lani odigrao većinu natjecanja, ostali samo Cibonin Filip Paponja i Matej Bošnjak iz Cedevite.
Izostanak važnog trojca trebali su pokriti obećavajući juniori izlaznog godišta: Matej Rudan iz Bayerna, Sandro Rašić i Lovro Gnjidić iz Cibone, te Šibenikov Ivan Gulin, koji je kroz proteklu sezonu stekao znatno iskustvo u seniorskoj košarci. Sva šestorica su lani bili dio kadra na Svjetskom U17 prvenstvu, gdje su ostavili sasvim solidan dojam te turnir okončali četvrtfinalnim porazom od Amerikanaca.
Progutala ih sjena
No, sve i da nikada ranije nisu zaigrali zajedno, ne bi se smjeli vaditi na nedovoljno vremena za ‘stvaranje kemije’. Naime, reprezentacija je počela s pripremama već 17. lipnja, što znači da su momci imali punih 40 dana za uigravanje. Pokazalo se da je to bilo traćenje vremena — na otvarajućoj utakmici s Finskom, koja je bila ‘rugobica’ prvenstva, hrvatski juniori su izgubili 27 lopti, a dan poslije protiv Nizozemske čak 29. Turnir su završili kao jedina momčad koja je gubila preko 20 lopti u prosjeku (21,7). Toliko o uigranosti, a čovjek bi rekao da im je bilo pametnije da su ostali koji tjedan na plaži i došli na pripreme par dana uoči prvenstva, teško da bi se uočila razlika.
Nisu samo izgubljene lopte bile problem. Zabrinjavajuće su velike sličnosti s igrom seniora u kvalifikacijama za Mundobasket: ogromni problemi u organizaciji, pri čemu se pokušavalo sve i svašta, a gotovo ništa nije bilo dobro (Karakaš u prve dvije utakmice išao s Paponjom i Gnjidićem na jedinici, potom je konce preuzeo Roko Škarica, da bi turnir kao prvi plej završio Karlo Lukačić); sterilnost s perimetra, odakle je jedinu opasnost predstavljao skočni bek Rašić koji je gađao trice 15/41 (36,6 posto), a ostatak tima 19/95, odnosno svaku petu; uporno spuštanje lopti na visoke pozicije gdje je bila najveća koncentracija kvalitete i, naposljetku, užasna obrana od pick igre.
Hrvatska je počela sličiti nečemu tek u posljednje dvije utakmice kad je voda došla do grla, pa je Karakaš odustao od rotacija i uhvatio se svog dobrog starog recepta po kojem jedna te ista petorka igra preko 30 minuta. Uglavnom, Hrvatska se spasila, ali je jako razočarala. Pokazalo se da čim nema par najboljih igrača, odmah slijedi raspad sustava i duboki sunovrat, što je još jedna poveznica sa seniorima.
No, šta je, tu je. Vrlo je vjerojatno da će većina javnosti već sada okarakterizirati ove momke kao još jednu propalu generaciju. Ali možda to i nije tako loša stvar. Bolje da su odmah to skinuli s rasporeda jer bi ih prije ili kasnije, ne sumnjajte, dočekala ista presuda.
Kako vrijeme odmiče, svaki igrač sve jasnije nazire svoje limite, neke barijere preko kojih ne može brzo ili uopće prijeći, a očekivalo se da će ih pregaziti kao plitak potok. Pogledajte samo Roka Lenija Ukića, Marija Hezonju i Dragana Bendera. U očima šire javnosti svi su oni propali. Ili su, u najmanju ruku, svjetski razočarali. U mlađim su kategorijama osvajali medalje, bili predstavljani kao novi draženi i toniji, a onda su postali samo njihova sjena.
Ili je bolje reći da ih je vlastita sjena progutala.
Što god da igrač postigne u karijeri, teško da će ispuniti sva očekivanja koja se pred njega stave dok je još malodoban. Nije to samo u Hrvatskoj slučaj, to je globalna pojava. Svako malo iz Sjedinjenih Država stigne priča o novom Jordanu ili LeBronu kojeg su skauti pronašli, eto, tamo negdje u lancima ograđenom dvorištu zabačene osnovne škole, pa se za njega počnu otimati elitne srednje. Istu stvar u Europi rade španjolski velikani Real Madrid i Barcelona, koji po balkanskim provincijama vrbuju krakate 13-godišnjake i odvode ih na drugi kraj kontinenta. Svima se njima proriče da će doseći neslućene visine, a obično se ispostavi da većina postane mnogo bliža prosjeku (ili ispod njega) nego ekstremu, a kamoli povijesnom ekstremu. Već do 20. godine to postane posve jasno te interes za njih smjesta opada te se pogled grozničavo okreće novim mladim nadama.
Prizemljenje umjesto polijetanja
To me podsjeća na kultni roman Vladimira Nabokova: “Na Novu godinu bit će joj 13 ljeta. Za dvije-tri godine neće više biti nimfica nego mlada djevojka, a poslije toga studentica — užas nad užasima”, tako će sredovječni intelektualac Humbert Humbert misliti o svojoj Loliti.
Da, ima nečeg posve nastranog u opsesiji mladim talentima. Mjere im se ruke i noge, rasteže ih se kroz stotine testiranja, otima ih se od roditelja, puni im se glava pričama o slavi i novcu, promovira ih se kroz medije, tjera na brzo odrastanje… I onda većina njih tamo negdje oko svojih 20, u ovom ili onom smislu, budu odbačeni poput poderanih čarapa, kao što je Real odbacio Bojana Bogdanovića, ali i niz drugih igrača za koje niste čuli; odnosno, čuli ste, pa zaboravili.
Babo je u mlađim reprezentativnim uzrastima imao priču sličnu onoj ovih momaka iz Grčke. Njegova osma i 10. mjesta nikoga nisu oduševila, stoga su i on i njegovi suigrači u javnosti doživljeni kao neperspektivna generacija. A kad je Real digao ruke od njega, više nije bilo dvojbe — momak je propao! Kao što svi znamo, odvila se posve suprotna priča.
Neka aktualnim juniorima posluži kao inspiracija. Nadasve razočaravajući nastup na Eurobasketu ovim momcima može dobro doći u psihološkom smislu. Nitko od njih nije propao jer nitko od njih još ništa nije ni postigao u košarci da bi mogao propasti, ali zato su s njih skinuta svjetla reflektora te će moći nastaviti raditi u tišini, bez nepodnošljivog pritiska javnosti koji je izludio mnoge velike face, a koji i dalje čeka Prkačina, Perasovića i Tišmu.
Mnoge je talente skupo koštao prerani let u oblake, a momci iz Grčke prizemljeni su pri polijetanju. Na njima je da pokažu da su iz svega toga izvukli pouku.
