Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatski Katar

Zašto je njihov trijumf na Azijskom kupu (i) hrvatski uspjeh — ali i neuspjeh hrvatskog nogometa

Zadnja izmjena: 5. veljače 2019.

Kad je Xavi na katarskoj javnoj televiziji prognozirao da će upravo Katar postati prvak Azije, većina ljudi u Europi njegovo je predviđanje protumačila kao plitko ulizivanje poslodavcu jer Xavi je na vrlo unosnom ugovoru s Al Saddom, klubom kojim upravlja brat katarskog emira.

Razumljivo, s obzirom na to da je jedina poveznica koju su imali s katarskim nogometom kandidatura za Svjetsko prvenstvo 2022., a ona nema pozitivne konotacije. Prvenstvo je Katar dobio pod jako sumnjivim okolnostima, stadioni koji niču u pustinji pretvaraju se u morbidne arene smrti, a od samog početka je bilo jasno kako će se cijela sezona okrenuti da bi se izbjeglo da prvenstvo bude organizirano u uvjetima jezivih ljetnih vrućina.

Xavi je znao više. Iz prve je ruke vidio sustav rada, plan i program, nešto što se događalo iza kulisa i moralo doći na naplatu.

Za razliku od rukometa u kojem su do srebrne medalje Katarani došli tako što su naprosto kupili reprezentaciju i spojili Danijela Šarića, Rafaela Capotea, Žarka Markovića i ostatak ekipe, s nogometom je sasvim drugačija priča. Doduše, nije da već jednom nisu pokušali do uspjeha doći prečicom kao što su to napravili u rukometu.

Koliko bismo mi bili bolji da razvoju talenata pristupamo sistematično i odgovorno kao što rade u Kataru? Ili da omladinske selekcije vode sposobni, a ne podobni? 

“Novac nije bio važan faktor, zaradio sam dovoljno u Werderu”, izjavio je Aílton koji je 2004. dobio milijun dolara da kao najbolji strijelac i igrač Bundeslige pokuša kvalificirati Katar na Svjetsko prvenstvo 2006. “Brazil me ignorirao, a kako mi je bila velika želja zaigrati na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, morao sam pronaći drugi način kako doći onamo.”

Aílton nije bio sam. Istom logikom, tražeći brazilskog igrača koji je postao ikona u Njemačkoj bez da je nastupio za ijednu reprezentaciju, Katar je vrbovao Dedéa i još im pridodao Leandra koji se slučajno tih godina našao s Dedéom u Dortmundu. Papiri za dobivanje državljanstva riješeni su za manje od tjedan dana, ali na kraju brazilsko-njemački trio ipak nije nastupio za Katar na kvalifikacijama jer je FIFA odlučila hitno reagirati. Sepp Blatter je sazvao komisiju koja je postavila novo pravilo po kojem igrač za nastup u reprezentaciji mora živjeti u državi za koju želi igrati najmanje dvije godine, biti rođen u njoj ili mu ondje trebaju biti rođeni roditelji ili barem jedan od djedova i baka. FIFA je brzom reakcijom odlučila spasiti integritet reprezentativnog nogometa; kasnije je granica od dvije godine podignuta na pet godina i odjednom Šarići, Capotei, Aíltoni i Dedéi ovog svijeta više nisu bili opcija za katarski nogomet. Morali su stvoriti svoju momčad od svoje djece s kojom će raditi od samog početka.

Stručni i analitički rad

A upravo to je vidio Xavi kad je prognozirao da će Katar postati prvak Azije — stvaranje i kontinuitet.

Momčad se prošetala turnirom, pobijedivši u svih sedam utakmica i postigavši 19 pogodaka, a jedini koji je primila došla je u finalu protiv Japana, koje je dobila 3-1. No, to finale zapravo je počelo još prije 2010., kad je Katar službeno osvojio kandidaturu za organizaciju Svjetskog prvenstva 2022. Kad nije upalilo plasiranje preko Aíltona i Dedéa, iz Njemačke je 2005. doveden Andreas Bleicher, doktor znanosti s tezama iz nogometa i direktor jednog od njemačkih olimpijskih centara. On je dobio zadatak ustrojiti sustav. Jedan od prvih njegovih suradnika bio je Josep Colomer, Barcelonin skaut koji je otkrio Lionela Messija i doveo ga u Španjolsku. Njih dvojica su postala temelj na kojem je sagrađena Aspire Academy, ustanova financirana novcem šeika Jassima bin Hamada al-Thanija koja je postala središte razvoja katarskog nogometa.

Kroz Aspire je išlo sve: prikupljanje podataka, planiranje, skautiranje i treniranje. Sve faze razvoja koji je kulminirao razbijanjem konkurencije na Azijskom kupu s 12 od 23 igrača koji su mlađi od 22 godine.

Međutim, taj je uspjeh na neki način i uspjeh hrvatskog nogometa. Barem na jako posredni način.

Aspire Academy je, kao centar razvoja katarskog nogometa, provela istraživanje svih relevantnih aplikacija za nogometnu analitiku i u svibnju 2013. je Philipp Schwarz, tadašnji voditelj projekta, nazvao zagrebačku tvrtku Once i pozvao je u Katar kako bi prezentirala svoje rješenje i postala partner u projektu stvaranja reprezentacije za 2022. Aspire je željela uvesti jedinstveni analitički sustav koji na jednom mjestu dugoročno prati razvoj svakog igrača, analizu učinka u svim relevantnim utakmicama, kao medicinski i kondicijski dio sve kako bi za konačni proizvod dobila katarski “shadow team” za 2022. — listu igrača po pozicijama s ciljem da od svih nogometaša u programu dobiju one zaista najbolje.

Plan je bio jasan i nije se oslanjao na stereotip kupovine talenata. Dugoročni stručni i analitični rad s mladima i njegovanje talenta najbolje ilustrira naslovnica aplikacije i otvorna ilustracija u ovom tekstu na kojoj je mladi Akram Afif — čovjek koji je 10 puta asistirao na Azijskom kupu.

Međutim, njegovanje talenta nije isto što i podilaženje talentu. Onceovi glavni analitičari Josip Paušić i Ivan Matovina imali su zadatak analizirati utakmice katarskih selekcija, akademije Aspire od uzrasta U13 do A reprezentacije te KAS Eupena iz Belgije — kluba koji danas vodi Claude Makélélé i koji je Aspire kupila kao poligon preko kojeg će igrači iz akademije dobiti europsko iskustvo — kao i dobar dio treninga.

Radeći s njima u Onceu i analizirajući neke od utakmica, ubrzo mi je postalo očito kako Afifa često koriste na bočnoj poziciji da bi razvio osjećaj za obranu ili kako je Almoez Ali — napadač koji je zabio devet golova na turniru i time srušio rekord koji je držao Ali Daei — bio treniran u veznom redu da bi razvio osjećaj za kombinatoriku. Igračke mane koje su imali nisu nikad bile maskirane da bi se igrača skuplje prodalo; na njima se planski radilo i trudilo ih se ispraviti kroz kontinuitet kako bi konačni proizvod bio što bolji igrač. Dio tog rada je dolazio kroz Once i analize koje su se radile u Zagrebu.

Poštovanje prema talentu

I onda, ako možemo tvrditi da je to što je Katar postao azijski prvak na vrlo tangencijalan način i uspjeh hrvatskog nogometa, toliko moramo biti svjesni da je to istovremeno veliki neuspjeh za hrvatski nogomet. Jer, dok je Kataru trebao takav analitički sustav, HNS ga je smatrao nepotrebnim.

Radeći u Onceu sam, paralelno s zadacima vezanim uz Aspire, imao i dio obveza koji se odnosio na skupljanje podataka iz hrvatskog nogometa. I tek kad usporedno radite jedno i drugo vidite koliko su mladi igrači u HNL-u prirodno talentiraniji od onih u Aspire Academy, koliko im lopta bolje leži uz nogu i koliko sve radnje na terenu obavljaju s takvom lakoćom kakvu ovi u Kataru mogu samo sanjati. I onda morate promisliti kakva je šteta što HNS nema potrebe za nečim što su Bleicher i Colomer smatrali nužnim i po što su došli u Hrvatsku.

Aplikacija kojoj je 2013. Afif postao maneken kreira kartice za svakog pojedinog igrača u u njih se dodaju svi relevantni podaci, a video relevantnih akcija iz pojedinih utakmica se povlači automatski i preko njega se mogu analizirati pogreške koje su se preskočile na samoj utakmici. Tako se kroz godine vrlo jasno na jednom mjestu vidi rad i napredak pojedinog igrača, ali isto tako i trenera, odnosno  selekcija koje vode. Vidi se broj treninga, što se radilo na treningu, detaljne analize utakmica i statistike, vidi se rad i kontinuitet.

Ali isto tako, vidi se i nerad, manjak razvoja u kontinuitetu i vidi se ako igrač s lošijim rezultatima preskače onog koji je bolji. A to sve skupa se nekima u hrvatskom nogometu isplati.

Usprkos tome što su svi nositelji igre u osvajanju Azijskog kupa mlađi od 22 godine, Katar neće biti ozbiljan kandidat za svjetskog prvaka jer pričamo o državici od tek dva i pol milijuna stanovnika, od čega veliku većinu čine doseljenici koji po pravilima koje je postavila FIFA ne mogu igrati za reprezentaciju. Onih ‘pravih’ Katarana je tek oko pola milijuna i, koliko god se oslanjali na analitiku i kontinuitet rada u ispravljanju grešaka, nemoguće je kompenzirati tako skučen bazen talenta. Xavi je iz prve ruke vidio koliko dobro rade i koliko ozbiljno pristupaju stvarima, ali priroda daje neka ograničenja koja rad može pomaknuti, ali ne može probiti.

Međutim, što je s onima kojima se lopta lijepi uz nogu i koji sve vježbe s kojima se ovi u Kataru muče rade s nevjerojatnom lakoćom? Koliko bismo mi bili bolji da razvoju talenata pristupamo sistematično i odgovorno kao što rade u Kataru? Ili da instruktori Saveza iz udobnih fotelja izlaze na terene malih klubova, gdje im je mjesto? Ili da omladinske selekcije vode sposobni, a ne podobni? Ili da se ne guraju igrači preko reda? Ili da greške najtalentiranijih igrača analiziramo i ispravljamo, a ne skrivamo kako bismo ih prodali?

I od svega što je Katar uložio u nogomet, ovo softversko rješenje košta daleko najmanje. Hrvatskoj ne treba kupovati Eupen ili PSG, ne treba graditi Aspire centar u koji se redovito dolazio pripremati Bayern, ne treba plaćati Xavija da bismo popularizirali nogomet niti treba organizirati skautsku mrežu po Africi. Hrvatska treba samo malo više poštovati bogomdani talent i radu pristupati ozbiljnije, a tu ima puno toga naučiti od Katara.

Ne propusti top članke