“Sa indignacijom odbacujem sve optužbe, a svima koji žele narušiti moj ugled i ugled moje obitelji poručujem da neće uspjeti. Dejan Lovren dobit će i ovu bitku. I svaku drugu.”
Tako je jučer hrvatski nogometni “ministar obrane”završio svoje obraćanje javnosti putem privatnog Instagram profila, uz sliku na kojoj ponosno ističe srebrnu medalju sa Svjetskog prvenstva. Indignacija, dakle stanje ogorčenja zbog nanesene nepravde, prožela je reprezentativnog stopera nakon što je, kako sam piše, po dolasku s treninga doznao kako su mediji u Hrvatskoj, a potom i u Engleskoj, objavili vijest da je protiv njega podignuta optužnica zbog davanja lažnog iskaza u jednom predmetu u Hrvatskoj. Pritom je taj “jedan predmet” slučajno i najeksponiraniji u novijoj hrvatskoj povijesti, tik uz procese protiv bivšeg premijera Ive Sanadera.
Dejan Lovren ima razloga biti ogorčen.
Njegova nogometna sposobnost postala je gotovo pa running joke različitim medijima od Engleske do Hrvatske, koji jedva dočekaju neki novi kiks na terenu da provrte društvene medije i stave kakav sarkastični komentar. Da ne govorimo o tome što su mu gnjusni tabloidi radili kad su saznali kako Lovren ima ozbiljnih obiteljskih problema. Takvo zadiranje u čovjekovu privatnost i izvlačenje te razine prljavog veša najniži je oblik ljudskog postojanja i treba imati snage da se s takvim javnim pritiskom čovjek ophodi bez da skrene s uma.
Za pretpostaviti je da je veliki dio njegovih kikseva na terenu upravo plod nesređene situacije u glavi. Nogomet je igra u kojoj se odluke donose u trenutku, a Lovren je na poziciji na kojoj se svaka greška skupo plaća i zbog čega je izrazito bitno imati glavu na mjestu. S druge strane, Svjetsko prvenstvo je odigrao na visokoj razini, unatoč skrivljenom jedanaestercu protiv Islanda, a srebrna medalja oko vrata njemu je možda i najbitnija.
Lovren, dakle, ima pravo biti ogorčen zbog svega što je prošao u nedavnoj prošlosti. No, baš kao i na terenu, Lovren pod pritiskom često bira najgora rješenja. I tu opravdanja za njegovu ogorčenost više nema. Dapače, tu ogorčeni mogu i trebaju biti navijači koji su mu davali podršku dok se u njega sumnjalo.
Uvodni dio Lovrenova obraćanja neodoljivo podsjeća na riječi koje je general Slobodan Praljak izrekao u haškoj sudnici prije nego što si je oduzeo život
Jedna od demonstracija tog njegova obrambenog mehanizma je i niz objava i djela kojima je izazivao upravo suprotni efekt. Primjerice, nakon rekordnog poraza reprezentacije protiv Španjolske, Dejan je pohitao u još jednoj Instagram poslanici prijekorno upozoriti pripadnike medija — čiji je mentalni kapacitet kolektivno strpao u koš i docirajući stavio pod znak pitanja (“ako uopće imate mozga”) — da ni slučajno ne upućuju kritiku njegovim suigračima.
U toj igri spinova Lovren često poseže za nekim provjerenim metodama, pa tako nije uopće slučajno ovo korištenje ileizama, odnosno pričanja o sebi u trećem licu, kao i poznatih konstrukcija. U potrazi za legitimacijom i ohrabrenjem Lovren se poslužio starim trikom: prokaži fantomske neprijatelje i to sve obavij velom domoljubne patetike. Medalja u ovoj objavi ne služi kako bi pokazao koliko mu ona znači u vraćanju osjećaja sigurnosti u svoje nogometne sposobnosti, već kao instrument koji automatski svaku kritiku, čak i legitimnu, tobože čini ništavnom.
Također nije slučajno da uvodni dio Lovrenova obraćanja neodoljivo podsjeća na riječi koje je general Slobodan Praljak izrekao u haškoj sudnici prije nego što si je oduzeo život. Lovren zaista želi prikazati da je on i u ovoj priči paćenik kojeg nepravedno optužuju mrzitelji, isti oni koji nepravedno optužuju Hrvatsku.
Osim što nije.
Naravno, presumpciju nevinostu treba poštovati, ali cijela priča o podizanju optužnice za lažno svjedočenje u Aferi Godot, pogotovo onaj dio koji uključuje njega, ni počemu nije priča o žrtvi i progonu.
U detaljnoj analizi Lovrenova svjedočenja dovoljno je jasno zbog čega je Državno odvjetništvo posumnjalo da nogometaš nije govorio istinu; odnosno, da je promijenio prvotni iskaz dan istražiteljima. Dvije različite varijante priče i datuma potpisivanja aneksa ugovora unatoč utvrđenom tijeku razvoja događaja stavile su ga u poziciju u kojoj jest, u kojoj mu zaslužena medalja u ruci ne smije služiti kao pomoć pred pravosuđem. Osim toga, SMS poruke koje je slao kompromitiranom menadžeru Nikkyju Vuksanu i u kojima potvrđuje da su u pitanju sumnjive radnje, kao i čuvena Dinamova vrećica sa spisima u kojoj su pronađene upute za Dejanovo svjedočenje, dovoljno pokazuju kako u ovoj priči ima ne samo dima, nego i vatre.
Luka Modrić je u sličnim okolnostima odlučio držati glavu dolje i pokušati izvući najbolje iz nezgodne situacije bez dodatnog talasanja svog imidža, pogotovo nakon što je Svjetsko prvenstvo pravično zacementiralo njegov besmrtni status u javnosti. Lovren je, pak, napravio ono što često radi: tražio je podršku dolijevajući ulje na vatru.
Nije pohitao objavljivati slike iz zagrebačkih restorana gdje se u tajnosti nalazio s Marijom Mamićem, i to u trenucima kada je bilo jasno da je proces protiv obitelji Mamić uvelike pokrenut. Naravno, jer je bio svjestan da je taj susret — nakon kojeg su se navodno provjeravali i mobiteli zaposlenika restorana kako bi se utvrdilo odakle je fotografija procurila — spao pod domenu eklatantnog utjecaja na svjedoke, što je tada Dejan bio. Ne samo to, već je s jednakom bahatošću s kojom sada docira svima — od medija, pravosuđa pa do javnosti — nastavio vući krive poteze, one koji su ga u njegovim očima vjerojatno trebale portretirati kao čovjeka nesalomljive osobnosti koja radi ono što želi.
Pa je onda to sve fino simbolički zaokružio tako što je na vjenčanju Matea Kovačića u raspojasanoj atmosferi zapjevao s glavnim optuženikom onu njemu omiljenu o tome kako im ne može nitko ništa i kako su jači od sudbine.
U stvarnosti Dejan Lovren nije nikakav veliki frajer i čvrsti momak, već prije marioneta nesigurna u sebe. Ovakvim nepromišljenim potezima šalje sasvim suprotnu poruku od one koju bi želio ostaviti te usiljeno pokušava zauzeti ulogu koja mu realno ne pristaje: umjesto da bude samo dobar nogometaš, što svakako jest, on želi biti i snažni vođa koji “dobiva sve bitke”. Kao da na terenu već nije mogao shvatiti da forsiranje takve uloge podrazumijeva i forsiranje rizičnih poteza koji dovode do pogrešaka i, posljedično, nabijanja na križ.
Lovren nije vođa. Pravi vođa spreman je priznati vlastite pogreške, a ne kriviti za njih sve oko sebe. Pravi vođa razumije da status i srebrnina izboreni na terenu znače i odgovornost; da biti vođa i uzor drugima ne znači smatrati se “jačim od sudbine” jer time drugima poručuje da su građani drugog reda nedostojni njegove veličine, ostavljajući ih s pravom indigniranima.
