Hrvatskoj nije stalo do sporta

Kakvu poruku šalje zatvaranje školskih dvorana za izvannastavne aktivnosti?

Zadnja izmjena: 8. rujna 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Pixsell

Na stadione 1. HNL gledatelji su se vratili sredinom lipnja, od 29. kola prvenstva. Gledatelji su bili dio Novog normalnog sve do 35. kola, kada je NK Istra 1961 zbog pogoršanja epidemiološke situacije odlučila odigrati utakmicu protiv Dinama pred zatvorenim tribinama, a takvu je praksu ubrzo slijedio i HNS koji je naložio da se sezona završi pod rigoroznim mjerama opreza. Ukratko, HNS je javnosti na taj način poslao poruku da je pokušao, ali da ipak ne želi riskirati i od tada se i nova sezona igra bez gledatelja.

To je u skladu s onim što imamo priliku gledati i vani. Završnica Lige prvaka se odigrala bez gledatelja, Liga nacija se igra bez gledatelja, a nijedna od liga Petice nije natjecanje završila uz prisustvo gledatelja. Potencijalni gubitak kroz negativni publicitet u slučaju širenja epidemije je naprosto previše visok i nitko ne želi riskirati s tim, tako da se subjekti najčešće odlučuju za oprez i restriktivne mjere.

Otprilike je ista logika iza odluke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i nadležnih ministarstava da zatvore vrata školskih sportskih dvorana za izvannastavne aktivnosti.

Model početka nastave u novoj školskoj godini počiva na tome da se kontakt između učenika različitih odjeljenja smanji na apsolutni minimum. Isto tako, cilj je smanjiti kontakte s vanjskim subjektima kako bi se u slučaju pozitivnog nalaza na koronavirus u jednom razredu smanjilo utjecaj na druge i kako bi se njima omogućio nastavak nastave. U tom kontekstu je donesena i odluka o zabrani korištenja školskih sportskih dvorana za izvannastavne aktivnosti. Cilj je smanjiti rizik — kako rizik negativnog publiciteta u slučaju razvijanja žarišta epidemije u školskom objektu i na taj način skinuti odgovornost s onoga tko upravlja objektom, tako i rizik da se zaraza proširi kroz više različitih razrednih odjeljenja i na taj način ugrozi model održavanja nastave.

Odlukom HZJZ-a i nadležnog ministarstva je praktički zabranjeno da se klinci bave sportom bez da je donesena ikakva alternativa ili barem pokušaj kompromisa

Odluka HZJZ-a je, doduše, preporuka i nema obvezujući pravni učinak na ravnatelje. Međutim, itekako šalje poruku što se očekuje, pogotovo zato jer se ravnatelji škola u Hrvatskoj najčešće biraju političkom voljom.

Većina lokalnih zajednica u Hrvatskoj ima samo jednu dvoranu — onu školsku. Pa čak i u većim gradovima, gdje je infrastruktura razvijenija i gdje ima više gradskih dvorana, mlađe kategorije klubova za treninge u pravilu koriste školske dvorane, dok su gradski objekti rezervirani za seniorske treninge i utakmice. U tom kontekstu, odluka da se zabrani korištenje školskih dvorana u izvannastavne svrhe izravno onemogućava ikakav rad s djecom dobrom dijelu klubova u Hrvatskoj. Zabrana nije izričita, ali u praksi se svodi upravo na to jer klubovi naprosto nemaju uvjete za rad.

Osnova zdravlja nacije

Ne želim spekulirati o tome koliko je odluka opravdana s epidemiološke točke gledišta, jer nemam nikakvo konkretno znanje u tom polju da bih javno iznosio svoje mišljenje. Jasno je da sve sportske aktivnosti nisu jednako rizične, jasno je da postoji opasnost širenja zaraze i jasno je da je Ministarstvu obrazovanja prioritet da se ovakav model održavanja nastave ne raspadne, što bi se dogodilo kada bi se istovremeno pojavili slučajevi zaraze u više razreda, a izvannastavne aktivnosti povećavaju rizik takvog scenarija jer je sastav učenika u njima iznimno heterogen, bez obzira radilo se o individualnoj ili grupnoj aktivnosti.

Međutim, itekako možemo pričati o statusu sporta u Hrvatskoj i kako se društvo kroz odluke vlasti i kroz percepciju problema odnosi prema sportu i sportašima.

Kad savezi pričaju o statusu sporta — a da budemo iskreni, pod time prvenstveno mislimo na Hrvatski nogometni savez jer on je medijski najeksponiraniji i, ruku na srce, najvažniji sportski savez u Hrvatskoj — obično su koncentrirani na priču potrebi izgradnje nacionalnog stadiona ili na arene koje se grade za velika natjecanja i nekoliko utakmica reprezentacije koje se godišnje odigraju na njima. Puno veći problem Hrvatska ima kada je riječ o amaterskom i rekreativnom sportu, onome što je osnova zdravlja nacije.

Upravo tu je i problem s aktualnom situacijom. Odlukom HZJZ-a i nadležnog ministarstva je praktički zabranjeno da se klinci bave sportom bez da je donesena ikakva alternativa ili barem pokušaj kompromisa.

Prema istraživanju CroCOSI-ja u Hrvatskoj 35 posto djece u dobi od 8 do 9 godina ima problem s prekomjernom tjelesnom masom i pretilošću. U Republici Hrvatskoj 31 posto djevojčica i 39 posto dječaka ima prekomjernu tjelesnu masu, a — s obzirom na to da je istraživanje provedeno na razini Europske Unije, Hrvatska je podijeljena u pet regija — najveći problem imaju dječaci u jadranskoj regiji, među kojima je čak 42,2 posto s prekomjernom tjelesnom težinom. Najveći razlog povećanja tjelesne mase je povećani unos visokokalorične hrane bogate mastima i rafiniranim šećerima uz nedovoljnu fizičku aktivnost.

Život se promijenio. Promijenila se prehrana i kultura hranjenja, tako da ne čudi da prvih pet mjesta s najviše pretile djece drže Španjolska, Grčka, Italija, Malta i Hrvatska, a tri regije koje imaju najveći postotak muške djece s prekomjernom težinom u Europi su Katalonija, Južna Italija i Jadran. Naprosto, genetski su predodređeni na drugačiji način prehrane nego što ga imaju danas, s puno manje zasićenih masti nego što imaju stanovnici kontinenta, na čijem je jelovniku stotinama godina bila ‘jača’ hrana i koji su se genetski prilagodili tome.

Katastrofalni podaci

Međutim, još više se promijenila struktura kretanja i kultura slobodnih aktivnosti. Svi, a pogotovo djeca, puno više sjedimo i neusporedivo više slobodnog vremena provodimo pred elektroničkim uređajima nego što su to radili ljudi prije 30-ak godina. To najbolje potvrđuju CroCOSI-jevi podaci koji kažu da svako drugo dijete, odnosno njih 51,5 posto ispitanika u Republici Hrvatskoj, provodi tri ili manje sati tjedno u organiziranoj tjelesnoj aktivnosti.

Toj djeci treba dati alternativu.

Više satova tjelesnog u suradnji s lokalnim klubovima, posebne stroge epidemiološke mjere za korištenje školskih dvorana, nešto treće, četvrto ili peto. Stanje je danas takvo kakvo je i treba mu se prilagoditi jer sve se odvija pod okvirima Novog normalnog. Ako može Liga prvaka, onda valja mogu i klinci, ali im se mora dati nešto. Rješenje možda neće biti savršeno i sigurno neće onako kako je bilo prije godinu dana, ali djeca se moraju baviti sportom koji vole, mora im se dati prilika da se bave košarkom, rukometom, odbojkom ili taekwondoom. Izbaciti ih iz školskih sportskih dvorana i glumiti da im tako u velikom postotku slučajeva niste onemogućili da se bave sportom je naprosto nedopustivo.

Pobogu, svako drugo dijete tjedno provodi manje od tri sata u organiziranoj tjelesnoj aktivnosti; svako treće ima problem prekomjerne tjelesne mase, a Hrvatski zavod za javno zdravstvo daje preporuku školama da zabrani korištenje sportskih dvorana za izvannastavne aktivnosti.

Pravu katastrofu takve situacije možemo vidjeti tek kada uzmemo u obzir da klinci koji ne treniraju neće nadomjestiti tu fizičku aktivnost s roditeljima, jer naprosto ni oni nisu aktivni. U okviru Eurobarometera je tjelesna aktivnost europske populacije između 2002. i 2007. mjerena pet puta. Hrvatska je bila dio dvaju od tih pet istraživanja i utvrđeno je da se 59 posto stanovnika u Hrvatskoj ne uključuje se u sportsko-rekreacijske aktivnosti, što je najveći postotak na europskoj razini.

Rezultati istraživanja koje je Središnji državni ured za šport proveo u lipnju 2017. su još gori. Sportskom ili rekreacijskom aktivnošću (vožnja biciklom, ples, šetnja i sl.) se redovito bavi tek 38 posto građana Hrvatske, od čega najveći postotak otpada na ljude između 15 i 20 godina kao najmlađu ispitanu skupinu. U starijim skupinama tjelesna neaktivnost ide čak i preko 80 posto.

Sport i rekreacija označeni su kao jedan od najvažnijih područja društvenog razvoja Europske Unije, te mnoge zemlje sportsku rekreaciju smatraju bitnim čimbenikom određenja kvalitete života, zdravlja, pa i radne učinkovitosti građana. Uostalom, znanstveno je dokazana povezanost sporta s poboljšanjem subjektivnog zadovoljstva životom, povećanjem osjećaja sreće i smanjenjem razine stresa, što povećava mentalno zdravlje i socijalno postignuće.

HZJZ i Ministarstvo obrazovanja su još jednom pokazali koliko je Hrvatskoj zapravo stalo do sporta zatvaranjem dvorana bez ikakvog pokušaja davanja alternative i kompromisa na pitanju koje je nevjerojatno važno. Ali dobro, uvijek si možemo tepati da smo sportska nacija, iako se sportom ne bavimo niti nam je do sporta uopće stalo, bez obzira na odluke institucija.

Ne propusti top članke