Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvoje Perić, bombaš-samoubojica vlastitog talenta i novi talijanski prvak

Što jest i što je moglo biti

Kad je Bog dijelio košarkaški talent, Hrvoje Perić stajao je na pijedestalu. Otvorio je uručeni paket i priručnik za korištenje bacio u stranu. Isprva mu ionako nije trebao, jer bijaše tek dječak koji nije umio čitati. Kad mu je jednog dana ipak zatrebao, nije ga mogao pronaći. Traži ga svih ovih godina, sve do dana današnjeg. Uzalud. Taj talentirani dječak u tijelu 32-godišnjaka.

Dugo gledam košarku i nisam vidio mnogo igrača koji mogu pružiti gledatelju ushit na način kako je to mogao 202 centimetra visoki Dubrovčanin. Jednom prilikom, ima tome već desetak pa i više godina, lijepo je asistirao suigraču iz KK Splita za koš. Povukao se odmah unatrag, na vrijeme anticipirajući pokušaj suparnika da odigraju brzu tranziciju. Loptu izvedenu ispod obruča i bačenu igraču u čistoj kontri Perić je presreo otprilike na centru. Njegova se duga desnica vinula u zrak i presjekla dodavanje. U tipičnome adrenalinskom udaru noge su se same od sebe sjurile prema košu. Digao se negdje oko linije za slobodna bacanja i doletio pred obruč, položivši loptu u koš vršcima prstiju, s otvorenog dlana. Bio je to, štono kažu Amerikanci, savršeni finger roll layup.

Bio je to jedan od onih trenutaka kad gledatelj isprva zanijemi, pa trepne dvaput na brzinu kako bi se uvjerio da ne sanja, da bi na kraju ispustio više ili manje glasan izdah oduševljenja. Sjećam se kao danas da je onaj splitske publike, valjda još uvijek izvježbane na potezima Tonija Kukoča i Dina Rađe, bio delirično glasan. Da su to vidjeli selektori s NBA TV-a, došli bi u napast da prokrijumčare akciju u Top 10 poteza sezone.

Takav je igrač bio Hrvoje Perić. Po jednoj strani. Ona druga strana njegove igre ostavljala bi publiku samo onijemjelom, možda s tek jedva primjetnim izdahom razočaranja.

Brate mili, taj ga je stvarno znao uprskati!

Moguće je da se igrala ista ta utakmica, a moguće i neka druga, što i nije osobito važno jer su se dvije strane Hrvoja Perića izmjenjivale kao yin i yang. Ničim izazvan promašio bi zicer, ili iz slobodnog bacanja šutnuo a da ne dobaci do obruča, ili bi se bez imalo osjećaja, kao da igra u ekipi Raya Charlesa i Stevieja Wondera, u reketu zabio u čovjeka koji ondje stoji čitavu vječnost, ili bi, primivši loptu objema rukama, prvo napravio dva koraka pa je tek onda spustio u dribling, kao što je napravio u utorak u prvoj četvrtini šeste finalne utakmice doigravanja za talijanskog prvaka između njegove Venezije i Trentina.

Koraci na korake

Ima genijalno talentiranih sportaša koji jednostavno sagore, izgube mojo, pa se ili uspiju oporaviti ili ne. Ima onih koji bi postali genijalni da nema tog jednoga remetilačkog faktora koji uvijek prevlada. Hrvoje Perić je poseban slučaj u kojem demoni genijalnosti i diletantizma kao da vode vječnu bitku. On nije kravica koja tu i tamo nespretno ritne posudu s mlijekom, već bombaš-samoubojica vlastitog talenta. On je kao naopaki alkemičar, što zlato pretvara u bezvrijednu kovinu. U toj zakukuljenoj formi bipolarnog poremećaja, košarkaški je IQ malo u ON, malo u OFF modu. Kao da netko naizmjence pali i gasi sklopku.

Istina je vrlo vjerojatno da se Perić jednostavno nije trudio dovoljno. Da je propustio savladati elementarne tehničke zakonitosti. Njegova je tehnika šuta oduvijek bila kriminalna. Nikad nije, primjerice, do kraja naučio držati neodraznu nogu na parketu dok fintira šut. Zato su mu u istoj ovoj prvoj četvrtini finala doigravanja suđeni koraci na korake, dok je istu dionicu, prije nego što će završiti na klupi, otvorio četirima promašenim šutovima za tricu.

Ako je makar nešto poboljšao tijekom posljednjih godina, bit će da je barem podigao samopouzdanje, mentalni segment koji su košarkaški skauti, uz negativan stav, uvijek označavali kao najveće slabosti u igračkom CV-u talentiranoga krilnog košarkaša.

Postoji anegdota koja datira uoči jednoga jutarnjeg treninga KK Zadra prije sedam-osam godina.

Rok Stipčević, jedan od rijetkih playmakera koji nije bio u stanju prevesti loptu preko centra, košarkaš je neviđene radne etike. Nalik Draženu Petroviću, u vrijeme karijere u Zadru budio se u zoru da bi u dvoranu došao u šest ili sedam sati izjutra, te odradio barem dvosatnu porciju individualnog treninga. Nakon toga bi, u deset sati, odradio trening s momčadi. Perić mu je jednog jutra spravio spačku. Probudio se ranije i stigao u dvoranu prije Stipčevića. Namočio je majicu pod tušem, iscijedio je i prebacio preko naslona stolca u dvorani, onako kako je to običavao Stipčević. Kad je ovaj ušao, ostao je zabezeknut. Sudario se s mokrom, već ‘iskorištenom’ majicom, s koje je na parket nakapao ‘znoj’, gledajući pritom Perića kako vrijedno šutira na koš u zamjenskoj.

Gdje je taj priručnik?

Nestvarni prizor iz perspektive Roka Stipčevića ostao je priča za jedan dan. On se nastavio buditi i raditi i ni iz čega napravio puno, postavši vrlo pristojan igrač. Perić je pak ono malo preostalih prilika da iskoristi dar od Boga prespavao. Ostala je u njemu gorčina koju iskazuje do današnjih dana.

“Jedina konstanta”, rekao je hrvatskim novinarima po osvajanju naslova prvaka s Venezijom, “kroz cijelu moju karijeru bilo je osporavanje”.

Gledati nadarenog čovjeka dok prosipa talent, to Perić još nije shvatio, daleko je mučnije iskustvo nego promatrati prosječnog kako se muči dajući sve od sebe. Tako je to oduvijek, bilo da se gleda iz perspektive učitelja i trenera, ili navijača i kritičara.

“Oni najtalentiraniji trebaju najviše rada, najviše truda i najviše pažnje”, govorio bi legendarni nogometni novinar Zvonimir Magdić ‘Amigo’. Jer doista, talent je baš poput žene: čovjeku koji ga zanemari, on će teško oprostiti.

Temeljem istančanog osjećaja za igru i respektabilnih fizičkih predispozicija, što mu je omogućavalo da puni sve statističke kategorije, Perić je mogao (pa i trebao) ispasti igrač kalibra Lamara Odoma ili Andreja Kiriljenka. Nije ispao. Ovakav, međutim, kakav jest ispao, svejedno je dovoljno dobar i koristan da bi već godinama bio u samom vrhu najboljih košarkaša talijanske lige; da bi do pete utakmice finalne serije doigravanja bio najbolji strijelac i valorizacijom najučinkovitiji igrač Venezije u doigravanju; da bi bio najkorisniji igrač svoje momčadi u šampionskoj sezoni (12,3 koša i 5,6 skokova); da bi se, konačno, njegovo ime našlo na širem popisu izbornika hrvatske reprezentacije.

Perić je danas iskusniji, mudriji. Pomogla je zasigurno literatura o antičkoj kulturi i povijesti koju voli čitati. S godinama je, barem donekle, naučio prikrivati nedostatke. Pustio je bradu poput drevnih mislilaca, a kružnica bez kose na tjemenu, po čemu je još za relativno mladih dana nalikovao franjevačkim redovnicima, sve je većeg promjera. U svojoj košarkaškoj duši ostao je svejedno onaj nezreli dječak s početka priče. Talentirani junior u tijelu 32-godišnjaka, čije greške treba trpjeti dok ne nađe taj nesretni priručnik – gdje li je samo nestao?

Ne propusti top članke