HSV: Kad prošlost postane uteg

Dobrodošli u kaotični svijet Hamburger Sport-Vereina, najneozbiljnijeg među posrnulim divovima

Zadnja izmjena: 10. veljače 2017. Profimedia

Nitko se valjda Hamburger Sport-Vereina ne sjeća bolje od Bore Primorca.

Branko Zebec je godinu ranije Braunschweig zamijenio Hamburgom i ondje počeo stvarati budućeg vladara Europe. Imala je ta momčad dobre temelje: 1976. je osvojila njemački kup, a iste godine bila druga u prvenstvu. Godinu kasnije došao je i trijumf u Kupu pobjednika kupova. U to je vrijeme japanski korporacijski gigant Hitachi odlučio je investirati novac na Volksparkstadion, ali generalni direktor Dr. Peter Krohn većinu je potrošio na jednu od najvećih zvijezda tog vremena. Odšteta za Kevina Keegena iznosila je pola milijuna funti, njegova plaća 250.000, ali Englez je prodisao tek kada je momčad preuzeo Zebec.

Njega je u Hamburg doveo Günter Netzer, koji je zamijenio Krohna i danas se, u organizacijskom smislu, smatra idejnim tvorcem zlatne generacije HSV-a. Zebec je kralježnici momčadi, koju su činili kapetan Peter Nogly, Manfred Kaltz i Ivan Buljan u obrani, Caspar Memering u vezi i Keegan u napadu, pridružio Horsta Hrubescha iz Rot-Weiss Essena, i već u debitantskoj sezoni osvojio prvu titulu u eri Bundeslige, odnosno prvu nakon 19 godina čekanja.

A onda ih doveo na tada tek izgrađeni Poljud na revanš četvrtfinala Kupa prvaka, i to nakon što je HSV prvu utakmicu dobio 1-0.

O toj utakmici zna se sve, ali nitko je ne pamti bolje od Primorca, danas desne ruke Arsenea Wengera. On je nakon dvije minute pogriješio i Hrubeschu namjestio prilku za 0-1. Nekih 20 minuta kasnije, kod rezultata 1-1, zapucao je penal, onda u drugom poluvremenu promašio tri čista zicera i na kraju zabio nedovoljni gol za 3-2. Hajduk je tog dana potpuno razbio HSV . Pogledajte samo YouTube video s najboljim detaljima utakmice; traje ukupno 15 minuta i 13 sekundi, a tek malo manje od 2 minute lopta je na Hajdukovoj polovici terena. HSV se branio i obranio i na kraju preko Splita i Madrida (Reala su nakon 0-2 u gostima kod kuće svladali 5-1) stigao do finala (opet u Madridu) u kojem su poraženi od Nottingham Foresta.

Te je sezone HSV je u prvenstvu završio drugi, a u iduće četiri još je dvaput bio prvak i dva puta viceprvak. Momčad je od Zebeca preko ruku Aleksandra Ristića preuzeo legendarni Ernst Happel, a 1982. je igrala finale Kupa UEFA (IFK Göteborg, ukupnim rezultatom 0-4 u dvije utakmice), da bi potom 1983. u Ateni protiv Juventusa osvojila naslov europskog prvaka. Bio je to vrhunac jednog od najboljih klubova svog vremena, koji će 1987., u posljednjoj Happelovoj sezoni, osvojiti još i njemački kup.

Sportska politika kluba podsjeća na cirkuske treninge u kojima početnik noževima pokušava pogoditi jabuku na vrhu nečije glave. Zavezanih očiju

Veličanje vlastitog mediokriteta

Sechsmal Deutscher Meister, dreimal Pokalsieger, immer erste Liga, H.S.V.! Šest puta prvak Njemačke, triput osvajač kupa, uvijek prvoligaš, H.S.V.!

Pjevali su to prije 30 godina, vjerojatno nesvjesni da će na Volksparkstadionu u nasljedstvo djeci ostaviti tu istu pjesmu. HSV nakon Happelovog odlaska nije osvojio ozbiljniji trofej i u ovom lučkom gradu patetični ponos na tradiciju odavno je zauzeo mjesto nad rezultatima. Nakon što je godinama gradio aureolu jednog od najvećih klubova u zemlji, u posljednjih sedam godina u Hamburgu više rade na jačanju gubitničkog mentaliteta i ispunjenju najveće katastrofe u povijesti. Jer za navijače bi ispadanje bilo upravo to, sve sa demonstracijama i protestima na ulicama.

Prije 16 godina, ponosni na činjenicu da su jedini njemački klub koji nikad nije ispao iz lige, na sjeverozapadnu stranu stadiona instalirali su semafor koji odbrojava vrijeme od 24. kolovoza 1963. u pet sati poslijepodne. Od trenutka kada su odigrali prvu prvoligašku utakmicu. Bilo je to patetično veličanje vlastitog mediokriteta koji je već tada trajao godinama. Valjda je to trebalo biti svojevrsno hvalisanje, trljanje soli na imaginarnu ranu momčadima poput Bayerna, Borussije ili Werdera, ali karma je kurva. Pretvorilo se u noćnu moru.

HSV-ov sat postao je uteg oko vrata današnje generacije, kao da broji koliko još klub može ostati u 1. Bundesligi. Već godinama pleše na rubu; 2012. je završio prvenstvo kao 15., a u posljednje tri godine dvaput su se spašavali u doigravanju. Prvo su 2014. golom u gostima bili bolji od Greuther Fürtha, a zatim se u sudačkoj nadoknadi revanša spašavali protiv Karlsruhea da bi dobili na produžetke.

Improvizacija ih je dovela tu gdje su sada

Sportska politika kluba podsjeća na cirkuske treninge u kojima početnik noževima pokušava pogoditi jabuku na vrhu nečije glave. Zavezanih očiju. Od 2001. su 16 puta mijenjali trenera – točno toliko puta su to isto uradili između 1963. i 2001. Otkako je prvi put smijenjen Bruno Labbadia u travnju 2010. pa do njegovog drugog mandata, koji je naprasno završio prošlog rujna, HSV je promijenio šest šefova struke, plus još četiri privremena trenera. Trošio je više novca nego što je imao, a većina kupovina bile su potpuni promašaj. S druge strane, perspektivnih igrača – poput Hakana Çalhanoğlua, Sona Heung-Mina i Jonathana Taha – rješavali su se s prvom konkretnom ponudom.

Konce vuče i karticu provlači Klaus-Michael Kühne, prema Forbesu deveti najbogatiji Nijemac, ali glavnu je riječ sve do ove zime prepuštao Dietmaru Beiersdorferu, koji je sjedio na dvije stolice, predsjednika i sportskog direktora. On je u rujnu Labbadiju, nakon poraza od Bayerna, otpustio preko telefona a na njegovo mjesto instalirao Markusa Gisdola, koji je najozbiljniji posao imao u Hoffenheimu. No, Beiersdorfer je sredinom prosinca dobio radnu knjižicu, a novi predsjednik Heribert Bruchhagen pronašao je i novog sportskog direktora. Jens Todt je dosad na istoj poziciji radio u Karlsruheu, a 2008. je bio na čelu HSV-ove akademije.

Dodajte tomu i činjenicu da su ove zime otpustili Emira Spahića, za kojeg se ispostavilo da ga baš i nisu mogli tek tako otpustiti i da mu moraju isplatiti naknadu. U Španjolsku su natrag spremili i Alena Halilovića – dečka koji puno obećava, ali malo ispunjava. Usto su samo Darmstadt i Werder primili više golova; obrana im zaista djeluje kao izgubljena u vremenu i prostoru. Manje golova zabio je tek posljednjeplasirani Darmstadt, ali zato je Pierre-Emerick Aubameyang sam zabio gol više od čitavog HSV-a. I za to su mu trebale dvije utakmice manje.

Hoće li nagle promjene koje su napravili ove zime pomoći? Improvizacija ih je dovela tu gdje su sada, a sat na Volksparkstadionu otkucava.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.