Hulk na izlaznim vratima

Predviđali su mu veliku karijeru, ali Nico Hülkenberg bio je uvijek blizu, a tako daleko

Zadnja izmjena: 17. listopada 2019. Photo by Mark Thompson/Getty Images

Po završetku sezone 2011. momčad Force India bez mnogo žaljenja riješila se Adriana Sutila, mada je Nijemac punih šest sezona bio ondje, pa i dok se momčad zvala Midland i Spyker. Nije to bilo iznenađenje, trebalo je napraviti mjesta za zvijezdu u dolasku, obećavajućeg Sutilovog zemljaka: Nico Hülkenberg bio je vruća roba na tržištu.

Nakon samo godinu dana Hülkenberg je prešao u Sauber, a Sutil se vratio, samo da bi 2014. ponovo izgubio mjesto — i opet bio zamijenjen istim vozačem! Nakon još jedne sezone u, ovo već pomalo postaje sapunica, Sauberu, ovaj je rabijatni vozač čileanskih korijena nestao iz Formule 1, s negativnim rekordom koji će, činilo se, teško ikada biti nadmašen: čak 128 F1 nastupa bez ijednog plasmana na pobjedničko postolje! Nije slučajno ostao toliko dugo na gridu, povremeno se činilo da tu ima ‘finog štofa’, pogotovo u kišnim utrkama, no nekako bi se, kada bi se i ukazala neka prilika za razbijanje negativnog niza, na putu uvijek ispriječila ili vlastita pogreška ili Kimi Räikkönen

Nije nimalo lako dugo se zadržati u Formuli 1, sportu koji nema mnogo strpljenja s onima koji ne isporučuju rezultate, s takvim statistikama. U čitavoj su ranijoj povijesti sporta samo još dvojica vozača, Pierluigi Martini i Philippe Alliot, uspjeli skupiti više od sto nastupa bez podija, a od trenutačnog grida jako je blizu, na 98 nakon Suzuke, Carlos Sainz.

I dakako, kao apsolutni rekorder, sa zasad 173 više ili manje besmislena nastupa za popunjavanje statistike — Hülkenberg.

Hulk je vrlo simpatičan čovjek koji na intervjue vodi svog psa, dobar je sa svima, brz i pouzdan vozač, posvećen razvoju bolida. Ukratko, živa dosada

Prije desetak godina Nico je bio “the next big thing”, prije pet se još činilo da bi mogao uskočiti među velike dečke, no ništa se od toga nije ostvarilo. Danas, uz iznimnu količinu velikih talenata na pragu ili već u Formuli 1, mada ima tek 32 godine, nema mnogo šanse za opstanak. Teško da će pritom itko pustiti suzu, mada se isto tako izvjesno neće naći niti mnogo onih koji će aplaudirati.

Hulk je vozač koji, negativnoj statistici usprkos, svakako zaslužuje mjesto na gridu, to je gotovo konsenzus — problem je samo što više nema takvog mjesta, osim ako u poslovično financijski slabom Williamsu ne osvoje kakav dobitak na Eurojackpotu, pa mu daju prednost pred rezervnim vozačem, Kanađaninom Nicolasom Latifijem čiji je otac u mogućnosti, poželi li, kupiti neku manju državu trećeg svijeta…

Mr. Nice Guy

I Nico je iz dobrostojeće obitelji, no ni približno dostatno za nadmetanje s kanadskim i drugim tatinim sinovima, ili za plaćanje mjesta u momčadi. Nije ni došao do Formule 1 preko sponzora, nego upravo senzacionalnim rezultatima u manjim kategorijama, kojima je naveo tadašnjeg menadžera Willija Webera da ga, ne jedini, usporedi sa svojim ranijim štićenikom, mladim Michaelom Schumacherom.

Malo gdje je to bilo toliko izraženo kao u GP2, tada drugoj jakosnoj kategoriji utrka jednosjeda. Nakon dvadeset sezona nimalo impresivne Formule 3000 (poražavajuća je statistika da su od dvadesetorice pobjednika tog natjecanja samo trojica prvaka, Jean Alesi, Olivier Panis i Juan Pablo Montoya, kasnije uspjeli doći do F1 pobjede, a samo Kolumbijac i do više od jedne), već su prva dvojica GP2 prvaka, Nico Rosberg i Lewis Hamilton, postali prave F1 zvijezde, pa je izgledalo da bi Hulk mogao biti treći — pogotovo znamo li da je, baš poput njih, pokorio seriju već u svojoj prvoj sezoni.

Nitko od kasnijih prvaka (samo će još Pastor Maldonado doći do — i on samo jedne — F1 pobjede) neće to ponoviti, a niti doseći zvjezdani status, a neki čak ni Formulu 1. Zanimljivo, povijest se možda ponovila i nakon ukidanja GP2 i ponovnog uvođenja Formule 2: prva dvojica prvaka to su učinili u svojim prvim sezonama, Charles Leclerc već je F1 pobjednik i zvijezda, a George Russell na najboljem putu da to postane.

Hülkenberg je jedini od tih prvaka-novaka (dobro, pričekajmo Russellov razvoj za zaključke) koji tome nije došao ni blizu, mada je već u prvoj F1 sezoni, 2010., u kišnim kvalifikacijama u Japanu osvojio senzacionalni (i jedini) pole position, prvi za Williams nakon pet sezona. Usprkos tome, njegovo je mjesto za sljedeću sezonu zauzeo Maldonado, vozač koji mu je u manjim kategorijama redovno gledao u auspuh, ali je imao zaleđe u petrodolarima kakvo si Nico nije mogao priuštiti. 2011. je proveo kao testni vozač Force Indie, a godinu potom dobio je priliku umjesto Sutila.

Bila mu je to možda i najbolja sezona, nadmašio je momčadskog kolegu Paula di Restu, u Mađarskoj stigao četvrti, a u Brazilu bio u lijepoj prilici za pobjedu, vodeći po kiši do izlaska safety cara. Kasnije je to upropastio proklizavanjem i izazivanjem sudara s Hamiltonom, te dobijanjem zaslužene kazne. No, i dalje se činilo da mu karijera ide pravim tokom: za 2013. je potpisao za Sauber, što je uglavnom shvaćeno kao generalna proba za gotovo izvjestan prelazak u Ferrari, koji je tradicionalno koristio švicarsku momčad kao svojevrsni B tim.

Vozač u limbu

I u Sauberu je Nico bio izvrstan, razvalivši Estebana Gutiérreza, no transfer u Maranello nije se dogodio, prednost je dobio iskusni Kimi. Teško je reći zašto, no vjerojatno je glavni razlog bilo to što se već znalo da za godinu dana dolazi Sebastian Vettel, a marketinški je kontraproduktivno imati dvojicu vozača iste nacionalnosti u momčadi.

Hulk je vrlo simpatičan čovjek, onaj koji na intervjue vodi svog psa, dobar je sa svima, brz i pouzdan vozač, posvećen poslovima na razvoju bolida…

Ukratko, živa dosada.

Nema tu ekscesa, marketinškog štofa… pa ni ozbiljnije mase navijača. Mr. Nice Guy je tijekom karijere, osim s Ferrarijem, povezivan i s McLarenom, Red Bullom i Mercedesom, no ništa od toga nikada se nije ostvarilo, niti je realno bilo jako blizu realizacije. Pretpostavimo da stručnjaci u velikim momčadima, koji su (izvrsno) plaćeni za analitiku i odabir vozača i imaju višegodišnje ili višedesetljetno iskustvo u tom poslu, ipak o toj tematici znaju više od nas koji promatramo sa strane: zašto zapravo Hulk nikada nije dobio priliku?

Osim te dosadno simpatične osobnosti, koja nije ništa osobito neobično u današnjem svijetu Formule 1, kao i sporta uopće, glavni je razlog vrlo jednostavan. Sve što smo vidjeli u deset godina ukazuje na to da je Nico jedan od onih vozača koji su u nekakvom limbu, toliko dobri da se nerijetko čine predobrim za momčadi sredine poretka, no možda realno ne i dovoljno dobri za stjecanje mjesta u nekoj od vodećih — Sergio Pérez možda je još i eklatantniji primjer na današnjem gridu.

Jedina je opcija nakon propadanja planova s Ferrarijem bio povratak u Force Indiu, te je ondje Hülkenberg proveo sljedeće tri sezone, i opet s povremenim bljeskovima i još ponekim četvrtim mjestom, na korak do podija. Momčadski kolega bio mu je upravo Pérez i to je možda najbolje ocrtalo stvarnu Nijemčevu vrijednost.

U sezoni 2014. je Nico bio još bodovno bolji, no Meksikanac je već te sezone imao jedan podij, a u sljedeće dvije sezone je bio bolji od Nijemca po svim kriterijima, uz povremene posjete podiju, pokazujući da je naprosto, da ne kompliciramo — bolji vozač.

Najbolji od ostatka svijeta

Hulk je ipak dobio još jednu lijepu prigodu, te je u posljednje tri sezone tvornički vozač Renaulta, momčadi s velikim potencijalom i proračunom, no bez pravog pomaka prema najboljima. Prošle mu je sezone to donijelo i sedmo mjesto u generalnom poretku, odnosno titulu “najboljeg od ostatka svijeta”, te najbolji plasman karijere.

No, dolaskom skupo plaćenog Daniela Ricciarda u momčad postalo je jasno da slijede teški dani. Bodovna razlika među njima i nije toliko velika kako bi se po dosadašnjoj reputaciji moglo očekivati, no Australac ostavlja daleko bolji dojam, a razlika bi s preuzimanjem veće kontrole u momčadi zacijelo samo nastavila rasti. Stoga ne čudi da su u Renaultu odlučili kako je Esteban Ocon, usto i domaća nada, (doduše, pomalo je bizarno da je čovjek koji se tako zove Francuz, dok onaj po imenu Charles Leclerc nije…) bolja opcija za 2020., neovisno o tome što je Hulk još uvijek povremeno u stanju pružiti i magične momente, poput ovogodišnjeg prvog kruga u Bahreinu.

Nažalost, na svaki takav bljesak moglo bi se pronaći i pogrešku koja ga anulira — i ove se godine, u Hockenheimu, ukazala prilika za podij i plasman karijere, samo da bi je zabrljao izlijetanjem. Moram napomenuti i da po broju odustajanja u prvom krugu u karijeri, njih 11, dijeli vodeće mjesto u suvremenoj Formuli 1 s Kimijem, a ima tri više od Romaina Grosjeana, inače nerijetko percipiranog kao svojevrsne mjerne jedinice za izazivanje nevolja.

Zapravo, najbizarniji dio priče o gubitku mjesta vezan je upravo za Grosjeana, potvrđenog od strane Haasa za 2020. uz u najmanju ruku bizaran komentar Günthera Steinera kako je Francuz jako dobar vozač “kada ima svoj dan”. Hülkenberg je bolji od njega u velikoj većini dana, kao što je bio bolji i kao junior, te se kombinacijom iskustva, pouzdanosti i brzine činio kao upravo idealan vozač za Haas, momčad u velikim problemima. Ne razumijem njihovu odluku, kao ni Renaultovu sportsku akademiju, koja je podržavala i još uvijek podržava nemali broj mladih vozača, samo da bi na kraju F1 momčad skupo plaćala preuzimanje vozača istesanih kod Red Bulla i Mercedesa…

Vratimo se mi ipak našem junaku na odlasku.

Suživot Le Mansa i F1

Možda najzanimljiviji detalj Hulkove karijere nije direktno vezan za F1 — 2015. je nastupajući za Porsche u prvom pokušaju osvojio 24 sata Le Mansa, kao prvi aktivni F1 vozač kome je to pošlo za rukom nakon Johnnyja Herberta i Bertranda Gachota još davne 1991. — isto je lani ponovio i Fernando Alonso. Nico je bio i prvi debitant koji je osvojio Le Mans nakon Laurenta Aïelloa 1998. — i to je Alonso ponovio.

Ovaj uspjeh jasno ukazuje na vjerojatni smjer nastavka karijere nakon odlaska iz Formule 1, no značajan je zbog toga što je jasno pokazao da je suživot Le Mansa i F1 i danas moguć. Desetljećima smo gledali najbolje svjetske vozače kako redovno voze i jedno i drugo, te je predivno vidjeti kako barem neki od njih žele to činiti i danas. Upravo je isključiva koncentriranost na samo jednu seriju među ključnim razlozima zašto načelno više cijenim nekadašnje velikane od današnjih i, mada nemam nekih osobitih iluzija da će se taj trend jako raširiti, lijepo je vidjeti i povremene bljeskove.

Na kraju priče, ostaje pitanje hoće li nam Nico nagodinu, ako ga uistinu ne bude u Formuli 1, nedostajati? A na njega je, ispričavam se ako ste kojim slučajem njegov navijač, odgovor vrlo jasan i jednostavan.

Neće.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.