Zadnja izmjena: 31. srpnja 2022.

Niz šarenih kamiona pod oružanom pratnjom vozio je od austrijske granice prema Budimpešti, a potom i još 20-ak kilometara dalje. Na unezvjerenim licima uplašenih, dobroćudnih vozača jasno se moglo zapaziti kako nisu prečuli povremene hice koji su se mogli čuti uzduž itinerera: lokalna policija i tajna služba obračunavali su se s disidentima i slobodoljubivim Mađarima koji su pokušavali prebjeći ili barem dotrčati do tih slobodnih ljudi sa Zapada i izreći im istinu o stanju u njihovoj zemlji. Naučeni na jednu vrstu jogurta i sivu odjeću od grubog platna, prolaznici su otvorenih usta gledali šarene kamione momčadi Formule 1, vjesnike demokracije i slobode. Mnogi su tada uopće prvi puta vidjeli fluorescentne boje i ljude iz inozemstva.

Ovako otprilike postkomunistički vlastodršci u Mađarskoj, kod nas i drugdje diljem europskog istoka opisuju 1980-e i vrijeme kada je Formula 1 došla u naše susjedstvo. A otprilike tako je to zapadnoj publici i, pogotovo, potencijalnim investitorima, pokušavao predstaviti i Bernie Ecclestone. “Formula 1 iza željezne zavjese“ bila je jedan od njegovih dotad najvećih projekata i senzacionalna vijest koja je odjeknula svijetom. Uglavnom uz odobravanje, osim u dvije danas nepostojeće države, odakle se moglo čuti samo škrgutanje zubima. Činjenica da je Mađarska dobila Veliku nagradu značila je samo jedno: da su Jugoslavija i Čehoslovačka preskočene i izigrane. O Čehoslovačkoj kasnije, ali kakva je bila medijska recepcija u Jugoslaviji, mogu vam reći iz prve ruke, jako je se dobro sjećam.

Bili smo ludo ljubomorni.

Na Preluku, pa kasnije Grobniku, još se od 1950-ih vozilo Svjetsko prvenstvo u motociklizmu i, dođavola, imali smo stazu, modernu, izgrađenu prije samo nekoliko godina, dok Mađari nisu imali ništa. Nije se tada još znalo da je Ecclestone postao i rodbinski vezan za naše krajeve, to će tek u sljedećem desetljeću postati medijska priča. Usto, ostatak socijalističkih zemalja doživljavali smo kao nama inferiorne, ruske kolonije u kojima nema ničega i koje nemaju što ponuditi svijetu Formule 1, za razliku od nas. Mi smo bili zemlja iz onog vica u kojem Tito kaže vozaču “daj lijevi žmigavac, a skreni desno”; nešto između, ni Zapad ni Istok.

Vrijeme je da ovu utrku napokon nazovemo i počinjemo doživljavati onako kako je već odavno zaslužila: to je jedan od klasika Formule 1

I upravo zato nismo odgovarali Ecclestoneovim zamislima. Da smo uistinu mi dobili tu utrku, to naprosto ne bi bila takva vijest i priča bi mogla biti shvaćena kao logičan nastavak nečega što je, zapravo, već postojalo. Usto, Jugoslavija ljudima sa Zapada nije bila terra incognita poput zemalja Varšavskog pakta, nego normalna turistička destinacija, različita od ostalih jedino po tome što nije imala parlamentarnu demokraciju i što nije bilo baš svih brendova na koje su navikli vidjeti po dućanima.

Sličan je problem predstavljala i Čehoslovačka. Ona jest bila dio Varšavskog pakta, ali u Brnu su imali jednu od poznatijih trkaćih staza u Europi koja je mnogo puta ugostila vodeće europske i svjetske trkaće serije. Između dvaju ratova je Velika nagrada Čehoslovačke bila jedna od najznačajnijih europskih utrka, a 1949. su ondje vozili i bolidi Formule 1, godinu prije uspostave Svjetskog prvenstva. Dolazak utrke onamo ne bi značio osvajanje novog teritorija, nego povratak jedne velike tradicije — a to nije ono što je bio marketinški cilj projekta.

Više novca nego sadnja krumpira

Dosad vam je, nadam se, već jasno da je onaj prvi odlomak čisti nonsens, svijet Istočne Europe kako su ga viđali pisci špijunskih romana, tvorci filmova o Jamesu Bondu i poneka kasnija istočnoeuropska predsjednica. Govorimo li u svijetu auto-moto sporta, osim Formule 1 gotovo da i nije bilo značajnije serije utrka ili relija koja nije povremeno ili redovno svraćala na Istok. Pa čak ni Formula 1 nije bila bez dodirnih točaka sa svijetom jednoumlja: početkom 1950-ih nekoliko je vozača, ali i konstruktora iz DDR-a sudjelovalo u prvenstvenim utrkama. Nekoliko je konstruktora iz ‘neočekivanih’ zemalja, poput Tatre i Moskviča, imalo svoje projekte bolida, mada nikad nisu došli do nastupa u utrkama. Ukratko, Formula 1 i socijalističke zemlje nipošto nisu bile dva odvojena svijeta.

No, Formula 1 i Mađarska u priličnoj mjeri jesu.

Inicijalna je ideja bila pokušati organizirati utrku u samom Sovjetskom Savezu — konkretno, u Moskvi, što bi bez ikakve sumnje polučilo najveći marketinški efekt, ali početkom 1980-ih, kada su vođeni inicijalni razgovori, unutarnji problemi u SSSR-u, praćeni serijskim umiranjem državnih čelnika, nisu mogli ponuditi toliko traženu sigurnost. Razmatrana je čak i utrka u Kini, ali jaki su favoriti inicijalno, razumljivo, bile već etablirane staze, naš Grobnik i češko Brno (Česi su imali i novoizgrađenu stazu Most, a u Brnu će 1987. biti otvorena i nova, permanentna staza Masaryk). No, uz već spomenute okolnosti, upravo je ta etabliranost bila otegotna okolnost: na tim su stazama već postojale važne utrke, neki od ljudi uključenih u organizaciju i zaduženih za odlučivanje zarađivali su lijep novac na njima i bilo je pitanje koliko su spremni krenuti u preinake neophodne za organizaciju Formule 1.

Mađari su, pak, bili spremni ponuditi sve i krenuti od nule. A i država je imala vrlo rigidan imidž, upravo ono što je Bernieju trebalo: prodor u neupitnu hardcore koumnističku utvrdu.

Tradicija je bila zanemariva: jedna Velika nagrada davne 1936. uz pobjedu Tazija Nuvolarija, ponešto međunarodnih motociklističkih i utrka turističkih automobila, ali do 1980-ih se sve to već mahom pogasilo. Inicijalni je plan bio napraviti gradsku utrku u Budimpešti, ali kada je to propalo, odlučeno je da se krene u izgradnju potpuno nove trkaće staze kod 20-ak kilometara udaljenog gradića Mogyoróda. Predsjednica lokalne zadruge, koja je upravljala zemljištem, složila se uz famoznu izjavu kako će ta Formula 1 “valjda donijeti više novca nego sadnja krumpira”. Ugovor je potpisan 10. rujna 1985, staza izgrađena za samo osam mjeseci te je, točno 11 mjeseci nakon potpisa, održana prva utrka.

Eksplozija dobre volje

Trideset i šest godina kasnije Hungaroring je, usprkos nekim očiglednim manama i tome što mu nikada do kraja nismo oprostili to što nije Grobnik… hajde, izgovorimo to: jedna od klasičnih staza Formule 1. Trenutno je deveta staza u povijesti po broju odvezenih prvenstvenih utrka odvezenih, ove će se nedjelje izjednačiti s Hockenheimom, a do kraja aktualnog ugovora, kojim ima zajamčeno mjesto u kalendaru do 2027., preteći će i veliki Nürburgring. Nakon pandemijom okrnjene 2020. ova se staza trenutno diči drugim najduljim neprekidnim prisustvom u kalendaru, iza Monze.

Klasikom je ne čini sjajna konfiguracija. Naprotiv, uska je i zavojita, s vrlo malo mjesta za pretjecanje, često je nazivaju dosadnom i procesijskom utrkom. Možda upravo zbog toga toliko cijenimo one u kojima vozači ‘polude’ ili padne kiša, pa najednom od uspavanke postane jedna od najzanimljivijih utrka sezone. Slična je po tome velikom Monaku: da, obično je dosadna, ali kada to ne bude, onda bude sjajna, pravi raspašoj. Uostalom, nakon toliko izdanja Velika je nagrada Mađarske neizbrisivo upisana u povijest Formule 1, svatko ima neku svoju uspomenu i gotovo na svakom koraku možemo naići na mjesto gdje se u nekom trenutku dogodilo nešto što pamtimo. Dodatno, zbog blizine i relativne cjenovne pristupačnosti, mnogim je našim fanovima, pa i meni, upravo ovo bila ili prva posjećena ili utrka na koju su najviše puta išli uživo.

Već je prva utrka,1986., pred 200.000 gledatelja, pokazala taj dualizam staze: pretjecanja je bilo malo, ali ono koje je za pobjedu u utrci Nelson Piquet, taj “last of the late brakers” 1980.ih izveo nad Ayrtonom Sennom upamćeno je kao jedno od najspektakularnijih u čitavoj povijesti Formule 1. Hungaroring je usprkos tom potezu gotovo odmah dobio epitet “staze na kojoj je nemoguće pretjecati” — samo što su to, izgleda, zaboravili reći Nigelu Mansellu, koji je 1989. došao do pobjede nakon što je svoj Ferrari kvalificirao tek na 12. mjesto. Taj se Mansellov nastup u pravilu do danas smatra najboljom vožnjom ikad viđenom na Hungaroringu.

Te su rane utrke bile prava eksplozija dobre volje. Vozači, momčadi i navijači sa Zapada apsolutno su se zaljubili u Budimpeštu, a slike oskudno odjevenih mađarskih hostesa i gledateljica ponudile su svijetu posve drukčiju, neočekivanu sliku svijeta iza Željezne zavjese. Pamti se i da je momčad Zakspeed u počast novoj utrci promijenila veliki sponzorski logo West u East. No, to je zapravo prvi put učinila već nešto ranije, na domaćoj utrci u Njemačkoj, kako bi izigrala zakon o zabrani reklamiranja duhanskih proizvoda…

Hamiltonova prćija

Damon Hill je 1993. postao prvi od čak trojice budućih prvaka koji su prvu F1 pobjedu ostvarili na ovoj stazi. To će učiniti još Fernando Alonso i Jenson Button. Zanimljivo, još dvojica su vozača, Heikki Kovalainen i Esteban Ocon, ondje ostvarili prve pobjede, ali te su im (dobro, dobro… Oconu, definirajmo to tako, zasad) i ostale jedine u karijeri.

Hill je jedan od vozača koji su se uvijek doimali posebno raspoloženima u Mađarskoj, ali ono što je napravio 1997. bilo je uistinu posebno. U slabašnom je Arrowsu s Yamahinim motorom, bolidu koji je tijekom sezone samo još dvaput jedva ušićario bod-dva, došao do pole positiona i vodio gotovo čitavu utrku, samo da bi potkraj iste zbog mehaničkog kvara morao prepustiti pobjedu Jacquesu Villeneuveu. Ako baš niste Kanađanin, i to barem nekoliko generacija, vjerujem da dijelite moje mišljenje kako je to bio jedan od najsrcedrapateljnijih trenutaka u novijoj povijesti ovog sporta.

Premda je utrka sve ovo vrijeme zadržala termin usred ljeta, u novom tisućljeću smo imali prilike vidjeti i nekoliko kišnih utrka, od kojih je vjerojatno najnapetija bila ona 2006., s prvom Buttonovom pobjedom. Godinu kasnije, upravo u boksovima Hungaroringa eksplodirao je jedan od najvećih skandala u F1 povijesti, nakon što je Alonso u boksu zadržao rookieja Lewisa Hamiltona kako bi mu onemogućio da na vrijeme ulovi priliku odvesti kvalifikacijski krug.

Pješčano područje oko staze i inače je garancija napretka prianjanja u svakom kvalifikacijskom krugu, tako da je ovo tradicionalno jedan od vikenda kada će svatko pokušati čim kasnije odraditi svoj kvalifikacijski krug. Isto očekujemo i ove subote, moglo bi opet biti suza, žalbi i prigovora.

Nažalost, po zlu su zapamćene i kvalifikacije 2009., kada je opruga otpala s bolida Rubensa Barrichella i pogodila u glavu Felipea Massu. Ferrarijev vozač zadobio je po život opasne ozljede i prošao nekoliko operacija. Sljedeće se sezone vratio na stazu, alo više nikad nije izgledao kao vozač najviše klase, sposoban za pobjede i borbu za naslov.

Za razliku od Hamiltona, koji je pretvorio Hungaroring u svoju gotovo pa privatnu prćiju: osam puta je bio na poleu i osam puta osvajao utrku. Učini li još jednom išta od toga, bit će to apsolutni rekord za jednog vozača na nekoj stazi, ove trenutne dijeli. Zapravo, već je u lanjskoj utrci trebao nakon krša i loma pri prvom startu ubilježiti tu devetu pobjedu, ali su mu katastrofalna procjena Mercedesove momčadi i nabrijani Alonso to onemogućili, dajući pobjedu Oconu. No, Hamilton je već prekinuo još jednu mađarsku tradiciju: čak od 2005. do 2017. pobjednik ove utrke nije dolazio i do titule prvaka. Zapravo, od 36 dosadašnjih utrka, samo su se u 11 navrata poklapale te dvije titule.

Što slijedi ovaj put?

Nažalost, i 36 godina nakon dolaska Formule 1 u Mađarsku, ponovo gledamo prvenstvo bez ijednog istočnoeuropskog vozača ili momčadi. Samo je jedan vozač iz tog dijela svijeta ikada osvojio neku utrku, Robert Kubica. Za vrijeme dok je nastupao u F1 ovu se utrku neslužbeno zvalo i Velikom nagradom Poljske, zbog velikog broja tamošnjih navijača. I Kubica i jedini mađarski F1 vozač Zsolt Baumgartner (nažalost, Csaba Kesjár, za koga su mnogi smatrali da će biti prvi, poginuo je 1988. u njemačkoj Formuli 3) prve su nastupe ubilježili upravo na Hungaroringu. Istočna Europa i dalje ne uspijeva postati relevantan faktor u Formuli 1, a ne vidim niti neku naznaku da bi se to u dogledno vrijeme moglo promijeniti.

Zanimljivo, i stanovnici jedne neprijeporne automobilističke velesile ovu utrku smatraju ‘svojom’: ovo je utrka koju tradicionalno posjećuje najviše finskih navijača. Doduše, ove bi ih godine ipak moglo biti nešto manje, nakon što je Kimi Räikkönen otišao u mirovinu. Dobro, ima i Valtteri Bottas svoje navijače, dakako, ali njemu Hungaroring nikako ne leži, najbolji su mu plasmani dva treća mjesta, pa se samo možemo nadati da će na startu biti hladnije glave nego lani.

Hoće li ovonedjeljna utrka biti još jedna tipična mađarska procesija ili će se opet razbuktati? S aktualnim bolidima moglo bi biti pretjecanja, ne samo na kraju startno-ciljne ravnine koja je 2003. produljena, nego možda i ponegdje drugdje. Na papiru, staza bi trebala odgovarati Ferrariju, ali znamo koliko su takve prognoze ove sezone klimave. Kako god, vrijeme je da ovu utrku napokon nazovemo i počinjemo doživljavati onako kako je već odavno zaslužila: to je jedan od klasika Formule 1.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.