Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

I stadione ubijaju, zar ne?

Je li najavljeno rušenje legendarnog San Sira nužnost ili bezglava utrka za profitom?

Zadnja izmjena: 28. lipnja 2019. Emilio Andreoli/Getty Images

Iako sam kao dijete primio crkvene sakramente, razmjerno sam rano shvatio da me odlasci u crkvu ne ispunjavaju bilo kakvom aurom mistike i spokojnosti koju ljudi uglavnom vežu uz euharistijske obrede. U mojoj dječačkoj glavi taj osjećaj je prvenstveno bio izazvan nelagodom uslijed nepoistovjećivanja s populacijom koja ide u crkvu.

Izuzev nekoliko najvećih blagdana kada bi se propisno uređeno društvo iz ulice okupilo na hrpi, crkva je bila uglavnom sablasno velika građevina prožeta čudnim mirisima i prostor neproporcionalno ispunjen starim ljudima koji su uglavnom šutke tražili kutak za molitvu. Za izraz ‘euharistijsko slavlje’, malo je tu bilo slavljeničke dinamike, barem za moj ukus.

Stadioni su veći od crkava, nerijetko izgledaju prijeteći, ali postoji jasan razlog zbog čega djecu pri prvom dolasku na stadion fasciniraju tribine puno prije nego što će to učiniti teren. U tom šarenom koloritu, slavljenička atmosfera bez ikakve zadrške predstavlja najprirodniju stvar na svijetu; ona je spontana, ekspresivna, nepredvidljiva.

“San Siro je simbol Milana i spomenik koji se ne može ukloniti buldožerima”

Za mene nikada nije postojalo drugo utočište izuzev doma od onog omeđenog visokim reflektorima. Pod njima sam s vremenom pronašao taj svoj drugi dom.

U nedavnoj reportaži s finala Županijskog nogometnog kupa jedna misao koju sam tada čuo od članova Mladosti iz Kloštra Podravskog to zapravo sve i povezuje. U tom selu koje broji manje od 2.000 duša, upravo je nogomet, uz crkvu, najbitniji mehanizam integracije zajednice i ključni faktor očuvanja elemenata civilnog društva.

Utočište za navijače ljutih rivala

Zato nije slučajno da su na panoramama naseljenih mjesta, uz crkvene tornjeve, najvidljiviji oni visoki reflektori koji omeđuju nogometna igrališta. Nogomet je također i vid religije, a stadioni su utočišta na kojima se ona ispovijeda iz vikenda u vikend: to vrijedi za sve, od najmanjih sela do najvećih gradova.

Upravo zato su vijesti o rušenju tih katedrala potresne za širu zajednicu. Vijest o tome da se kultni San Siro ruši, odjeknula je negativno diljem nogometnog svijeta, makar je specifično naznačeno da će se novi stadion — koji će, dakako, dijeliti dva milanska nogometna diva — izgraditi u neposrednoj blizini ovog, uskoro bivšeg zdanja, čiji bi temelji za sedam godina proslavili 100. rođendan. Nije nikakvo čudo da mnogi taj stadion uspoređuju s milanskim Duomom, najvećom talijanskom katedralom; oba zdanja su monumentalni simboli grada, iako su stručnjaci imali podijeljena mišljenja o estetici pomenutih građevina, uslijed silnih rekonstrukcija kroz koje su prolazile.

Stadion je službeno nazvan po velikom Giuseppeu Meazzi, a Eduardo Galeano je napisao da na tom travnjaku on “i dalje zabija golove”. Za lokalno stanovništvo San Siro predstavlja utočište koje je kroz dugu povijest imalo toliku snagu i značaj da je čak uspio istovremeno postati zajednički dom navijačima ljutih rivala. S tim se kultom i proširio po svijetu, a njegove su kule obišle svijet u prijenosima sa Svjetskog prvenstva 1990., kad je i konačno ušao u nogometnu legendu.

Nisu samo stručnjaci imali podijeljena mišljenja o njemu. Legendarni Paolo Maldini, koji se ovih dana sa Zvonimirom Bobanom vratio na funkciju u Milan, o stadionu na kojem je proveo čitavu karijeru priča kao o “kultnom mjestu” koje pomaže “samo ako čovjek ima pravu ličnost” za nastup podno njegovih strmih betonskih tribina. No, uz to je i otvoreno rekao da mu nedostaje komfor, a sada su se njegovom zaključku priključili i zastupnici rivala Intera. To je njihovo pravo, kao što je u eri nabujale nogometne komercijalizacije goruća potreba ponuditi gledateljima puno više od običnog prljavog stolca i smrdljivih čučavaca čiji vas smrad prati od  zahoda sve do tribine.

Sport radničke klase

Problem za njih predstavlja činjenica da komercijalni interesi često ne uzimaju u obzir značaj koji stadioni imaju za zajednicu oko njih. Po objavi te vijesti na noge su se podigli predstavnici lokalne vlasti, ponajprije ljudi na čelu mjesnih zajednica iz San Sirovog neposrednog okruženja koji su ujedno i navijači. Marco Bestetti, predsjednik milanskog Gradskog kotara 7, oštro se protivi demoliranju stadiona.

“San Siro je spomenik”, tvrdi Besteti i dodaje, “To je simbol Milana koji se ne može ukloniti buldožerima.”

U planu je već i formiranje službene inicijative koja će se zalagati da se radije rekonstruira postojeće zdanje nego da se krene u izgradnju potpuno novog stadiona, za kojeg su već naglasili kako će se idejnim rješenjem nasloniti na koncept Mercedes-Benz Stadiuma u američkoj Atlanti. Priprema se i građanski referendum, pošto je stadion i dalje formalno u vlasništvu grada, dakle, zajednice.

San Siro u planovima barem ostaje na približno istom mjestu, za razliku od West Hama i njegovog prelaska s kultnog Boleyn Grounda na ogromni London Stadium koji je udaljen desetak kilometara prema zapadu. Na lokaciji starog stadiona, napuštenog 2016. nakon 112 godina povijesti ispisivane s navijačima na istom mjestu sada se nalazi niz skupocjenih stambenih blokova, čija je izgradnja sa sobom donijela i agresivnu gentrifikaciju specifičnu za današnji London.

Na mjestu kultnih pivnica i tradicionalnih fish and chips dućana poput Nathan’s Pies and Eels, koji se preseljenjem stadiona zatvorio nakon punih 80 godina rada, sada niču bezlični riblji restorani i butici. Kultni pub The Boleyn Tavern još je doduše tu, ali za razliku od graje vikendima danas broji tek ono malo povremenih gostiju koji se nisu odselili i s West Hamom prešli na hladni London Stadium.

Zatvaranje jednih i otvaranje drugih dućana manje je bitno za širu sliku; važnije je da je jedna čitava kultura zajedništva koja je pred njihovim ulazima građena iz generacije u generaciju sada poklekla pred jednoličnim praćenjem trendova.

“Tu su sada svi ovi bradati ljudi koji imaju svoja 13-hop ale piva koja mi nisu jasna”, priča Tom Girling, dugogodišnji navijač Čekićara, još jedan u nizu brojne razočarane populacije koja London Stadium vidi kao simbol te gentrifikacije i pomodarstva. “Ja sam dijete radnika, a nogomet je sport radničke klase”.

Različiti komercijalni sadržaji

Njegovo mišljenje dijeli i Brian Williams, navijač kluba i autor knjige Home from Home: A West Ham Supporter’s Struggle to Reach the Next Level koja progovara o problemu prihvaćanja egzila iz Upton Parka, njihovog duhovnog doma i utočišta. On smatra da su navijači prevareni obećanjem da novi, blještavi moderni stadion nosi temelj daljnjeg razvoja kluba.

“Nakon dvije sezone provedene na tom stadionu znamo da to nije istina”, pričao je Williams lani, žaleći se i na činjenicu da su tribine London Stadiuma za njih neprirodno daleko od terena. “Dali smo našu povijest i nasljeđe koji su bili vezani isključivo uz Upton Park. Sad imamo ne tako dobru ekipu koja igra na stadionu koji uopće nije prikladan za nogomet.”

I u tome je čitava priča o prelaženju na nove, moderne stadione. Činjenica da se kultna zdanja demoliraju kako bi se zamijenila potpuno bezličnim stadionima, za koje se pritom otvoreno tvrdi kako će biti kopija nekog već izgrađenog i sterilnog zdanja, dovoljno objašnjava osnovu ozbiljnog problema.

Prodaju se priče o nužnosti tih promjena kao dokazi rastućih klupskih ambicija, a nogomet i ono što ga definira kroz čitavu povijest pada u drugi plan.

Odjednom, stadioni nisu isplativi ako se na njima igra samo nogomet. Povrat uloženog novca i stjecanje profita je kudikamo brže ako se na njih ugura što više različitog komercijalnog sadržaja: od šoping-centara i hotela do gostujućih NFL utakmica, zbog kojih je Tottenhamov White Hart Lane u svom novom izdanju dobio i rotirajući travnjak. Arsenal je, primjerice, u prvih deset godina od preseljenja na novi Emirates stadion utrostručio svoj godišnji matchday prihod, ali istovremeno su, u proporcionalnom omjeru, nogomet i atmosfera vidljivo osiromašeni.

Nestanak visokih reflektora

Pritom, najveći problem nije ni to što povijest radi svoje; klubovi su oduvijek mijenjali mjesta stanovanja kako bi širili svoj utjecaj i to je, nesumnjivo, dio napretka. No, nekada je proširenje ili izgradnja novog stadiona bila vođena isključivo nogometnom računicom, gdje su ispisivanjem velikih priči na terenu istovremeno širili odanu navijačku bazu, onu koja je svetkovala njihov kult iz tjedna u tjedan. Nogomet je privlačio navijače, a to je u kombinaciji bio jedini zalog i mjerilo napredovanja samog kluba kao takvog.

Profit je dolazio kao posljedica, a on bi se ulagao natrag u momčad kako bi se ciklus ponovio.

Danas se to pokušava iskoristiti kao nekakva povijesna dimna zavjesa kako bi se legitimiralo jurišanje za profitom. Rušenje nogometnih katedrali i posljedično gentrificiranje navijačkih kultura sumorna je cijena koju klubovi i nogomet u cjelini plaćaju. Upravo je ta manija za seljenjem na građevine, podjednako plastične i neoriginalne kao i dobar dio modernih arhitektonskih rješenja, znak krivog smjera u kojem se sve kreće.

Nije stoga slučajno da onih visokih reflektora, uz pomoć kojih bi svaki nogometni fanatik automatizmom pronašao put do svoje nogometne katedrale kao noćni leptir do lampe, ima sve manje i manje. S njihovim nestankom mijenjaju se panorame gradova, ali i zajednice okupljenje ispod njihovih nosivih stupova. Kao da ova nova, integrirana osvjetljenja jače svijetle, ali istovremeno ne mogu dovoljno obasjati mrak koji se nadvio nad predivnu igru.

Ne propusti top članke