Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ibrina Nedođija

Senijad Ibričić, igrač s murala

Zadnja izmjena: 16. studenoga 2018. Ivo Cagalj/PIXSELL

Praćenje nogometnih utakmica u meni izaziva svu silinu različitih emocija, ali rijetko sam kada iskreno pustio suzu zbog ishoda neke od njih. Ne zato jer to smatram znakom nekakve slabosti, dapače; već zato što je moja najiskrenija emocija striktno vezana uz samo jedan klub koji je u apatiji svoje svakodnevnice na neki način redefinirao navijačku emociju. U nedostatku prave kompetitivnosti i golova koji odlučuju o titulama prvaka ili prolascima u daljnji krug kakvog europskog natjecanja, kod Hajduka je s vremenom u prvi plan nekako gurnut osjećaj privrženosti koji je konstantan, nalik odnosu dvoje ljudi u poodmaklim godinama koji su zaljubljeni čitav život.

Danas to, baš kao u takvim odnosima, presječe uglavnom nerviranje, ali jedan od trenutaka kada sam pustio iskrenu suzu ima i dublju pozadinsku priču.

Bio je to playoff za ulazak u Europsku ligu, kojeg je Hajduk 2010. igrao protiv Uniree, danas efektivno nepostojećeg kluba iz rumunjskog Urzicenija. Splićani su napravili ono što rijetko naprave — stigli su zaostatak i na kraju deklasirali suparnika. Suzio sam na kraju te utakmice ne toliko jer je Hajduk konačno bio na pragu ozbiljne europske kampanje, prve nakon 15 godina, već zato jer sam na neki način znao da je to ono što navijači propuštaju kroz sve te godine neurednog vođenja i kvarnih uprava, ali da je čak i taj trenutak bio iluzija.

Već je tada na ogradi poljudskog sjevera visjela poruka o Kodeksu kao temelju borbe za demokratski klub koja se i dalje vodi; sama misao o toj velikoj pobjedi kao o iluziji potvrdila se tek godinu dana kasnije, kada je klub stigao praktički na rub Unireine sudbine. Suzio sam te večeri dijelom zbog razdraganosti uslijed rijetkog uspjeha, ali i jer je negdje iz mene taj uspjeh izvukao strah da to ne može biti konstanta u klubu u kojem pijani mesari i kockari vode glavnu riječ. Zapravo, taj je sudar bio idealni kontrast pri kojem su se dvije dijametralno suprotne priče mogle spojiti u propasti: Hajduk kao stogodišnja institucija i Unirea kao mala provincijalna igračka u rukama mutnog poduzetnika.

Bila je to svejedno lijepa iluzija, koju je posebno oblikovao čovjek koji je sam volio ulogu iluzionista na terenu i koji je volio svojom igrom po potrebi učiniti Hajduk boljim nego što je u danoj utakmici bio. Nije stoga ni čudo da su Senijadu Ibričiću, koji je baš te večeri zabio dva fantastična pogotka i njima dodao još jednu asistenciju, navijači Hajduka ostavili mjesto na muralu posvećenom klupskim legendama. Trebali su navijači tad, baš kao i danas, neki dokaz da je to i dalje klub spreman na najviše ciljeve, makar to bila iluzija; Ibro im je to i dao, ne samo kroz svoju igru nego i kroz osjećaje.

Nikad više igrača ka šta je bija Baka

Sjetio sam se te utakmice, tih golova i suza čije porijeklo ni danas ne mogu sasvim racionalno objasniti nakon što sam pročitao vijest o tome kako je k’o fol Robert Prosinečki pozvao danas 33-godišnjeg Ibričića, igrača slovenskih Domžala, da ponovno bude dio reprezentacije Bosne i Hercegovine. Iako se radilo o šegi koju je netko ozbiljno protumačio i pustio u eter, bila je to još jedna priča o životu u iluziji. Možda i o Sindromu Petra Pana, o teškoćama pri mirenju s realnosti kada živite u bajci koju ste sami kreirali.

Nema razloga da se njegova priča ispriča oko bilo čega drugog nego oko Hajduka. Bio je on u Rusiji i Turskoj, kao i na probama u Monacu i kijevskom Dinamu. Vidio je Ibro i Svjetsko prvenstvo — makar u tom Brazilu pod Safetom Sušićem jedini nije odigrao ni minute — ali njegova priča i njegova Nedođija bili su samo Split i Poljud. Tamo je, baš kao i Petar Pan, bio siguran od svih onih odgovornosti koje su prodirale i u rudimentarni svijet hrvatskog nogometa. Jer “nikad više igrača ka šta je bija Baka”, reći će Splićani; ne jer su vjerovali da je on bio najbolji igrač u povijesti kluba, nego jer su vjerovali da je Baka utjelovio poveznicu kluba i grada: umjetnost u ležernom pristupu, bez obaveza i rigidnosti pod kojom žive oni “tamo gore”. Ako kroz to još dođe rezultat, savršeno.

Za Splićane nije bilo igrača kao što je bio Baka sve dok se na Poljudu nije pojavio taj tip iz Kotor Varoši. Nije on pio i noćario kao Baka, ali je volio loptu više od ičega. Nekako volim misliti da ju je volio baš zato što mu je od djetinjstva pomagala da pobjegne od stvarnosti u kojem je odrastao s šestoricom braće; majka mu je rano umrla, a otac radio u Sloveniji da bi nešto poslao djeci u Podgrmeč, kamo su se sklonila od ratnih nedaća.

Ibro je na Poljudu našao dom, ali njegove Nigdjezemske, te Nedođije, ondje više nema. I bolje je da je tako

S mjesta za kojeg kažu da na njega danas ni ptice ne navraćaju Ibro je krenuo na svoj nogometni put.

Za mnoge će takve fantaziste već tih godina reći kako je vrijeme polagano napravilo svoje i da se ta individualna kreacija iskazuje na drugačije načine, prilagođenije ekipi. Istina je to bila i za Ibričića, ali je on s druge strane imao sreću što je u Hrvatskoj trend još uvijek kasnio, zbog čega je to bila liga u kojoj su dominirali igrači poput Pedra Moralesa ili Sammira. Prva HNL je generalno bila prava meka za takve igrače — zaigrane, ali teretne u vremenu kada se prostor oko njih počeo sve više sužavati, gdje su još uvijek mogli igrati lišeni odgovorne igre i tako dolaziti do rezultata.

Poljud više nije isto mjesto

Još je jedna iluzija bila ta da je Hajduk Ibričića uspio platiti Zagrebu više od milijun i pol eura. Pokazat će se vrlo brzo i to da su te odštete plaćane i preplaćivane na kojekakve načine, ali ako taj dolazak i nije bio obavijen velom neke osobite romantike, vrlo brzo se ona rodila.

Ibro je u tri hajdučke sezone imao dosta trenutaka poput onih na toj utakmici protiv Uniree, ali je s vremenom stvarnost počela prodirati i u njegov splitski raj. Prostor je i tu postajao sve uži, vremena na lopti sve manje. Zabijao je i asistirao i dalje, ali polako su oni primjerci fantazista oko njega jedan po jedan krenuli nestajati. Bajka je morala ustuknuti pred stvarnošću, a ona je govorila da je Hajduk imao posljednju priliku unovčiti njegov talent.

Pet milijuna eura, koliko je za njega te zime 2011. platio moskovski Lokomotiv, bila je na kraju cijena te bajke. Samim time, ona je postala dio realnog svijeta.

Tada ga je ta realnost dohvatila, ona u kojoj je nogometni Petar Pan morao prihvatiti da mora odrasti. To mu nije išlo, vjerojatno jer se mislima nikada u potpunosti nije maknuo s mjesta gdje je proživljavao svoju nogometnu bajku. Kako mu je karijera postupno kopnjela, tako što se od vrha Rusije stropoštao do epizodne uloge u Makedoniji, Ibro je stalno otvarao pitanje svog povratka na Poljud. Ali i Poljud više nije bio isto mjesto — a kada su ga odbili prvo Igor Tudor, a zatim i Marijan Pušnik, koji mu je naložio da prvo prođe testove fizičke pripremljenosti, Ibro se razočarao. Došlo mu je to kao trenutak u kojem je Petar na rubu litice pružio ruku Kapetanu Kuki samo da bi ga ovaj ugrizao.

Ibro je na Poljudu našao dom, samo da bi pri pokušajima povratka ustanovio da njegove Nigdjezemske, te Nedođije, ondje više nema. Dok provodi dane gotovo poput prognanika u slovenskoj ligi, a u reprezentaciju za koju je skupio 40 nastupa može samo u šali, ‘zemlja’ koju on pamti u Splitu živi još samo na muralima i u mašti onih koji zazivaju “novog Baku” te odbijaju sagledati stvarnost. I bolje je da je tako. Živjeti u bajci nije teško, pogotovo kad je stvarnost siva; no, pokušate li je ostvariti, neminovno vam slijede razočaranje i suze.

Ne propusti top članke