Iga Świątek: Ptičica

Kako je prva tenisačica svijeta tragala za savršenstvom

Zadnja izmjena: 20. svibnja 2022.

Nakon što je na prošlogodišnjem Australian Openu preokrenuo 0-2 u setovima protiv Rafaela Nadala, u onom govoru na terenu odmah nakon meča Stefanos Tsitsipas je uzeo mikrofon u ruke te onakav, pomalo izmožden i raspušten, duboko uzdahnuo pa zatim pokušao objasniti što se upravo dogodilo.

“Letio sam poput ptičice”, referirao se zapravo na ta zadnja tri seta koja je odigrao kao malo koja tri seta u svom životu. Iako u njemu postoji Stefanos koji žudi pokazati tu neku svoju umjetničku crtu ili što li, bila je to uistinu neobična i zanimljiva izjava. Vi koji čitate moje tekstove možda se sjećate da sam to već spominjao, ponajprije u kontekstu toga da je Tsitsipas u ta zadnja tri seta ušao u zonu.

O ‘zoni’ smo pisali i u uvodu teksta o naslovu Marina Čilića na US Openu 2014., a bit ću toliko slobodan pa ću reći da mi je kao inspiracija poslužilo osobno iskustvo; dvaput u životu sam ušao u zonu — ako pričamo samo o tenisu — što sam, između ostalog, opisao kao izvantjelesno iskustvo. Funkcionirate na instinktivnoj razini i ne razmišljate previše; spontani ste i kreativni ili, možda, slobodni poput ptičice. Olako donosite odluke, uvjereni ste da su ispravne — a i kad nisu, nemate problema živjeti s njima — i što je iznimno bitno, živite u sadašnjici i samo u sadašnjici. Naravno, u zoni možete biti i kad pišete tekst: često kad ste mamurni, što trenutno, nažalost ili nasreću, ovisno o kutu gledanja, nisam, a jasno, i kad radite štošta drugo…

Specifičnost tenisa je u tome što je zbog sporosti igre i raznih distrakcija koje su onda moguće na neki način ipak teže ući u zonu, pa je onda, kad se dogodi, uistinu posebno.

“Prije kad bih gubila, osjećala bi kao da cijeli moj život ne valja i kao da je temelj moje egzistencije uništen. I sve to zato što gubim teniski meč, znate?”

Timothy Gallwey posvetio je cijelu knjigu onome što naziva relaksiranom koncentracijom ili svojevrsnim zenom, što je onda primjenjivo i u svakodnevici. The Inner Game of Tennis štivo je koje bi trebao progutati svaki rekreativac koji stremi usavršavanju — kao i Winning Ugly Brada Gilberta, dakako — a onda i štivo koje je među profesionalcima svojevrsna obvezna lektira. Promatrajući dugi niz godina ljude koje je trenirao i koji su poslovično puno razgovarali sami sa sobom, Gallwey je došao do zaključka da taj naš svjesni dio, koji naziva Self 1, svojim “naređenjima”, kritikama i prosudbama — te pridavanjem pozitivnih i negativnih konotacija događajima na terenu — negativno utječe i zapravo sputava nesvjesni, “automatizirani” dio uma koji je nazvao Self 2.

“Tijekom takvih iskustava, um se ne ponaša kao podijeljeni entitet koji vam govori što biste trebali raditi ili kritizira kako biste to trebali raditi”, piše. “On je tih; vi ste ‘jedno’ i stvari teku slobodno poput rijeke.” Ulazak u zonu istraživao je inače i Abraham Maslow, jedan od vodećih psihologa 20. stoljeća, nazvavši taj fenomen peak experience… Ne morate biti u zoni da biste pronalazili put do pobjede, ali budite uvjereni da je još jedna razlika između Trojke i ostalih smrtnika ta što ljudi znaju ulaziti i zapravo su vrlo često u zoni, gotovo stalno kad igraju. Nemali broj ostalih igrača to nije, a kad im se i dogodi, događa se spontano, često bez da i sami shvaćaju kako i zašto.

Niz od 28 pobjeda

Novak Đoković ode na, oprostite mi, jebeni toilet break, umije se, pogleda u ogledalo, malo istegne vrat na jednu, pa na drugu stranu, sebi svojstveno iskolači oči… “Dobro, šta je, oćemo da igramo?”, tiho si kaže, vrati se na teren i okrene kao od šale 0-2 u setovima u finalu Roland Garrosa, upravo protiv Tsitsipasa. Čilić izađe na teren — i ne brinite, nije jedini na ovoj planeti kojemu se to događa — uđe u zonu, a da vjerojatno ni sam nije siguran kako i zašto, samo da bi sat ili dva kasnije postao duh na terenu. Ne znam, koliko ga god cijenim, volio bih ga pitati je li ikad zatražio savjet stručnjaka. “Sjedio sam na changeoveru i misli su mi bile prazne, ni negativne, ni pozitivne, samo sam sjedio i opuštao se”, rekao je Roger Federer nakon meča trećeg kola na prošlogodišnjem Wimbledonu. “Želim da stvari tako funkcioniraju.”

Iga Świątek zna što znači biti u zoni.

Znala je to i prije ove 2022. Primjerice, 2020. na Roland Garrosu, kao tada široj javnosti još uvijek slabo poznata igračica, inače i 54. na svijetu, 19-godišnja Świątek nije izgubila nijedan jedini set; u jednom meču je izgubila najviše pet gemova, a i to se dogodilo samo triput u sedam mečeva. U međuvremenu je napredovala, ali oscilacije su se i dalje događale; netko će reći da su one normalne za tako mladu igračicu, što svakako stoji, ali Igi nije bilo bitno koliko ima godina. Htjela je znati kako se i zašto ulazi u zonu; ako hoćete, za razliku od nemalog broja svojih kolega i kolegica, bila je dovoljno znatiželjna.

“Konzistentnost i stabilnost su za mene najvažnija stvar jer puno mi se puta u životu dogodilo da nekoliko kola igram dobro, a onda odjednom moj level naglo padne, tako da ni sama ne znam zašto”, izjavila je nedavno. “Sad imam više kontrole nad time.”

U zadnjih 28 mečeva Świątek je upisala 28 pobjeda. Ne možete upisati 28 pobjeda a da niste u zoni.

To znači i da je osvojila pet turnira zaredom tijekom kojih je, usput budi rečeno, izgubila pet setova; zanimljivo je i da prosječno po meču gubi pet gemova (točnije, njih 5,3). Igrala je u tom razdoblju i sa sedam top 10 igračica, da ne mislite kako je imala nekakav prelagani put do titula. Općenito, kad dođe u finale, Świątek je nezaustavljiva; svoje prvo na WTA Touru je izgubila, samo da bi zaredala s osam i više nego suverenih pobjeda.

Ono čega nema

Mnogi se u ovakvim slučajevima pitaju koja je tajna, ali neke posebne tajne nema; Świątek je početkom godine donijela tešku, ali očito dobru odluku da otpusti trenera s kojim je radila pet godina. Njen sadašnji zove se Tomasz Wiktorovski, bivši trener Age Radwanske, s kojim je postala za nijansu agresivnija igračica, ponajprije na način se približila osnovnoj liniji i suparnice gazi brutalnim intenzitetom, na sličan način kao što to radi Đoković, s time da Poljakinja igra s više topspina.

U tim je odmah nakon osvajanja Roland Garrosa uključila i analitičara Mikea Jamesa — radio je prije sa Stanom Wawrinkom — nije nebitno i da dosta dobro manevrira kad je u pitanju kalendar, a gotovo je općepoznato da od 2019. radi s psihologinjom Darijom Abramowicz.

I možda je upravo u tome najveća tajna; pritom treba reći da Świątek nije imala neki nerješivi psihološki problem, već je jednostavno bila dovoljno znatiželjna. Nije imala predrasude prema psiholozima; doduše, istina je takva da nije lako pronaći kvalitetnog psihologa koji će usto razumjeti prirodu igre, što je iznimno bitno. Abramowicz je inače bila perspektivna jedriličarka — kaže da jedrenje i tenis imaju puno više sličnosti nego što se na prvu čini, ponajprije u kontekstu samostalnosti koja se zahtijeva — koja je zbog ozljede vrlo rano zaključila karijeru, ali je iskusila što su choke i burnout.

“Pričamo puno o pozitivnim i negativnim strastima”, rekla je za New York Times još i prije ove brutalne serije. “Perfekcionizam nam ne pomaže, pa smo pokušali stvoriti pozitivnu strast, odlučnost i borbenost. Trebaš prigrliti svoj potencijal u potrazi za izvrsnošću. Ideš za najboljim, ali na kraju dana ti si čovjek i postoje i druge stvari u tvojem životu. Kad izgubiš meč, ne znači da vrijediš manje kao ljudsko biće.”

Veliku većinu svoje karijere Świątek je naivno tragala za savršenstvom; bila je previše fokusirana na rezultat, kao zapravo i nemali broj mladih tenisača i tenisačica. S obzirom na to da se sama mogla uvjeriti u to koliko njena igra stvarno može biti savršena, to i ne treba toliko čuditi. Međutim, bilo je to nešto što ju je sputavalo jer kad tragate za nečim čega nema, neminovno je da ćete biti nezadovoljni; biti stalno nezadovoljan možda i nije toliko loše, ali problem je u tome što se iz potrage za savršenstvom rađaju velika očekivanja. Rađaju se onda i imperativi kakvi nerijetko nisu normalni, pa ni humani – pogotovo u sportu u kojem je svaki meč na ‘ispadanje’ — samo da bi se rodile emocije koje je na terenu jako teško kontrolirati.

“Inače sam prilično emocionalna, pa kad vas obuzmu emocije jednostavno ne možete jasno vidjeti stvari”, izjavila je opet nedavno. “Ali u ovom trenutku, slika koju imam je puno, puno jasnija. Prije kad bih gubila, osjećala bi kao da cijeli moj život ne valja i kao da je temelj moje egzistencije uništen. I sve to zato što gubim teniski meč, znate?”

I kako to već zna biti, tek onda kad je prestala mahnito tragati za nečime čega nema, tek je onda, barem nakratko, postala savršena.

I slobodna poput ptičice.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.