Nakon što je mlada reprezentativna selekcija prekjučer odradila posao i prohujala kroz utakmicu s čak sedam golova u mreži vršnjaka iz Litve, krenulo je iščekivanje. Hrvatska više nije ovisila sama o sebi, ali kolege iz Bosne i Hercegovine su joj izašli u susret i mimo očekivanja svladali Belgiju s 3:2; istu onu Belgiju koja je u dvije utakmice zabila Nijemcima sedam komada, a Velšanima pet. I slavlje je moglo početi.
Da mladu Hrvatsku nekim slučajem sreća nije pomazila i da na kraju nije izborila plasman na Euro koji se u pandemijskim dvokratnim uvjetima igra idućeg proljeća u Mađarskoj i Sloveniji, to ne bi bila nikakva katastrofa. Zvuči bizarno za naciju koja je oduvijek imala veliku koncentraciju mladog talenta, ali ovo je prvi put u samostalnoj povijesti da se hrvatska mlada reprezentacija uzastopce plasirala na europsku smotru. Od izdanja u Španjolskoj 1996., prvog na koje se imala priliku kvalificirati od njih ukupno 11, ovo je tek četvrti plasman. U prethodna tri slučaja momčad niti jednom nije prošla grupnu fazu.
I dalje je primarni cilj mlađih selekcija razvoj igrača i možda bi zato bila prava šteta da sreća na kraju nije pomazila ovu generaciju, jer igrači su svojim nastupima dosegnul zapaženu razinu, onu koja ih čini spremnima za iskorak u seniorskom nogometu. Istina, reprezentacija je olako u dvije utakmice prosula prednost protiv Škota, kao i vodstvo kod kuće protiv Čeha. S druge strane, Hrvatska je u ovom kvalifikacijskom ciklusu osvajala dva boda po utakmici, a sa 37 postignutih pogodaka bila je druga najefikasnija ekipa u kvalifikacijama. Posebna je vrijednost u tome što je tih 37 golova u 10 utakmica zabilo čak 14 različitih igrača, što je jasan znak da je momčad dobro raspoređena i da, možda i najvažnije od svega, ima širinu kadra, što je izrazito važno za održavanje kvalitete u i dalje malenom bazenu igrača.
I zato je u našem poslovično kritičnom okruženju na kraju ipak, eto, bitno da je Igor Bišćan svoj prvi izbornički ciklus okrunio još jednim opipljivim uspjehom.
Bišćan se ne libi reći kako mu je svakako cilj jednog dana vrhunac doseći preuzimanjem Dinama ili seniorske reprezentacije
Sam Bišćan je svakako čudna biljka. Nakon preokreta i poraza protiv Češke, otvorio je dušu o tome kako zapravo i dalje nije siguran u to koliko mu zapravo odgovara izbornička funkcija i njena dinamika.
“Trenerski i izbornički posao su potpuna razlika, tu je puno teže utjecati na bitne stvari, dati svoj neki obol i pečat igri”, rekao je u intervjuu. “I osjećao sam potrebu već drugi dan biti na terenu, raditi na tim stvarima, ispravljati pogreške. I sve iz sebe izbaciti radom. A mi ćemo se sada vidjeti za nekoliko mjeseci, tada više nema koristi ako se vraćamo na utakmicu s Češkom, proći će previše vremena. I to je frustrirajuće.”
Simbol normalnosti
Bišćan tvdi kako od početka nije siguran je li izbornička funkcija ono što mu zapravo paše, pogotovo u ovoj fazi karijere. Istovremeno tvrdi kako u ovoj ulozi pokušava “kontrolirati svoj nogometni fanatizam” odmakom od intenzivnog okruženja klupskog rada na dnevnoj bazi. U njegovoj je ličnosti puno toga polarizirajuće, i kada daje izjave u medijima uvijek voli djelovati direktno, iskreno. Čak i ako to često zvuči zbunjujuće, kao da je uvijek korak od toga da preko noći negdje nestane i povuče se u tišinu.
A na terenu je zapravo sasvim suprotno.
Bišćan se svojedobno nećkao oko toga je li uopće trenerski posao nešto što ga privlači, pa je očito potvrdu krenuo tražiti težim putevima. Prvo je preuzeo Rudeš, koji je te 2016. bio izrazito mlada momčad, spremna da se održi unutar drugoligaškog društva. No Bišćan je izveo čudo, i s momcima — među kojima su, između ostalih, bili i tada 19-godišnji Karlo Letica te Toni Borevković, kasnije također mladi reprezentativac — senzacionalno izborio plasman u Prvu HNL. Tu je već pokazao sposobnost uklapanja razvojnog puta s lovom na rezultat.
No, Rudeš nije povukao u prvoligaške avanture, već je krenuo u još prekarnije okruženje, ono ljubljanske Olimpije. Klub je to visokih ambicija i kaotičnog vodstva, s kontroverznim vlasnikom Milanom Mandarićem. Bišćan je ondje postao simbol razuma, razvijajući momčad u koju je doveo i odbačenog Dinamova juniora Filip Uremovića i lansirao ga na put koji će ga dovesti do A reprezentacije. Međutim, ondje ga ni dvostruka kruna, a ni činjenica da ju je donio kao prvi trener pod Mandarićem koji je preživio čitavu sezonu, nije spasila. Impulzivni gazda je svejedno povukao okidač na kraju trofejne sezone, a Bišćana su navijači iz Ljubljane ispratili kao junaka i simbola ‘normalnosti’, uz skandiranje posvećeno upravo njemu.
I onda, iako se činilo da je potpisom predugovora s ciparskim Anorthosisom odlučio pobjeći u nešto mirnije vode, ukazala mu se prigoda koju nije mogao propustiti. Rijeka, naravno, nije ni približno kaotična ni turbulentna sredina kao Olimpija, ali je Bišćana ondje svejedno dočekao niz problema koji su mu život tamo učinili teškim prije nego što je uopće ušao u svlačionicu.
Našao ravnotežu
S jedne strane je tu bio duh Matjaža Keka, i dalje prisutan na Rujevici iako ga ondje nema već preko dvije godine. Igor je na njegovo mjesto ušao tri dana nakon kraja Kekove ere, stajući pred navijače od kojih je dio bio i dalje grogiran Kekovim odlaskom, dok ga drugi, onaj žešći, nije ni prihvatio zbog krimena protiv Rijeke još iz igračkih dana. Za prihvatiti taj posao, koliko god on dobar bio za CV, trebalo je imati muda. Bišćan ih je zapravo, unatoč imidžu nesigurnog introverta, uvijek imao.
Imao ih je kada se, bez obzira na širi kontekst, one 2003. preko noći pokupio iz reprezentativnog kampa u Čatežu, nezadovoljan svojim statusom u nacionalnoj selekciji, za koju će na kraju odigrati tek 15 utakmica. Imao ih je i kada se, 11 godina kasnije, javno svrstao na suprotnu stranu stola od nikad jačeg Zdravka Mamića kroz rad u inicijativi Za naš Dinamo, bez obzira na to što se radilo o projektu koji on sam nije mogao progurati. I poslije Mandarića imao je muda preuzeti tu Rijeku koja ga na više razina nije željela i odvesti je do drugog mjesta i osvajanja Kupa, da bi se onda pokupio sam nakon održane presice u kojoj je svima jasno rekao što mu je bilo na umu.
Na neki način se može povući i paralela između Bišćana i Zvonimira Solde, kojeg je i spominjao kao jednog od svojih trenerskih uzora. Obojica su prema van zagonetni, povučeni karakteri, koji su istovremeno skloni preispitivanju svojih poteza, ali u trenutku kada ih povuku stoje u potpunosti iza svojih riječi i svog rada, bez pretjeranog kalkuliranja. Soldo je, doduše, svoj put iz vlastitih razloga preusmjerio, ali ne prije nego što je također odbio stajati u okruženju u kojem se ne osjeća ugodno.
Bišćan je našao savršenu ravnotežu u tom pogledu i sada se neće libiti reći kako mu je svakako cilj jednog dana vrhunac doseći preuzimanjem Dinama ili seniorske reprezentacije; pritom samouvjereno naglašavajući kako se to, pogotovo u Dinamovu slučaju, može dogoditi tek ako se promijene “neke stvari” koje su ga distancirale od kluba.
S ovim najnovijim uspjehom u mladoj reprezentaciji, koju je također preuzeo u turbulentnom trenutku nakon što je Nenad Gračan probio sve rokove, Bišćan je svakako napravio dodatni korak prema još višim ciljevima. Vjerojatno bi i on volio da oni konačno dođu u strukturiranim i jasno definiranim uvjetima, ali će Bišćan, neovisno o okolnostima, na kraju napraviti po svom.
