Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Igor Tudor i mač rezultata

Uvijek je, baš uvijek, imao ideju. Sada je konačno može i provesti u djelo

Zadnja izmjena: 5. listopada 2017. Profimedia

U nogometu, kao i u životu, sve se na kraju svede na realnost očekivanja.

Igor Tudor je od najranijih igračkih dana bio priznat kao vrhunski obrambeni igrač. Krupan, agresivan i inteligentan, bio je idealno rješenje za striktno markiranje protivničkih igrača. Još tamo u sezoni 1996./97. Ivan Buljan ga jeu Hajduku pokušao koristiti na zadnjem veznom. Očekivao je dobiti dodatnu obrambenu dimenziju, svojevrsnog libera ispred zadnje linije i bio je vrlo nesretan kad je Tudor pokušao provući nekakav tunel na sredini terena i pogoditi dijagonalu prema krilu. Jednostavno, odudarao je od očekivanja koje je trener postavio pred njega tražeći da bude čisti razbijač bez imalo rizika u igri. Zapravo bez imalo igre, što je apsolutno nerealno, jer Tudor nije mogao u sebi zatomiti igrački gen.

Pokazao je to vrlo brzo, na pozornici većoj nego je bio HNL. Nakon neuspješne epizode u mladoj reprezentaciji u kojoj je igrao u zadnjem redu s Igorom Bišćanom i Ivom Smojom, procvjetao je u Juventusu. Prvo pod Carlom Ancelottijem, a onda posebno pod Marcelom Lippijem, Tudor je igrao dominantni nogomet.

Tada već redovno u veznoj liniji, na tragu neuspješnog Buljanova eksperimenta, koristio je svoje fizičke kapacitete i briljirao u duelima, ali treneri su od njega tada očekivali više od toga da bude čisti razbijač. Dobio je priliku kreirati, riskirati. Čitao je igru, presijecao dodavanje i sasvim uredno distribuirao loptu. Onaj od kojeg se očekivalo da striktno markira protivnike i da bude vrhunski obrambeni igrač, postao je pravi igrač i to u Juventusu.

Sve je bilo u realnosti očekivanja – da su prije to vidjeli kod njega i da su ga pustili da se razvija u tom smjeru, vjerojatno bi i više težio izgradnji. Gen koji ga vuče prema tome je imao, a to pokazuje i kao trener.

Ljestvica očekivanja u Hajduku

„U današnjem nogometu upravo treneri češće igraju na sigurno“, govorio je u intervjuu za hrvatsko izdanje magazina FourFourTwo prije nekoliko godina, dok je još radio u Hajdukovoj omladinskoj školi. „U igru stavljaju iskusnije igrače radije nego mlade s velikim potencijalom, a jasno je i zašto: jer im nad glavom konstantno visi mač rezultata. Svi znaju da imaju kratak rok trajanja. Mlađi igrači češće će kiksati i uvijek je sigurnije igrati na rezultat nego promovirati budućnost.“

Na Poljudu je Tudor počeo baš tako.

Sebi je postavio ljestvicu očekivanja i držao se samo nje. Bio je nerealan, jer teško je tako raditi, ali vjerovao je u svoju ideju i spremno je jurišao na vjetrenjače. Nije ga zanimao rezultat, za koji je vjerovao da će biti samo posljedica dobrog rada, a ne cilj sam po sebi. Stavljao je mlade igrače u vatru, odbio je igrati na sigurno i momčad je napredovala. Miksao je formaciju 4-2-3-1 sa sustavima s tri stopera, tražio je visoki presing i puno rotacija da se oslobodi igrač između linija.

Tudor je, nekarakteristično za nekoga tko je cijelu karijeru u domaćim medijima doživljavan kao razbijač, odlučio igrati napadački. Tudor je, nekarakteristično za nekoga kome su karijeru obilježili talijanski treneri, odlučio igrati proaktivno i tražiti šanse, a ne provocirati greške kod suparnika.

Tudor je uvijek, ali baš uvijek imao ideju. Samo što nije uvijek imao strpljenja

Hajduk je u njegovoj sezoni 2013./14. sve do kraja ožujka bio u realnoj borbi za vrh ljestvice, a onda su se očekivanja počela gomilati.

„Svaka nova uprava željela je što brži rezultat jer bi u suprotnome letjela van! Svaka bivša Hajdukova uprava imala je nad glavom mač rezultata i nije imala muda istupiti i podviknuti: ‘Dosta je! Dvije godine neće nas biti nigdje, neće biti skupih ugovora, no postupno ćemo uvoditi juniore i kadete pa za dvije-tri godine imati uigranu mladu i talentiranu momčad, poletnu i homogenu, koja bi se po svim kriterijima morala ravnopravno boriti s Dinamom” govorio je onomad za FourFourTwo.

Ubrzo, pod pritiskom javnosti, a možda i njegovih osobnih ambicija, Tudor se prilagodio očekivanjima, stavio je glavu pod mač rezultata. Njegove su momčadi bile sve starije, igrao je na sigurno, a da ima previsoka očekivanja od vlastite momčadi vidjelo se na terenu.

Ljudi koji razumiju kako momčad treba izgledati u kojem sustavu lako uvide koje faze u tom sustavu ne funkcioniraju. Tudor je uvijek, ali baš uvijek imao ideju. Samo što nije uvijek imao strpljenja. Nadograđivao je sustav igre novim fazama dok momčad još nije prihvatila i potpuno usvojila njegove osnovne dijelove. Zbog toga su u igri nastajale rupe, problemi su se gomilali, a Tudor je bio zapetljan u mreži nerealnih očekivanja. Razlaz je bio neminovan, a iako je službeno objavljeno da je otišao iz Hajduka jer mu nisu željeli dovesti nekog stopera iz Slovenije, iza kulisa su se odvijale drugačije igrice.

Zadnji bastion karijere

Nakon Hajduka, veze u kojoj je bio i emotivno upleten, Tudor je prihvatio posao u PAOK-u i napravio grešku kakvu obično rade naši treneri nakon posla koji počne dobro i završi loše. Nije čekao pravu priliku koja se poklapa s njegovom idejom, nego je prihvatio najatraktivniju ponudu koja mu se nudila.

PAOK, koliko god atraktivan u tom trenutku, bio je greška jer je cilj bio nedostižan i postavljen na potpuno pogrešnim temeljima. Klub sa svojom upravom i navijačima ima sasvim nerealna očekivanja i daje uvjete rada u kojima je nemoguće uspjeti. Mladi trener, s vezama u talijanskom nogometu, elokventan i s idejom, otišao je na sasvim krivi posao na kojem nije bilo ni teoretske šanse da ustraje na svojoj ideji i usavrši se. U PAOK-u rezultatski mač stalno visi nad glavom, ondje rezultat ne može biti posljedica rada nego je cilj sam po sebi; umjesto da mu posluži kao odskočna daska, posao u Grčkoj umalo ga je stajao karijere.

Nakon Hajduka, usprkos tome kako je završio, mogao je kalkulirati i birati posao. Nakon PAOK-a u kojem je od starta išlo sve u krivom smjeru, izbora nije bilo. Morao je prihvatiti ono što mu se nudilo, a u tom je trenutku to bio turski  Karabükspor. Mlad trener, s idejom i vezama, stajao je u zadnjem bastionu svoje karijere koja se još nije ni razvila. Jer da je Tudor propao i u Karabüksporu, budite iskreni, biste li mu vi ponudili ikakav ozbiljan posao?

Dobra je stvar što u Karabüksporu nije bilo mača rezultata. Odnosno, nije bilo nerealnih očekivanja. U PAOK-u je u 41 utakmici skupio 11 poraza, a u Turskoj je u tek 21 bio poražen 10 puta. Međutim, nitko nije očekivao da Tudor pobjeđuje s  Karabüksporom. Igrao je osjetno iznad svih očekivanja, pokazao je da ekipa iz donjeg doma prvenstva ne mora biti samo razbijačka i da može ponekad nekome provući kroz noge ili udariti dijagonalu prema krilu. Jednostavno, odudarao je od postavljenih očekivanja – a kako su mu šansu da pokaže što zna nekoć pružili Ancelotti i Lippi, ovaj put mu je priliku dao Galatasaray.

Galatasaray dominira

Posao u Galati i nije baš došao u idealnom trenutku. Svlačionica je bila u raspadu, sukobi na sve strane, pritisak fanatičnih navijača na vrhuncu, a rezultatski mač iznad glave je uvijek ondje, jer tako funkcionira većina velikih turskih klubova. Samo što taj Galatasaray ima realne šanse ispuniti visoka očekivanja. U trenutku kad ga je Tudor preuzeo, klub je iza sebe imao tri naslova u proteklih pet prvenstava i jedan od najvećih budžeta u ligi. To je bio rizik kojeg je vrijedilo preuzeti, jer očekivanja su bila golema, ali ne i nerealna.

Dugo je Tudor bio igrač, znao je kako je prvi preduvjet bio provjetriti svlačionicu, riješiti se starih majstora kao što su Lukas Podolski, Sabri Sarioglu i Wesley Sneijder, razbiti klanove i staviti momčad pod kontrolu. Tek kad je to napravio, mogao je graditi momčad i dovesti igrače s kojima može ispuniti svoj plan igre.

Daleko je Tudor od onog idealista s početka karijere, kad je trenirajući kadete mislio da treba jasno reći kako će se žrtvovati dvije ili tri godine kako bi se razvilo mlade igrače, ali još uvijek je vjeran svojoj ideji igre. Samo što sada ima igrače koji posjeduju klasu zbog koje mogu usvojiti sve faze unutar sustava tempom koji je Tudor zamislio, može nadograđivati ideju i zaista igrati nogomet. Očekivanja koja postavlja pred ekipu su visoka, ali nisu nerealna. To se na kraju očituje i na samom terenu.

Momčad čvrsto drži prvo mjesto, igra 4-2-3-1, kombinira i traži napadačka rješenja. Posjed ima cilj, zone u kojima se očituje višak su jasne, plan je postojan i nema panike. Galatasaray igra atraktivno, loptu drži osjetno preko 60 posto vremena i u prosjeku ima preko 600 dodavanja po utakmici. Dominira.

Tudorova je igračka karijera završila rano i iznenadno, zbog misteriozne bakterije u gležnju. Jednako brzo i misteriozno završavaju strani treneri u turskom nogometu, jer dovoljan je jedan sukob između klana domaćih i stranih nogometaša da sve završi propašću. A onda, pod pritiskom navijača, uprave režu trenere bez imalo grižnje savjesti.

No, čak da se to i dogodi, pa Tudorova epizoda u Galatasarayu doživi neuspjeh, to ne mijenja činjenicu da je Tudor opet zanimljiv mladi trener koji bez problema može birati klub. Prije samo godinu dana, nije imao takav luksuz. Trenerski gen bez ikakve sumnje ima, sad mu ostaje samo da bira poslove imajući na umu realnost očekivanja koja stavljaju pred njega. Jedino tako može ispuniti svoj potencijal.

Ne propusti top članke