Prije otprilike dva tjedna četverostruka je Grand Slam pobjednica Naomi Osaka objavila kako uzima pauzu od tenisa. Koliko dugo je neće biti i hoće li se uopće vratiti, vjerojatno ni njoj samoj u ovom trenu nije jasno. Dogodilo se to pomalo spontano, na jednoj od toliko joj mrskih press-konferencija, nakon što je u trećem kolu US Opena poražena od buduće finalistice, 19-godišnje Leyle Fernandez. Osaka je prvih pet minuta mirno odgovarala na ne baš pogođena pitanja, kao da je njen poraz kakva nerješiva jednadžba iz područja kvantne fizike, samo da bi nakon jednog pitanja japanskog novinara prelomila; tiho i sporo, s knedlom u grlu, počela je pričati da nakon pobjeda više ne osjeća sreću, već samo olakšanje, dok porazi u njoj izazivaju teško podnošljivu tugu.
“Iskreno, ne znam kad ću odigrati svoj sljedeći meč”, govorila je sad već kroz suze…
Nekih desetak dana kasnije osvanuo je još jedan u nizu kompleksaških pamfleta u kojem autor čije ime nije vrijedno spomena Osaku naziva “razmaženim derištem” željnim pažnje, a dokaz čega je i ekstravagantna haljina koju je večer prije nosila na jednom eventu…
Svojevrsni je to nastavak poraznih reakcija na njenu opservaciju da joj presice negativno utječu na mentalno zdravlje; valjda baš zato što je stala na žulj medijima te izazvala buru reakcija, dovodeći u pitanje smisao tih zapravo pseudo-događaja, nekako je u drugi plan palo to da djevojka uistinu ima problema s mentalnim zdravljem, problema zbog kojih očito nije u stanju nastaviti igrati. Ujedno, ovakve i ine reakcije daju za pravo onim sportašima koji imaju snažne negativne predrasude prema novinarima — a nemojmo se lagati, velik dio njih ima — ali koji i ukazuju na kronično nerazumijevanje prirode profesionalnog tenisa; naravno, uzroci Osakina narušenog mentalnog zdravlja zasigurno su kompleksni, ali istovremeno i pomalo jednostavni, pa i univerzalni.
“Imao sam sve, a opet nisam imao ništa. Osjećao sam veliku prazninu”
Osaka je, naime, iako to nije tako sročila, samo još jedna u nizu vrhunskih igračica i igrača koji su zamrzili tenis.
Jedna je takva univerzalna priča ona koju je u svojoj autobiografiji Open ispričao Andre Agassi; puno je puta Agassi poželio neke stvari reći naglas, ali eto, ideja da to podijeli u hladnoj prostoriji s nepoznatim mu ljudima ili u kakvom intervjuu nekako mu je bila odbojna… Većinu svog djetinjstva maleni je Andre proveo na užarenom teniskom terenu u pustinji — u “zatvoru”, kako ga je zvao — udarajući na tisuće loptica dnevno s ocem koji je još prije njegova rođenja odlučio čime će mu se dijete baviti.
Mala, prljava tajna
Kao i nemali broj profesionalnih sportaša, a djelomično valjda i zbog oca koji ga je kritizirao zbog svake promašene loptice, Agassi je bio perfekcionist. Svoj prvi poraz doživio je nakon što je osvojio prvih sedam turnira za djecu do 10 godina na kojima je nastupio, kad ga je u finalu turnira u San Diegu porazio još jedan budući teniski ekscentrik, Jeff Tarango.
“Nakon što sam godinama slušao oca kako viče o mojima manama, jedan me je poraz doveo do toga da sam i ja postao poput njega”, piše Agassi o činjenici da je nakon meča histerično i bijesno plakao. “Upijao sam njegovu nestrpljivost, njegov perfekcionizam, njegov bijes — sve dok njegov glas nije postao moj. Više mi nije potreban otac kako bi me mučio. Od tog dana pa nadalje ja sam si to mogao raditi i sam”.
Od toga dana pa nadalje, Agassi si je to i stvarno radio sam. Dobar dio svoje karijere poraze je doživljavao iznimno traumatično, a stres je znao liječiti i time što bi nakon mečeva palio svoju sportsku opremu. Agassi je inače izgubio svoja prva tri Grand Slam finala, zbog čega je u javnosti bio etiketiran gubitnikom, a što u suštini puno toga govori o možda manje primjetnoj strani ovog sporta; onoj da u tenisu zapravo nema drugog mjesta, nema srebrne medalje ili postolja niti vas itko previše doživljava zbog toga što ste od sedam mečeva pobijedili u njih šest.
Kad je pak 1992. konačno osvojio Slam, pobijedivši Gorana Ivaniševića u finalu Wimbledona, Agassi je preko noći postao “pravi igrač” — iako je dotad već tri i pol godine bio top 10 tenisač.
“Ali ne osjećam da me Wimbledon promijenio”, iznio je svoju stranu priče. “Osjećam kao da mi je netko šapnuo jednu malu, prljavu tajnu: pobjeda ništa ne mijenja. (…) Pobjeda nije toliko dobar osjećaj, koliko je poraz loš osjećaj, a dobar osjećaj ne traje jednako dugo koliko i loš. Ni približno.”
Netko bi mogao reći da je zbog svojeg odgoja Agassi ekstremni primjer, ali općenito uzevši, tenisači drugačije doživljavaju svoje poraze. Drugačije pričaju o njima. Lovro Zovko možda nije bio u samom vrhu, ali prisjećajući se nekih svojih poraza, djelovao bi kao da priča o preminulom članu obitelji. Ništa manje depresivan i ogorčen nije bio ni Ivanišević, koji bi se nakon poraza zatvarao u sobu na nekoliko dana, a teško je uopće i pomisliti što bi se s njime dogodilo da je prokockao sve one meč-lopte protiv Patricka Raftera. Legendarni Björn Borg bio je, kažu, uistinu miran i staložen čovjek; jedino što nakon poraza, prema riječima njegove bivše žene, ne bi progovorio ni riječi idućih nekoliko dana; Iga Swiatek, prošlogodišnja osvajačica Roland Garrosa, izjavila je da nakon poraza često ne može spavati — kad zatvori oči, vidi samo teniske loptice…
Samoća i izolacija
Jednu od najboljih sezona Agassi je odigrao 1995.; imao je 89 posto pobjeda, osvojio je Australian Open te prvi put u karijeri došao do broja 1. Te je godine, međutim, doživio i najteži poraz u karijeri, barem ga je on tako doživio — onaj u finalu US Opena od, naravno, Petea Samprasa. Bio je to poraz koji mu se dugo motao po glavi i zbog kojeg je izgubio volju igrati, pa iako je 1996. odigrao pristojno, bilo je i pomalo nerealno održati razinu igre iz protekle sezone; suočen i s nekim privatnim problemima — o kakvima mi gotovo nikad ništa ne znamo — počeo mu je padati renking i polako je dolazio do točke pucanja.
Općenito, uzmete li u obzir činjenicu da sezona u tenisu traje 11 mjeseci tijekom kojih putujete svaki, svaki drugi ili treći tjedan, redovito mijenjate vremenske zone, činite to u uskom krugu istih ljudi, često i bez obitelji, ganjate renking ili stalno morate braniti bodove, a uza sve to i njegovati odnose s brojnim fanovima — dio kojih će vam preko noći okrenuti leđa — kao i udovoljavati zahtjevima medija i sponzora, onda se tenis stvarno može opisati kao “energy sucking journey”, kako je ustvrdila Daria Abramowicz, sportska psihologinja koja zadnje dvije sezone putuje i radi sa Swiatek.
“Ako vam je spremnik prazan ili je na rezervi, te osjećate teret zbog prevelikih izazova, nemoguće je uživati u procesu ili trenutku”, kaže Abramowicz.
Agassijev spremnik ispraznio se početkom 1997.; depresivan, ne samo nakon poraza, postao je još koji mjesec prije, ali si kao mnogi vrhunski sportaši nije mogao priznati takvu slabost. Na kraju je te 1997. u nekoliko navrata uzimao metamfetamin, a pomišljao je i o tome da si naudi i skrati karijeru; te je sezone odigrao 24 meča te je u jednom trenu pao na 141. mjesto. Agassi, međutim, ni u jednom trenu nije zatražio stručnu pomoć, već mu je tijekom praktično cijele karijere zamjenu za to predstavljao uski krug prijatelja, od kojih su neki putovali s njim, a svojevrsnu očinsku figuru odigrao je Gil Reyes, njegov kondicijski trener. Na mnogo mjesta u knjizi ističe koliko je za tenisača specifična i dugotrajna samoća i izolacija; zato i imate tipove poput Zovka koji će izmisliti Mr. Boba ili tri Gorana…
Kriva percepcija javnosti
U Osakinu kontekstu, posebno je zanimljiv dio i u kojem Agassi piše o svojem odnosu s medijima i navijačima: “Ne mogu vjerovati da svi ovi ljudi žele biti poput Andrea Agassija jer ni ja ne želim biti on“, piše o početku karijere, kad je već sa 17-18 godina postao iznimno popularan, dijelom i zbog osebujnog imidža, od fudalerke do Nikeovih traper-hlačica u kojima je igrao.
“Ponekad pokušam to objasniti u nekom intervjuu, ali nikad dobro ne ispadne. (…) Ako ja ne mogu razumjeti vlastite pobude i demone, kako mogu očekivati da ću ih uspjeti objasniti novinarima koji se uvijek žure zbog kratkih rokova?”, piše, pa dodaje da je ubrzo počeo govoriti ono što je mislio da žele čuti. “Da sam imao vremena, da sam bio samosvjesniji, rekao bih novinarima da pokušavam shvatiti kakav sam, ali da u međuvremenu prilično dobro znam kakav nisam. Nisam poput svoje odjeće. Zasigurno nisam poput svoje igre. Uopće nisam onakav kakvim me javnost doživljava. Nisam pozer samo zato što dolazim iz Vegasa i nosim kričavu odjeću. Nisam enfant terrible kakvim me zovu u svakom članku.”
Kulminacija te neminovno krive percepcije javnosti, a što očito neminovno utječe i na mentalno zdravlje, pogotovo mladog i neizgrađenog čovjeka, dogodila se kad je Agassi snimio reklamu za Canon u kojoj na njenu kraju izlazi iz bijelog Lamborghinija odjeven u bijelo odijelo te u kameru kaže: “Imidž je sve”.
“Slogan je preko noći postao sinonim za mene”, piše. “Sportski novinari uspoređuju ga s mojom unutarnjom prirodom, s mojim bićem. Kažu da i imam samo imidž, da nemam drugih kvaliteta jer nisam osvojio Grand Slam. Kažu da je slogan dokaz da sam samo glasni trgovac koji zarađuje na svojoj slavi, mareći samo za novac i nimalo za tenis”, piše, pa dodaje da su ga i navijači na mečevima počeli provocirati. “Ovaj sveprisutni slogan, kao i val neprijateljstva, kritike i sarkazma koji je pokrenuo, užasno su bolni. Osjećam kao da su me svi izdali. Osjećam se napuštenim”, piše pa nešto kasnije dodaje: “No, najviše me vrijeđa kad ljudi uporno tvrde da sam, samo zato što sam izgovorio jednu rečenicu u reklami, sam sebe nazvao praznom slikom. Odnose se prema tom smiješnom i bezvrijednom sloganu kao da je to nekakvo moje konačno priznanje…”
“Ostaje samo spaljena zemlja”
Agassi se nakon ove reklame promijenio, poprimivši neprijateljsku, zlobnu crtu. Počeo se otresati na suce i navijače, ali i na novinare, a prestao je davati intervjue te je povremeno preskakao i press-konferencije; njih je, inače, nazvao i montipajtonovskim skečevima, ponajprije onda kad su ga na jednom Wimbledonu konstantno ispitivali o njegovim svježe obrijanim prsima… “Nitko mi nije rekao da se ne smiješ otresati na novinare”, piše. “Nitko se nije potrudio objasniti mi da otresanje i pokazivanje zubi čini novinare još bjesnijima.”
Usput budi rečeno, Agassijev idol bio je Borg, još jedan čovjek koji je, iako to nikad nije tako sročio, zamrzio tenis. Iako je još nešto sitno igrao kasnije, Borg je karijeru okončao s de facto 25 godina.
“Praktički, tijekom godina samo sam trenirao, igrao, jeo i spavao”, pojašnjavao je, dodajući da je naprosto izgubio motivaciju. Justine Henin, djevojka koja se bojala, također je bila 25-godišnjakinja kad je naprasno prekinula karijeru, iako je bila broj 1: “Stvarno sam mislila da postojim jedino radi tenisa”, progovorila je zapravo o burnoutu, a kasnije će se tek nakratko vratiti u tenis. Jennifer Capriati bilo je samo 14 kad je došla u žižu zbivanja, samo da bi koju godinu kasnije završila u centru za odvikavanje od ovisnosti; kasnije će ipak uzeti tri Grand Slama, ali i okončati karijeru s 27.
Marat Safin kaže da je streloviti uspon bio najgora stvar koja mu se dogodila: “Nije bilo više ništa za postići”, izjavio je jednom. “Imao sam sve, a opet nisam imao ništa. Osjećao sam veliku prazninu.” Guillermo Coria je, pak, posebna priča; posljednji čovjek koji je dominirao zemljom prije ere Rafaela Nadala doživio je choke u finalu Roland Garrosa 2004., kad je ispustio vodstvo od 2-0 u setovima, nakon čega više nije bio isti igrač. Godinu dana kasnije počeo je imati golemih problema s duplim pogreškama, što je u suštini bio problem psihološke prirode, te će karijeru okončati s 27 na leđima.
Mardy Fish igrao je tenis života kad je počeo imati napadaje anksioznosti, po njegovu sudu dijelom i zbog prevelikih očekivanja koje si je natovario. “Ne moraš igrati”, rekla mu je supruga dok je imao seriju napadaja tik uoči najvažnijeg meča karijere, onog protiv Rogera Federera na US Openu; meča koji nikad nije odigrao.
Možda i najveća zabluda u koju možete upasti jest upravo ono koju je spomenula Henin; to je pomisao da postojite samo radi tenisa, pa i da kao osoba vrijedite onoliko koliko vrijede i vaši rezultati. Agassi je inače svoj smisao pronašao i u humanitarnom radu, odnosno pomaganju drugima, a sportski psiholozi reći će da karijeru, koja će neminovno biti ispunjena i porazima i razočaranjima, možete učiniti održivom jedino na način da svakodnevno radite na samopoštovanju i samopouzdanju koji se neće mjeriti pobjedama i ATP bodovima, već odnosima s drugim ljudima.
“Morate održati temeljne vrijednosti jer bez toga nema ničega”, kaže Abramowicz. “Ostaje samo spaljena zemlja”.
Spaljena zemlja i ljudi koji mrze tenis.
