“Ljudi bi mogli krivo shvatiti”, kaže skromno i tiho još prije nego što smo uključili diktafon, misleći kako mu je već pomalo neugodno što se tolika pozornost slila na njega i njegovu obitelj, ali i kako su na ideju došli u udruzi, smatrajući kako takva Dinamova legenda zaslužuje ovakvu vrstu pomoći. A s obzirom kako smo Ištvanića na Telesportu odavno pikirali za intervju, odlučili smo se ukrcati u taj medijski vagon. I prije nego što počinjemo ćaskati još mu jednom napominjem kako ćemo stvarno pretresati njegovu karijeru.

“Na svoju ruku sam odlučio igrati i doktor mi je uz bandažu dao blokade. Nakon utakmice sam se onesvijestio u tunelu”

“Život je u ono vrijeme bio dosta težak”, počinje pričati o svojem djetinjstvu. “Pogotovo nekome tko je iz malo udaljenijeg prigradskog mjesta i želi ići na svaki trening“, kaže misleći na Čučerje, gdje je odrastao u siromašnoj obitelji s petoro djece. Na početku priča nepovjerljivo, s distancom; prisjeća se kako je prošao selekciju u Maksimiru “na onom malom igralištu Jabukovac, gdje je sad spomenik Bad Blue Boysima” i to kao devetogodišnjak, “mada se onda primalo tek kad navršite 12”. Posebno se sjeća jedne prilike kad je grad zavio snijeg i nije bilo autobusa koji bi ga prebacio do treninga.

“Krenuo sam pješke do Dubrave pa na tramvaj i sačekal me Miro Cvenk”, kaže misleći na svog prvog trenera. “Nije bilo nikoga na treningu. Tereni su bili, ono, pod snijegom skroz. Nitko nije ništa počistio, a on mi je rekao da se skinem i da idemo trenirati. Dva i pol sata sam pješačio… Takva su vremena bila”, veli sasvim hladno.

“Noge su se odsjekle”

Od malog milijuna nastupa za Modre Ištvanić je svoj prvi upisao 1984. na Marakani protiv Crvene Zvezde, u polufinalu Kupa maršala Tita. Tada ga je u vatru gurnuo, kako ga svi uvijek zovu, profesor Zdenko Kobešćak.

“Kad smo izašli na teren sat vremena prije početka, bilo je već negdje 80.000 ljudi. I to je za mene bio šok”, kaže. Pa kako i ne bi kad mu je bilo jedva 18?! “Nemam, nemam ni 18”, ispravlja me pa počinje ‘curiti’ iz njega. “Ja sam za tu utakmicu pozvan, kak se veli, 5 do 12, stjecajem nekih okolnosti… Odmah sam odjurio doma po stvari i rekao svojim da putujem sa seniorima. Bio sam presretan, iako sam očekivao da nosim kofere i da popunim broj. Ali kad je počeo sastanak u svlačionici i kad sam vidio na onoj tabli da igram…“, zastaje na tren, “noge su se odsjekle; šok, veliki“.

Popularni Kobac, koji će u nadolazećim godinama postati dežurni vatrogasac, upravo je sjeo na klupu nakon odlaska Vlatka Markovića i podmetnuo je leđa za Ištvanića. Ili mu je podmetnuo nogu?

“Najgore mi je bilo kad sam vidio koliko ljudi ima”, povjerava se Ištvanić. “To je bilo prestrašno. Ali onda se ta nervoza pretvorila u pozitivnu tremu, a stariji igrači su mi rekli kako su prva tri dodavanja najbitnija. Nakon nekih 10 minuta osjećao sam se kao da igram neku prvenstvenu utakmicu s juniorima”, priča, dodajući kako mu nije bilo dodatno opterećenje što je naglo sletio u svlačionicu još uvijek punu veličina iz 1982. “Sve je na kraju prošlo dobro“, kaže — ali samo za njega, brzo se ispravlja, pošto su Crveno-beli slavili s 2-1.

Pomalo je nevjerojatno to što je od tri gola koliko ih je zabio u 12 godina u Dinamu Ištvanić prvi upisao već u sljedećoj utakmici, na natopljenom Maksimiru protiv Vardara u pobjedi 4-1. I to kakav gol.

“Pa, bio je to jako lijep gol”, započinje skromno, ali onda, čak i da želi nastaviti u tom tonu, ne može. “Prošao sam s centra trojicu ili četvoricu igrača, došao do 16 metara i pucao u sami ćošak.”

Bilo je to prilično turbulentno razdoblje u Dinamovoj povijesti — te su 1983./1984. drhtali do posljednjeg kola, kad su ostanak u ligi osigurali pobjedom na Maksimiru protiv Hajduka, a do kraja desetljeća Modri su uglavnom plutali oko petog, šestog mjesta. Treneri su se mijenjali kao na traci; Branko Zebec došao je u klub dok je imao zdravstvenih problema i na pola sezone 1984./1985. odmijenio ga je Tomislav Ivić.

“On nije doveden na duge staze, već je došao spasiti stvar”, kaže Slavko. “I stvarno smo se izvukli pod njegovim vodstvom, mada ja nisam u tom periodu igrao. Volio je iskusne igrače”, priča pa zastaje, razmišljajući kako da ponosno, a ponizno sroči sljedeće. “Kad je odlazio iz kluba, rekao je pred svim igračima i kompletnom upravom da je učinio jednu nepravdu, i to prema meni — da sam zavrijedio više igrati, ali mu je uprava naložila da moraju igrati igrači dovedeni sa strane, koji su skupo plaćeni”, priča pa se prisjećamo kako su, osim takvih, ispred njega bili i Zlatan Arnautović i Mustafa Arslanović, već nekoliko godina Modri. “Bila mi je iznimna čast što sam nešto takvo mogao čuti iz usta tako renomiranog trenera”, ističe, dodajući kako ga je Ivić zvao Žućko.

“Sine, kako to izgledaš?”

Ištvanić je vjerojatno najveća iskušenja u svojoj karijeri prošao kad je u klub stigao Joško Skloblar, trener u sezoni 1988./1989., koji ga je potpuno otpisao.

“Molio sam ga da odigram tri do pet utakmica u kontinuitetu i ako ne zadovoljim, da ću sam otići iz kluba”, priča. “Ali on nije htio ni to. Nije to bio nekakav sukob, jednostavno me nije preferirao od početka i tada je interes pokazao Zagreb”, priča kako je šest mjeseci proveo na posudbi u Kranjčevićevoj, kod pokojnog Dražana Jerkovića, u tada vrlo jakoj međurepubličkoj ligi. Tako je tek s 23, 24 godine Ištvanić dobio prvi pravi ugovor te nakon Skoblarova odlaska kod Josipa Kužea, postao neizostavan. “Te sam godine bio sedmi u izboru za najboljeg igrača u ligi po igračima i trenerima“, ponosno priča o sezoni 1989./1990.

Iako je dobar dio svoje karijere proveo u ulozi libera, te je sezone Ištvanić igrao zadnjeg veznog, a valjda baš zato što se radilo o inteligentnom igraču, koji je fino čitao igru, ali i o tehnički potkovanom ljevaku, takva mu promjena nije loše sjela.

“Nisam bio osobito brz, ali sam sve nadoknađivao s uspješnim i pravilnim pozicioniranjem”, kaže Slavko, koji nije baš ni visok za nekoga tko je komandirao obranom – 178 centimetara mogući su razlog zašto nije zabijao više pogodaka, barem kroz prekide.

Više puta tijekom našeg razgovora Slavko spominje Ćiru Blaževića. Kad pričamo o njemu, prirodno mu na pamet padaju razne anegdote. Sveprisutni Ćiro dvaput ga je vodio u Dinamu — od 1985. do 1988., kad je Ištvanić bio dio učestalih rotacija, te od 1992. do 1994., kad je bio kapetan. Jedna od prvih asocijacija na ovaj drugi mandat je ona tragična epizoda protiv Steaue iz Bukurešta. U prvoj utakmici u gostima Dinamo je slavio s 2-1, uz sijaset promašenih prilika — jesu li ih stvarno tada tako razbili?

“Jesmo”, odgovara kao iz stopa, ali potpuno neočekivano zaokreće. “Imali smo tada strašnu momčad, ali i atmosferu. Ružili smo i izlazili u Sokol i Kvak do jutra i Ćiro nam je to dozvoljavao jer je vidio da smo klapa”, započinje. “Jednom kad smo pobijedili u Osijeku zaružili smo do šest ujutro, a trening je bio u devet. I kako Ćiro ima naviku onako eksplozivno ući u svlačionicu, čim je ušao, vidio me i začudio se – ‘Sine, kako to izgledaš?’”, dobro imitira onaj Ćirin glas. “I sad, normalno, pošto sam bio kapetan, priznao sam mu da smo zaružili i očekivao neku tešku reakciju, kad ono veli – ‘Bravo, sinovi, svaka čast!’”, priča pa nastavlja imitirati Ćiru. “’A ti, Panadiću, zašto ti nisi bio?’ Jer on je sve uvijek znao, a Panadić je tad imao neku svadbu ili nešto… I kad mu je rekao za to, veli Ćiro – ‘Ajmo, svi vi sauna, bazen pa masaža. A ti, Panadiću, ideš na trening!’”, priča sa šeretskim osmijehom.

“Bilo mi je priopćeno da nisam potreban klubu”

Proživio je s Dinamom vesele i tužne trenutke, a klub je na njega mogao računati i kad mu je na osobnom planu bilo najteže. Kao prije uzvratne utakmice finala kupa s Hajdukom 1993. — Ištvanić je tog dana pokopao oca i nekoliko sati ranije kao kapetan predvodio Modre. I samom mi je o tome teško pričati, ali je li mu Dinamo predstavljao bijeg od osobnih tragedija? Duboko uzdiše pa odgovara.

“Ha, gledajte, bijeg… Moguće je i da sam htio odvratiti misli od svega, ali stjecajem okolnosti sam stvarno bio potreban Dinamu.”

Igrao je i onog dana u Banja Luci, onda kad je Mateo Beusan počistio tribinu od BBB-a, iako mu je dan ranije umrla prerano rođena curica. Mediji su taj njegov čin pomalo neukusno prikazivali herojskim i usudim se pitati ga je li mu žao što je s time bio izašao u javnost?

“Pa, mogu reći da je…”, iskren je, pa počinje nervozno kuckati prstima o stol, što je znak da moramo dalje…

https://www.youtube.com/watch?v=RMR4j5eDm1Q

Naravno, jedna od prepoznatljivih Ištvanićevih kvaliteta bila je njegova borbenost, požrtvovnost, a njegov zaštitni znak klizeći start. Je li stvarno jednom prilikom zaigrao s dva slomljena rebra?

“Je… Prvu utakmicu finala Kupa protiv Rijeke 1994.”, dobro se sjeća. Slušam ga u nevjerici. “Na svoju ruku sam odlučio igrati i pokojni dr. Mladen Čepulić mi je uz bandažu dao blokade. Nakon utakmice sam se onesvijestio u tunelu”, priča čovjek koji, unatoč raznim prilikama nikada nije primirisao markama, francima ili nekim drugim devizama. Ištvanić je triput zaigrao i za hrvatsku reprezentaciju, i to sva tri puta u prvih 11. Pa, opet, s obzirom na to koliko je krvario za Modre, pomalo je nepravedno skončao karijeru. Kako je moguće da je 1995., sa samo 29 godina, otpisan?

“Pa, ne znam. Bilo mi je priopćeno da su dovedeni neki igrači i da nisam potreban klubu”, kaže pa se prisjećamo da je trener tada postao Cico Kranjčar, a direktor je bio Velimir Zajec. “Nisam bio ljut, ali mi nije bilo jasno zašto dolazi do toga”, dodaje bez trunke gorčine pa priča o Segesti, gdje se zadržao tri mjeseca i gdje su mu obećavali brda i doline. Trebao je Slavko potom kod svog Ćire u Rijeku, ali “dogodilo se to sa sinom” i praktički je tada završio profesionalnu karijeru, iako je još nešto sitno igrao u drugoj ligi.

I tako, na kraju ga pitam hoće li izdržati danas, s obzirom na bolna koljena na koja se žali i činjenicu da već dugo vremena ne hakla.. “Nadam se da budem par minuta”, kaže uz osmijeh prije nego što se po gašenju diktafona lagano pogubimo u pričama o nekom prošlom Dinamu.