Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ikona Gradskog vrta

Ljupko Petrović opet u svom Osijeku, kao trener sofijskog CSKA

Zadnja izmjena: 1. kolovoza 2019.

Kad je pokojni Dragan Nikolić u legendarnom filmu Ko to tamo peva izrekao onu rečenicu “sreće ti, gde ja sve nisam bio”, kao da je njom opisao živote mnogih trenera s ovih prostora.

Ljubomir ‘Ljupko’ Petrović je trener koji se 1991. okrunio titulom europskog prvaka, čime je ušao u društvo od tek 41 kolege kojima je to u nogometnoj povijesti pošlo za rukom, ali kojem je taj nevjerojatan podvig sa Crvenom zvezdom nekako postao prijeloman. Za očekivati je da će trener koji se tada sa samo 44 godine vinuo u vječnost pred sobom imati čitav svijet; ispalo je na kraju i da zaista jest, samo na jedan drugačiji način.

Petrović je odlaskom iz Zvezde dobio čitav svijet, ali u smislu ovjekovječenom u Nikolićevu citatu. Potucao se po klupama momčadi od Urugvaja, Kazahstana i Kine sve do Ruande i Vijetnama, naredavši čak 23 ekipe u trenerskoj karijeri koja mu evo, još traje i u 73. godini.

Činilo se da je u jednom je trenutku, negdje prije tri godine, kazao “dosta”. Zvao ga je ranč u Somboru i konačni zasluženi odmor, ali onda je jedna nepredviđena situacija rezultirala povratkom na klupu sofijskog CSKA, kluba u kojem je Griša Gančev alfa i omega nakon što ga je spasio nestajanja fuziranjem sa svojim bivšim projektom, Litexom iz Loveča. A taj ga je pak put danas vratio onamo gdje je sve počelo prije više od pola stoljeća, još tamo 1967.: u Osijek.

Petrović je 2000. platio Osijeku pripreme u Bugarskoj koje si klub nije mogao priuštiti

Doduše, Petrović je u grad na Dravi stigao obilazno: od ganjanja lopte oko stabala krušaka u rodnoj Brusnici Velikoj, selu u Bosanskoj Posavini, pa do preseljenja u baranjsku Dardu, gdje je formalno počeo kao dječak igrati nogomet. Ondje ga je prigrlio Oscar Rajh zvani Švabo, najbolji nogometaš u mjestu, barem dok se u momčad nije probio 15-godišnji Ljupko. A kada je u Dardu na obilazak stigao jedan od najlegendarnijih ljudi u povijesti osječkog nogometa, Andrija Vekić, Petrović i Rajh su istog trena završili u NK Osijeku. Ljupko je još kao tinejdžer prebačen u prvu momčad; u njoj će ostati punih 12 igračkih godina, tijekom kojih je s 318 službenih ligaških nastupa— a još, kažu, barem 100-njak neslužbenih — i 134 postignuta gola postao drugi najbolji strijelac u klupskoj povijesti, iza suigrača Ivana Lukačevića.

“Osijek morate voljeti jer ima dušu”

Za Petrovića su govorili da je bio donekle i plašljiv, da je nevoljko ulazio u duele, ali da se lopta redovito vraćala njemu na nogu u situacijama pred golom, u kojima je bio nepogrešiv. Bio je to tada drugoligaški Osijek, ali s momčadi koju su navijači posebno voljeli. Opraštali su joj i tri neuspjeha u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu, kada su se na putu ispriječili banjalučki Borac, Vardar te NK Zagreb, u utakmici koju je u srpnju 1973. u Maksimiru gledalo čak 64.168 gledatelja, što je još uvijek rekord stadiona. Tada se “pola Osijeka” sjatilo kako bi pratilo svoje mezimce među kojima je bio i Petrović kao ‘desetka’ u pokušaju da se probiju među elitu. Petrović je zabio i na toj utakmici, ali je nakon 2:2 u regularnom dijelu Zagreb ipak bio bolji izvođač jedanaesteraca i tako postao novi prvoligaš.

Ali to čekanje se na kraju završilo 1977. Osijek je u presudnoj utakmici Druge savezne lige Zapad svladao Novi Sad i tako izbjegao kvalifikacije. Petrović je nakon 10 godina u klubu konačno zaigrao prvoligaški nogomet, u međuvremenu postavši drugi najbolji strijelac druge lige — nakon Veselina Zrilića, bivšeg hajdukovca koji je u dresu trebinjskog Leotara zabio preko 200 golova.

Petrovićev je talent u više navrata bio na meti mnogih većih klubova. Ostaje upamćeno da ga je u jednom trenutku Vujadin Boškov po svaku cijenu želio dovesti u Vojvodinu, ali se tome ispriječio kultni Osijekov predsjednik Željko Huber, koji je za njega tražio dvojicu igrača — među njima i Petra Nikezića, najboljeg igrača generacije koja je te 1977. osvojila Mitropa kup i čovjeka koji je ostao na glasu kao najbolji izvođač slobodnjaka u klupskoj povijesti. Tako je Petrović čitavu svoju ‘službenu’ karijeru proveo u Osijeku, klubu koji je nakon toga tijekom 1980-ih — nakon tri godine provedene igrajući dvoranski nogomet u SAD-u — zajedno sa svojim suigračem i prijateljem Ivicom Grnjom vodio kao trener u prvoligaškom društvu, gdje su njih dvojica između ostalog promovirali i mladog Davora Šukera.

“Osijek morate voljeti jer ima dušu”, kaže Petrović u svojoj biografiji Ljupko ime fudbala autora Jovana Sekulića. “Nije ni čudo što su ga voljeli širom Jugoslavije i rado dolazili u provod jer je to po mnogočemu poseban grad. Tvrđava, stari grad pored Drave; lijep je Osijek i za život i tu sam brzo našao sebe. Možda zbog toga što nitko nije imao više od ostalih pa su tako, nekako jednaki, bili i jedinstveni.”

Prvak s Vojvodinom i Zvezdom

U jednoj od tada brojnih osječkih kafića koje je kao pravi igrački boem pohodio upoznao je i svoju suprugu Snežanu, a njegov je sin Srđan i trenirao u Osijekovim kadetima. Ljupko je srastao s Osijekom u svakom smislu i to je nesumnjivo ‘njegov’ grad, onaj koji mu duguje podjednako koliko i Ljupko njemu, jer bez njegove bi desetke povijest gradskog ponosa bila bi kudikamo siromašnija.

Može vas, međutim, iznenaditi to što se Ljupkovo ime na klupskim stranicama pojavljuje neobično rijetko, kao da je u pitanju tek kakva sporedna ličnost a ne jedan od nekolicine najvećih igrača u njegovoj povijesti. Čudno je i to što je baš Lukačević naveden kao najbolji klupski strijelac, iako je uz njegovo ime ispisano 126 golova, što je osam manje od Petrovića. Štoviše, baš u članku o Lukačeviću na službenoj stranici nema ni jednog jedinog spomena Petrovića, tek Grnje i Stjepana Čordaša kao “posebnih ljubimaca osječke publike”.

Naravno, teško je to otvoreno reći, ali može se pretpostaviti kako razlog leži u tome što se  povijest u jednom trenutku počela pisati na neki drugi način: kako za Osijek, tako i za Petrovića.

Konačno je napustio Osijek 1987., već formiran kao trener dosta pragmatičnog pristupa, što je bilo u suprotnosti s njegovim igračkim karakterom. Međutim, taj stil koji je razvio davao je ploda: prvo je Spartak iz Subotice 1988. uveo u Prvu saveznu ligu, da bi 1989. ipak došao u Vojvodinu. S njom je postao jugoslavenski prvak, unatoč predviđanjima uoči sezone kako će se ta neiskusna i anonimna ekipa boriti za sredinu ljestvice. Jedan od mladih talenata koji su s Petrovićem došli u klub bio je i mladi 20-godišnjak pristigao iz Borova: Siniša Mihajlović. Kasnije će, poznato je, Petrović kao trener Crvene zvezde insistirati na tome da Mihajlović dođe s njim u Beograd i postane dio šampionske momčadi koja će 1991. postati najbolja u Europi.

Rat se već jasno nazirao; tog svibnja 1991. već su pale prve žrtve u Hrvatskoj. Za Petrovića, Mihajlovića i ostatak koji je bio u tom vihoru bio obiteljski rastrgan između dviju strana, to se osjetilo i na tribinama. Tako će sam Ljupko prepričavati kako su mu u listopadu 1990., u domaćoj utakmici protiv švicarskog Grasshoppera na samom početku europskog puta čitave tribine prijeteći skandirale, a po gradu se pričalo da je “ustaša iz Osijeka”.

Od nemila do nedraga

Jasno, bilo je to grozomorno doba u kojem su hulje preko noći obukle odijela i postale utjecajne, a neke od njih nakon huškanja mase i oni kojima se kasnije nazivalo “gospodarima života i smrti”. U takvoj svakodnevnici  koja više nalikuje kakvoj paranoičnoj noćnoj mori, oni koji su ‘negdje između’ moraju dokazati ‘čiji su’. Bilo je tako i za Mihu, kao dijete i miješanog braka, ali i za Petrovića, kojeg je jedna od takvih hulja zvana Željko Ražnatović Arkan navodno “branio od tih luđaka” koji su ga napadali. Naravno, Arkana se u Zvezdi te 1991. nije moglo izbjeći, kao ni luđake s tribina koji su postali njegova koljačka vojska.

Sudbina je htjela da Petrovićeva zadnja ligaška utakmica na Marakani pred odlazak na finale u Bari bude baš s Osijekom.

Više od 70.000 ljudi došlo je podržati njegovu momčad uoči povijesnog europskog finala. Na gostujućoj je klupi sjedio njegov prijatelj Grnja, čovjek s kojim je proboravio čitav život u Osijeku i to u istoj zgradi — Grnja je živio u prizemlju, a Petrović na devetom katu. Zvezda je slavila 5:1, a tjedan dana kasnije osvojila je i taj naslov europskog prvaka. Na početku iduće sezone već nije bilo mnogih lica koja su iz te mučne atmosfere pobjegla glavom bez obzira na Zapad, u potragu za mirnijim i igrački lukrativnijim životom.

Otišao je i Petrović. Već je 1992., nakon kratkog vremena provedenog u Espanyolu, preuzeo urugvajski Peñarol iz kojeg se trebao vraćati kako bi spašavao dio obitelji koju je rat zatekao u Bosni. Postupno su klubovi koje je preuzimao postajali sve opskurniji i opskurniji, a na naslovnice bi dolazio samo kada bi ispalio kakvu kontroverznu političku misao, poput one da je Crvena zvezda 1991. pustila Dinamu utakmicu održanu u Zagrebu dan prije referenduma o hrvatskoj neovisnosti, zbog toga što “političke tenzije nisu dozvoljavale da srpski tim pobijedi u srcu Hrvatske”. Pričao je također i o tome kako bi Republika Srpska, u čiji je sastav nakon rata upala i njegova Brusnica Velika, trebala ući u sastav UEFA-e u slučaju da krovna organizacija prihvati Kosovo.

Da stvar bude bizarnija, još se 2014., dan nakon što je preuzeo FK Sarajevo, pojavila i fotografija na kojoj Petrović tobože pozira s puškom kraj samog Arkana. Navijački je bijes bio razumljivo golem i klub je bio prisiljen raskinuti ugovor u rekordnom roku. Petrović je tvrdio kako mu smještaju “raznorazne strane”, uvjeren kako je to sve dio kampanje koja ne postane srpski izbornik, što mu je uvijek ostala velika i neostvarena želja, a klub je angažirao vještake kako bi naknadno dokazali da je u pitanju ipak fotomontaža. Je li bilo u pitanju bilo samo poliranje imidža pred navijačima ili stvarni zaključak, danas je nebitno.

Pljoska na grobu

Petrović je u međuvremenu stao na dva naslova prvaka u Srbiji i Bugarskoj te tri kupa od Srbije do Kine; od čega je treći osvojen u Bugarskoj s Litexom, klubom iz kojeg je i nastao današnji sofijski CSKA, još tamo 2004.. Četiri godine poslije obreo se u Sesvetama, a još dvije kasnije i u Lokomotivi. U Osijek se, kako je tvrdio Grnja, Petrović uvijek bojao doći.

“Plakao mi je na telefon”, pričao je Grnja o prvom poslijeratnom povratku prijatelja u grad njihove mladosti. Bilo je to 2006., šest godina nakon što je u tajnosti platio Osijeku pripreme u Bugarskoj koje si klub nije mogao priuštiti uslijed financijske krize. “Supruga ga je dovela na Erdutski most koji je on prepješačio, a ja sam ga čekao na hrvatskoj strani granice”, nastavlja Grnja.

Nakon što su ga i graničari, koji su bili Osijekovi navijači, srdačno pozdravili, Petrović je konačno kako spada stigao u grad. Obišao je Lukačevićev grob, postavio cvijeće i izvukao pljosku, baš kao što su znali raditi po osječkim kafićima i restoranima u predasima između trpanja suparničkih mreža. Nazdravili su, kaže Grnja, a Petrović je, kako običaj nalaže, pljosku ostavio na grobu.

Svoju je mladost, pak, ostavio u Osijeku, gradu koji je uvijek smatrao svojim i dok se potucao od Urugvaja do Kazahstana, od Ruande do Vijetnama. Danas će mu ona sigurno barem nakratko oživjeti pred očima, osobito ako mu pune tribine Gradskog vrta odaju počast kakvu, kao neupitna klupska ikona, zaslužuje.

Ne propusti top članke