Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ikona

Peter Crouch objesio je kopačke o klin. Kapa dolje, majstore

Zadnja izmjena: 13. srpnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Za drugu djecu je bio nakaza. Izrugivali su mu se i roditelji s tribina, a sudac ga je jednom nazvao “Rodneyem jebenim Trotterom” i odbio mu dosuditi prekršaj jer je bio toliko visok da je sudac smatrao kako ima neuhvatljivu prednost i da penal ne bi bio pošten prema onome tko mu se objesio na leđa.

Od svoje 10. do 12. godine Peter Crouch je igrao u Brentfordovoj akademiji, onda je preselio u QPR-ov omladinski pogon, a onda je od 14. godine prešao u Tottenham. Dobar dio njegovih lutanja korijen ima u tome što se nigdje nije mogao uklopiti. Bio je visok još kao dijete, barem za glavu viši od drugih i mršav kao iglica, a djeca ponekad znaju biti okrutna. Na prijemnom ispitu za privatnu školu u Hammersmithu je namjerno pao samo da bi mogao nastaviti ići u školu gdje je bio njegov jedini pravi prijatelj. Stršao je, doslovno i figurativno, a onda je bio laka meta za ruganje, posebno u kompetitivnom okruženju koje nudi nogomet.

I tek kad je Crouch kao tinejdžer vidio kako nikad neće pobjeći od etikete ‘nakaze’ koliko god mijenjao klubove, shvatio je da to mora prihvatiti. Izjave o tome kako bi bio djevac da nije nogometaš, robotski ples ili sve šale na svoj račun koje stavlja na Twitter i koje izgovara kad gostuje na televiziji su samo lekcije koje je prihvatio kao dijete. Naučio je šale na svoj račun koristiti kao obrambeni mehanizam; kao način da pokaže onima koji su ga vrijeđali kako on to može bolje od njih i kao način da se napokon uklopi, makar to značilo da će sam sebe izvrgavati ruglu.

To što će ostati upamćen najviše po izjavi kako bi bio djevac da nije nogometaš ne ukazuje na to da život nije fer, nego da su ljudi površna bića

Kad se šalio, više nije bio nakaza. Gradio je svoj put da ne postane frustrirani čudak potpuno odvojen od društva.

Uostalom, i taj Rodney Trotter je kao lik u Mućkama je izgrađen dobrim dijelom na autoironiji. Engleske humoristične serije su snimane oko likova koji su u svojoj srži toliko beznadno bijedni da moraju izazvati sažaljenje publike, ali su uporni u svojim komičnim pokušajima da naprave ono čemu teže. Peter Crouch je utjelovljenje takve priče — dijelom šalama na svoj račun kojima je sam sebe svjesno pretvorio u comic relief vrhunskog nogometa, dijelom naizgled nespretnim pokušajima… S onim štakama od nogu izgleda kao netko za koga biste rekli da nema šanse da je profesionalni nogometaš; strši, djeluje uznemireno i izbezumljeno i odaje dojam nekoga kome ne biste dali ni promil šanse da je dobar u poslu kojim se bavi.

Ali Crouch je usprkos svemu ipak uspio. I zbog svega toga ga je sve ove godine bilo toliko lako voljeti.

Rodio se u krivo vrijeme

Volimo ga i zbog dojma koji ostavlja. Još uvijek, pa i sa svojih 38 godina, izgleda kao visoki, mršavi dječak koji se tek treba razviti. Nekako od njega, pa i s ovih 38 godina, još uvijek čekamo da se malo udeblja, da nabaci malo mišića, pusti bradu i postane igrač kakav može biti jer čovjek ima 201 centimetar visine i jako dobru tehniku, bez obzira na činjenicu da sve što radi izgleda tako nezgrapno. Ostavlja u nama dojam koji prelazi sažaljenje i prelazi u neku nadu, u dodatno očekivanje od potpunog antijunaka koji je usprkos svim predviđanjima ipak uspio.

A u cijeloj priči je posebno zanimljivo to da Crouch — iako sve što napravi na terenu izgleda nekako slučajno i neplanirano, više kao splet sretih okolnosti nego kao rezultat njegova talenta — u suštini nije imao sreće.

Od 108 golova koliko je utrpao u Premier ligi, 53 je zabio glavom i tako skinuo rekord koji je prije njega držao Alan Shearer s 46. Stvar je u tome što je Crouch u Premier ligu ušao točno u trenutku kada je tradicionalni engleski Route One način igre izumro i kada su klasični visoki napadači počeli gubiti na važnosti. Da je imao sreće i da se rodio nekih desetak godina ranije, Crouch bi bio daleko bitnija figura jer tada bi njegova dva metra i onaj jedan centimetar još dodatno došli do izražaja i momčadi bi gradile svoju igru na njemu.

Ovako je konstantno bio tek dopuna napadačkom kadru, opcija za neki rezervni plan kad sve drugo zakaže. Ni u jednom klubu osim Stokea nije skupio 100 nastupa — ali ni čak ni u Stokeu nije bio prava prva opcija s obzirom na to da se mimoišao s Roryjem Delapom i erom u kojoj je carovala duga lopta te upao u fazu u kojoj je klub imao najviše bivših osvajača Lige prvaka u cijeloj Premier ligi, s obzirom na to da je momčad punio ostacima iz Barcelone, Real Madrida i Liverpoola pokušavajući igrati na posve suprotan način od dotadašnjeg.

Međutim, Crouch je i ovako iza sebe ostavio zadivljujuću karijeru.

Stvarno dobar nogometaš

Samo je 28 igrača zabilo 100 golova u Premier ligi, a Crouch je među njima. Samo da dobijete dojam, zabio je više golova u ligi od Dennisa Bergkampa, Cristiana Ronalda, Paula Scolesa ili Fernanda Torresa. Asistirao je više puta od Dennisa Bergkampa, Cristiana Ronalda, Paula Scholesa ili Fernanda Torresa. U svoja 42 nastupa zabio je više golova za reprezentaciju od Davida Beckhama, Stevena Gerrarda, Paula Scholesa ili Paula Gascoignea.

Zabio je gol Galatasarayju na Anfieldu škaricama i zabio je Manchester Cityju na Britanniji lobom s 25 metara iskosa. Zabio je na toliko različitih načina i to treba spomenuti čisto da zbog njegovih šala na vlastiti račun ne bi u drugi plan palo da u mirovinu odlazi jedan dobar nogometaš.

Ne nakaza ili comic relief, nego stvarno dobar nogometaš koji je uspio usprkos svemu.

I to što će ostati upamćen po izjavi kako bi bio djevac da nije nogometaš, a ne po činjenici da je bio dobar igrač, ne ukazuje na to da život nije fer, nego da su ljudi površna bića. A Crouch je pobijedio u životu kad je to shvatio i pronašao način kako se nositi s time.

loading...
Ne propusti top članke