xx

Početak treninga je kasnio. Suigrači iz AJ Auxerrea, među njima i Marko Mlinarić, sjedili su u svlačionici i čekali Erica. Bila je sezona 1987./1988., a puno toga nije mogao učiniti niti legendarni Guy Roux, jedan od najdugovječnijih trenera u svijetu nogometa, koji je na klupi Auxerrea proveo više od 40 godina. Kada je Eric konačno stigao, rukovao se sa svim igračima, ali jedan od njih, Basile Boli, pritom ga nije pogledao u oči. „Ovo ti je prvi i zadnji put da si to napravio“ odbrusio je Cantona. Nekolicina se igrača nasmijala, neki su ostali potpuno zatečeni, a Basileu vjerojatno nije bilo svejedno, iako se i on kriomice nasmijao…

Tri godine kasnije, u prosincu 1991., Eric Cantona objavio je da prekida karijeru, usprkos tome što mu je tada bilo 25 godina. Njegov Tour de France obilježen je brojnim incidentima, ali i osvajanjem francuskog kupa s Montpellierom te dvaput prvenstva s Marseilleom. Sve je kulminiralo na utakmici njegova Nimesa i Saint-Etiennea, kada je suca gađao loptom, za što je sankcioniran dvomjesečnom suspenzijom. Ubrzo je objavio da prestaje igrati.

„Uvijek sam se pomalo borio protiv samog sebe“, kaže mi Eric. „No, u drugu ruku, uvijek sam htio sačuvati tu nevinost i neiskvarenost. Naravno, ja sam pobjednik i kao klinac na ulici uvijek sam želio pobijediti, ali u igri moraš i uživati…“ zastaje, pa nakon laganog oklijevanja ipak nastavlja: „U tom trenutku nogomet u Francuskoj nije bio ono o čemu sam ja sanjao. To je bilo vrijeme Bernarda Tapieja, kada si mogao znati hoćeš li pobijediti ili izgubiti. Da mi netko kaže da na ruletu odigram broj 17 i da ću dobiti, ja to ne bih napravio. Ili pobjeđuješ i živiš, ili gubiš i umireš – to je osjećaj koji meni treba.“

Mediji su strašno promijenili nogomet – a što je više novca u igri, to je i veći rizik od gubitka te naše igre… Igre koju si igrao kao klinac

Tapie, dugogodišnji predsjednik Olympique iz Marseillea, tri je godine poslije završio u zatvoru kada je osuđen za financijske malverzacije i namještanje rezultata, a njegov klub izbačen je u drugu ligu te mu je oduzet naslov iz 1993. Eric je u međuvremenu pokorio Englesku te je 1992. osvojio naslov s Leedsom, da bi zatim postao kralj Manchestera, osvojivši s Unitedom četiri naslova engleskog prvaka u sljedećih pet godina. Krunu je položio 1997., sa samo 30 godina, kada je izgubio strast za nogometom te se odlučio posvetiti glumi. Ponajprije na filmskom platnu, a nešto kasnije i na kazališnim daskama.

On je, uostalom, uvijek bio drugačiji.

Sjedalo broj 8 kao znak

S Ericom Cantonom razgovaram u prvom redu kino dvorane u zagrebačkoj Branimirovoj, nakon pretpremijernog prikazivanja filma ‘Anka’ redatelja Dejana Aćimovića. Film je nastao prema dječjem romanu Mate Lovraka ‘Anka Brazilijanka’, a Cantona u njemu glumi jednu od glavnih uloga. Aćimović je inače njegov prijatelj, ali i mentor: „Volimo puno razgovarati o filmu, ali snimanje u Hrvatskoj bilo je nešto posebno. Naravno, morao sam jako puno raditi na dijalozima i tekstu i zato su moj dobar odnos i razumijevanje s njim bili od velike pomoći. Teško je kada ne možeš skoro uopće improvizirati ili poigravati se riječima. Kad moraš razmišljati o značenju, tekstu, emocijama i odnosima među ulogama na jeziku koji dobro ne poznaješ“.

U dosadašnjoj filmskoj karijeri glumio je u preko 20 filmova, ali nikad dosad na hrvatskom jeziku. I nije tek odjednom banuo na vrata umjetnosti; ona ga zanima od djetinjstva, a osim glume bavi se i fotografijom i slikarstvom. To mu je usadila obitelj, a ponajprije njegov otac Albert: „On je jako volio slikati i nerijetko je moju braću i mene vodio po izložbama i muzejima. Ali i uvijek je isticao moć opažanja. Naučio nas je da svijet oko sebe moramo pažljivo promatrati te da ga moramo sami interpretirati, a ne onako kako nam ga drugi serviraju. Stvarnost je tu samo da nam posluži za našu vlastitu interpretaciju“.

Cantona je osoba s puno različitih interesa, danas prvenstveno glumac. Pripremajući se za ovaj susret, nabasao sam na neke intervjue u kojima novinari to ne žele prihvatiti. Prethodno sam upozoren sam da ne voli više previše pričati o nogometu i, premda uopće nisam stekao takav dojam, poštovao sam njegovu želju odabirom pitanja.

Ipak, naravno da razgovor odlazi u tom smjeru. Poanta je samo u odabiru tema: ne želim ga siliti da se po tko zna koji put prisjeća onog ‘kung-fu’ udarca ili objašnjava kako je bilo raditi sa Sir Alexom Fergusonom. Ako iz njegove nogometne karijere možemo išta naučiti, onda je to da ne voli klišeje; to što je, pozirajući za portretnu fotografiju Telesportovu Borku Vukosavu sjeo na crveno sjedalo broj 8 (a ne 7!) također sam shvatio kao znak.

Samo za taj osjećaj

Postaju li nogometaši danas uniformirani, pitam ga – pretvaraju li se u strojeve kojima je izražavanje osobnog mišljenja ograničeno i kontrolirano?

„Ha, gledaj… Slažem se s time“, umorno se nasmiješi. „S druge strane, tako je više-manje bilo i u moje vrijeme. Igrači s drugačijom osobnošću su naprosto rijetkost. Ali, ja mislim da po tome nisu iznimka u društvu. U poslovnom svijetu, na primjer, malo je različitih persona. U politici gotovo svi govore istim jezikom, na jednak način se odgajaju…“

U vrijeme kad je američki multimilijunaš Malcolm Glazer preuzimao Manchester United, Cantona je bio žestoki protivnik te operacije. Ideja da će biznismen koji niti ne prati nogomet preuzeti klub u njemu je budila sumnju u to hoće li United pod njim moći zadržati svoj identitet. Danas kao da je taj otpor mrvicu oslabio.

„Nažalost, danas su stvari takve. Puno velikih klubova za vlasnike imaju strane biznismene. Ono što je po meni jako važno jest da se sačuvaju velike i jake ličnosti poput Alexa Fergusona. Okej, on sada nije menadžer, ali je ambasador kluba, čovjek iz sjene s velikim utjecajem. Ili, primjerice, kako Barcelona njeguje lik Johana Cruyffa. Danas su u Barceloni svi njegovi potomci, a on je duhovni kreator. Jako je važno zadržati identitet i filozofiju kluba.“

Pitam ga što misli o FC United of Manchester, klubu koji je nastao tako da ga je osnovao dio navijača iz protesta prema Glazeru, a u njemu kao da se tada budi buntovnik. Sa smiješkom na licu stišće šaku i kaže: „Uvijek sam volio takav pristup životu. Tu solidarnost. Taj revolt i buntovništvo… Oni su svi veliki Unitedovi navijači, ali ispoštovali su svoje ideale i osnovali svoj klub – to cijenim“.

Gledajući Looking for Eric, film Kena Loacha u kojem Cantona glumi samoga sebe te savjetima pomaže depresivnom poštaru, učinilo mi se da sve više ljudi koji ‘žive’ United u posljednje vrijeme više visi po pubovima nego što pohodi utakmice.

„Da, ta niža srednja klasa ne ide više toliko na utakmice jer jednostavno ne može,“ konstatira on, misleći na visoke cijene ulaznica. „Nogomet je najpopularniji sport na svijetu i većina igrača dolazi iz radničkih obitelji. Jako je bitno da te obitelji idu na utakmice, a ne da sjede pred televizorom i gledaju ono što im televizija servira. Sjećam se da nas je otac često vodio na Marseilleove utakmice dok sam bio klinac. Bilo mi je jako važno doživjeti taj osjećaj, jer to je nešto što ne možeš osjetiti putem tv prijenosa, moraš otići na stadion i biti u središtu tog događaja ako toliko voliš igru. I zato se bojim za budućnost nogometa jer bi on mogao izgubiti tu esenciju, taj jako važan sastojak“.

Igra koju si igrao kao klinac

Cantona često priča o slobodi, u kontekstu nogometa ili umjetnosti, pa me zanimalo što je sloboda za njega, koji je gotovo uvijek izložen javnosti.

„To je kada imaš priliku izraziti se onako kako ti želiš. Taj osjećaj je jako bitan, ali ako imaš potrebu za njim, to istovremeno znači da si zatvorenik nečega“, priča i dodaje: „Ja sebe nerijetko volim staviti u tešku situaciju, u neku vrstu kaveza. I onda se boriti kako bih izašao iz njega i doživio taj snažni osjećaj slobode.“ Ima li to veze s adrenalinom i opasnošću? „Da, naravno“, odgovara sa sjajem u očima i čini se da sam pogodio žicu, „volim adrenalin i opasnost i rizik. Ne možemo razgovarati o umjetnosti, a da zanemarimo određenu dozu rizika i opasnosti koja s njom dolazi.“

Jednom je rekao da izbor između Seppa Blattera i Michela Platinija za predsjednika FIFA-e „znači birati između kuge i kolere“. Podsjećam ga na tu izjavu, koja se iz današnje perspektive ne doima netočnom. Prije samog odgovora uzima dugu pauzu te potom daje pomalo iznenađujući odgovor.

„Najveći problem je u medijima“, kaže. „Dok sam bio dijete, na televiziji nisi mogao svakodnevno pratiti utakmice. I zato što televizija toliko novaca izdvaja za praćenje utakmica, zato se i pojavljuju osobe poput Abramoviča, Glazera i drugih. Za njih je to odlična reklama, njihov imidž i biznis se nadograđuju oko nogometa. Televizija i novine neprestano prate nogomet i zato mislim da je licemjerno kada novinari prokazuju igrače zbog prevelikih zarada, a istovremeno žive od toga i hrane cijelu tu industriju. Mediji su strašno promijenili nogomet – a što je više novca u igri, to je i veći rizik od gubitka te naše igre… Igre koju si igrao kao klinac.“

Eric Cantona, dame i gospodo – čovjek koji je uvijek odolijevao klišejima. I zato su ga voljeli. Zato ga i danas vole.