Plasman u europska natjecanja za klubove srednjeg i nižeg statusa označava priliku. Ona se prije svega odnosi na financijski profit, izravno od samog natjecanja te neizravno od prodaje igrače ili marketinga. Priča slična onoj koju svako ljeto gledamo u Hrvatskoj odvija se u susjednoj Sloveniji.
Jednu takvu toplu mariborsku večer dodatno je odlučio zagrijati Josip Iličić.
Negdje oko 30. minute susreta dobio je loptu na krilo i sjurio se prema šesnaestercu; tražeći priliku za udarac izvrtio je četvoricu Hibernianovih igrača i plasiranim udarcem u suprotni kut pogodio prvo gornju, a zatim i lijevu vratnicu za prvi pogodak. Čaroban trenutak, ali junak utakmice nije stao na tome. Dvadesetak minuta kasnije, došavši do lopte nakon jednog odbijanca, lobao je vratara s poludistance i odveo publiku u potpuni delirij.
Takav razvoj događaja djelovao je nemoguće samo par mjeseci ranije. Njegov bivši klub Interblock propao je rezultatski i financijski, a sam igrač ozbiljno je razmišljao o napuštanju nogometa. Kao veliki ljubitelj futsala vidio je svoju budućnost u toj vrsti nogometa, u kojem je zapravo počeo karijeru. Ipak, na nagovor Zlatka Zahoviča za navodnih 80.000 eura potpisao je za Maribor.
Iličić je trenutno igrač s najvećim zbrojem golova, asistencija i predasistencija (dodavanja koja prethode asistencijama) u Serie A
Njihova zajednička europska avantura stala je u završnom pretkolu, upravo onda kada Iličićeva priča dobiva potpuni zaplet. Potezi viđeni protiv Hiberniana nisu samo očarali mariborsku publiku, nego i Palermova sportskog direktora Waltera Sabatinija. On je bio glasu kao stručnjak za pronalazak mladih i neafirmiranih igrača, a očito je u Iličiću vidio nešto posebno kada je inzistirao na njegovu dolasku isključivo na osnovu DVD-ova koje je pogledao. Spletom okolnosti, Maribor je upravo protiv Palerma tražio ulaznicu za grupnu fazu, ali je posao između dvaju klubova dogovoren i prije prve međusobne utakmice.
Iličić se od Maribora oprostio pogotkom protiv budućih poslodavaca, ali to nije bilo dovoljno jer su Sicilijanci s ukupnih 5-3 prošli dalje. Ulazak Slovenije u Europsku uniju olakšao je prelazak i afirmaciju tamošnjih nogometaša, a Italija kao najbliža destinacija najčešće je odredište nakon napuštanja domaćeg prvenstva. Statusom EU igrača Slovenci nemaju status stranaca, a zbog relativno malog poslovnog rizika bili su vrlo traženi u klubovima koji su živjeli od preprodaje igrača. S obzirom na to da je Palermo bio u tom društvu, ne čudi podatak da je, osim Iličića, u jednoj kalendarskoj godini doveo još trojicu njegovih sunarodnjaka — Armina Bačinovića, Sinišu Anđelkovića i Jasmina Kurtića, što je svima od njih olakšalo prilagodbu.
Od Sicilije do Toskane
“Nisam mogao vjerovati svojim očima”, pričao je Iličić. “Nisam mislio da će me (tadašnji trener, op. a.) Delio Rossi trebati tako skoro, bio sam spreman čekati.”
Iako ni sam nije očekivao brz ulazak u prvu postavu, njegova bajka nije stala samim dolaskom u četvrtoplasiranu ekipu Serie A prethodne sezone. Nakon početnog nesnalaženja u debiju protiv Brescije, već u sljedećoj utakmici protiv Intera zabio je prvi gol. Živio je svoj san, u četiri mjeseca prešavši put od ispadanja u slovensku drugu ligu s Interblockom do strijelca protiv aktualnog osvajača Lige prvaka.
Nedugo zatim, uvijek maštoviti Talijani nazvali su ga “Balerina sa snagom boksača”, hvaleći njegove tehničke vještine potpomognute fizičkim predispozicijama, a kao takav postao je savršeni dodatak Palermovu napadačkom duetu Javier Pastore-Fabrizio Miccoli. Zapravo zamišljen kao nasljednik Edinsona Cavanija, ali nikada nije zaigrao u vrhu napada; umjesto toga, bio je netipični igrač na poziciji trequartiste, dovoljno snažan primiriti loptu te zatim kvalitetnim udarcem ugroziti gol ili proigrati suigrača u boljoj situaciji. Zbog prethodnog iskustva u futsalu, igra u uskom prostoru bila je njegov forte. Tamo gdje su se mnogi mučili, on je bio i ostao među najboljima.
Iako je ostavio prilično solidan trag na Siciliji, nije to uspio naplatiti kao, primjerice, Pastore odlaskom u PSG. Najbolji dani bili su iza Palerma, dok je vladavina ludog sicilijanskog nogometnog cara Maura Zamparinija polako uzimala sve negativniji kontrast. Nakon Rossija, koji je otpušten početkom 2011., Iličić je za tri provedene sezone izmijenio čak devetoricu trenera. Od borbe za Europu klub se ubrzo našao u borbi za opstanak, a sezonu kasnije i među putnicima za drugu ligu.
U sveopćoj rasprodaji Iličić je za devet milijuna eura završio u Fiorentini. Ponovno u ljubičastom dresu, želio je rezultatski iskorak. Gledajući s određenim vremenskim odmakom, Fiorentina je pod vodstvom Vincenza Montelle imala solidne uspjehe, ali ne toliko visoke koliko se Iličić nadao. Igrala je polufinale Europske lige, finale talijanskog kupa te dvaput bili četvrta u Serie A, ali izostanak trofeja ili igranje Lige prvaka označavaju neuspjeh s obzirom na ulaganja. Iličić je s vremenom postao nositelj igre, ali stalnim promjenama pozicije i uloge na terenu nije dosegao igrački maksimum u Firenci. Iako je u međuvremenu bilo ponuda iz Engleske, ostao je u Fiorentini četiri pune sezone. Nakon što su ondje shvatili da s postojećim sastavom ne mogu postići rezultatski iskorak, klupska uprava se odlučila na smanjivanje troškova i pomlađivanje momčadi.
“Nogomet nije najvažnija stvar na svijetu”
Pomalo zasićen situacijom, Iličić je u ljeto 2017. potpisao za Atalantu. Klub iz Bergama pokazao se kao savršeno mjesto za njega iz više razloga: ponovno je krenuo igrati poziciju trequartiste kao što je igrao u Palermu te dijelom u Fiorentini. Osim toga, napadački nogomet koji traži Gian Piero Gasperini trebao je dodatnu opciju na desnoj strani, a Alejandro Papu Gómez partnera u napadu. U fluidnoj postavi Iličić nije morao igrati striktnu poziciju nego se mogao kretati slobodnije po terenu, igrajući kao ‘desetka’ ili čak drugi napadač, slično kao Gomez na suprotnoj strani. Za samo 5,5 milijuna eura Atalanta je dobila prvog strijelca kluba te sezone i igrača čiji najbolji dani tek dolaze.
Međutim, do njih je Iličić morao pobijediti puno težeg protivnika. Tijekom ljeta je obolio od virusne infekcije limfnih čvorova zbog čega je cijelo ljeto proveo po bolnicama, daleko od nogometnih tema i terena.
“Ljudi s vremenom postaju ljuti zbog bezvrijednih stvari, to me ova bolest naučila. Nogomet nije najvažnija stvar na svijetu“, rekao je.
Kada se nakon nekoliko mjeseci izliječio, zaigrao je najbolje u karijeri. Iako se priključio tek sredinom devetog mjeseca, trenutno je igrač s najvećim zbrojem golova, asistencija i predasistencija (dodavanja koja prethode asistencijama) u Serie A.
Vrhunac forme pokazao je protiv starih poznanika iz Firence. Osvajao je teren lakoćom, namještao prilike te zabijao, ali taj dan označavao je više od same utakmice. Sve su utakmice kola bile ozbilježene prvom godišnjicom smrti njegova prijatelja i kapetana Davidea Astorija. U samotnim danima bolničke postelje želio je samo dobiti utakmicu koju Astori, nažalost, nije uspio. I vratiti se na teren. Zato su proizašle emocije bile više od nogometa. Jednom kada je najteža bitka dobivena, svi događaji na terenu postaju nagrada.
Uz pomoć novog napadača Duvána Zapate, Atalanta u završnicu sezone ulazi s velikim mogućnostima. Samo je četiri boda iza zone koja vodi u Ligu prvaka, i to s utakmicom manje — domaćim susretom protiv Bologne koji večeras odrađuje — a usto je još čeka Fiorentina u uzvratnoj utakmici polufinala kupa, nakon 3-3 u Firenzi. Atalanta je prethodno već izbacila Juventus i Iličića samo dvije utakmice dijele od prvog trofeja u njegovoj talijanskoj karijeri.
Zbog razine na kojoj igra godinama te karaktera jer se vratio kada bi mnogi odustali, postao je prepoznatljivo lice Serie A, spreman učiniti razliku u svakom trenutku utakmice magijom viđenom još one mariborske noći protiv Hiberniana. Trofej ili igranje u Ligi prvaka bili bi kruna karijere za ovog 31-godišnjaka, ali on je zapravo već pobijedio i sada uživa u tome.
