Jacksonovih 11 trenerskih prstena trebali su tako biti garancija kvalitete, a ona dva igračka trebala su zaokružiti narativ i dati mu dozu patine za kakvom Amerika, nesposobna suočiti se s istinom makar na jedan dan, pati. Samo, kako to često u stvarnosti biva, okvir priče, koliko god lijepo izgledao izvana, iznutra je bio potpuno truo. Dijelom je za to bio zaslužan i sam Jackson koji očito nije imao viziju kako se nositi s ovakvim projektom te je uglavnom gubio vrijeme na zajedljivo ratovanje putem raznih kanala s franšizom koju je trebao voditi. Veći dio krimena ipak nosi vlasnik, a samim time i playmaker koji ima loptu u ključnim momentima te donosi krucijalne odluke.

James Dolan.

Ako je spomenuta šampionska generacija Knicksa utjelovljenje svega najboljega što je New York ikada košarkaški ponudio, onda je Dolan potpuna suprotnost: ono najgore što može zadesiti jednu momčad. Čovjek s neograničenom moći od koje je veća samo njegova potpuna nesposobnost da donosi racionalne odluke.

Dvije najveće babaroge NBA lige

Dolanova priča počinje krajem milenija kada tvrtka njegovog oca dolazi u vlasništvo nad grupacijom koja upravlja dvoranom i klubom. Čovjek koji se kupao u novcu i koji dana u životu nije morao raditi, hodajuće ostvarenje svih klišeja o privilegiranoj djeci najbogatijih ljudi svijeta, tako je u ruke dobio igračku koja ga je izdigla iznad svih ostalih u vrtićkoj grupi ‘Alkosići’. U pauzi između svirki s bendom, Junior je tako upravljao najmoćnijom franšizom globalno drugog najpopularnijeg sporta u vjerojatno najprepoznatljivijoj ligi uopće.

Mala napomena – Knicksi i Lakersi zajedno su po zadnjim procjenama teški skoro šest i pol milijardi dolara, što je više nego što zajedno vrijedi osam franšiza s dna. Tako da je jednostavno nevjerojatno da NBA može funkcionirati bez ikakvih problema i biti ovoliko popularna i krcata novcem u situaciji kada su dva uvjerljivo najmoćnija kluba već godinama u rebuildingu, nudeći fanovima sirni pripravak dok naplaćuju cijenu tvrdog sira odležalog mjesecima. Svašta.

Vjerovati da u New Yorku postoji tračak razuma isto je kao vjerovati da vožnjom Teslinih automobila spašavate planet

A Knicksi konkretno traže održivo rješenje već više od 40 godina. Nakon što je legendarna generacija kraja 1960-ih i početka 1970-ih sišla sa scene i nakon što je legendarni trener Holzman shvatio da njegova aura više nije garancija rezultata sama po sebi, Knicksi su imali više padova nego uspona, ali uvijek su bili barem respektabilni. Pokušaji da u Hubieju Brownu i Ricku Pitinu, koji su u danom trenutku bili trenerske zvijezde, pronađu nasljednike Holzmanu nisu uspjeli, sve dok u klub nije stigao Pat Riley.

Bio je to prvi čovjek nakon Holzmana koji je imao jasnu viziju toga kakve Knickse želi i kakve poteze vući da se to ostvari, pa makar oni bili dijametralno suprotni od showtime košarke Los Angeles Lakersa koju je ostavio iza sebe. Knicksi su postali oličenje košarke 1990-ih, zatvorenih reketa i brutalnog laktarenja, ali Riley je brzo shvatio da promjene vlasničke strukture ne donose ništa dobro te se nakon četiri sezone preselio u Miami.

Ipak, iza sebe je ostavio čvrstu strukturu na čelu s Jeffom Van Gundyjem koja je izgurala desetljeće do kraja, održavši legendu o Knicksima kao klubu koji možda nije najtalentiraniji, ali znojem može nadmašiti vlastita ograničenja. JVG je izdržao prvu fazu tranzicije uprave, zatim i prvih nekoliko sezona pod Dolanom kao alfom i omegom, a onda je 2002. i njemu došao kraj, čime je definitivno započela nova era Knicksa.

Koja traje do danas.

Dolan je tada povukao dva ključna poteza kojima će navijači Knicksa plašiti neposlušnu djecu, angažiravši za dva ključna suradnika dvije najveće babaroge NBA lige – Isiaha Thomasa i Stevea Millsa. Thomas je bio legendarni košarkaš koji je, kao i mnogi drugi, pokušavao ostati relevantan u ligi; ali za razliku od nekih bivših kolega koje su bez problema nalazile posao, baš i nije bilo onih voljnih dati mu angažman jer, zaraznom osmijehu usprkos, svima je bilo poznato da se radi o manipulatoru prve klase koji si je svojim neprijateljskim odnosom prema Michaelu Jordanu, Celticsima, a kasnije čak i Magicu, zatvorio vrata mnogih uprava.

Tamna strana sile

Nakon neuspjelih epizoda u Torontu i Indiani uspio je šarmirati Dolana, koji mu je povjerio košarkašku stranu priče, dok je za onaj financijski dio odgovornost preuzeo Mills, koji je nakon 20 godina rada za NBA ligu dobio priliku voditi Knickse i praktički raditi sav onaj birokratski posao za koji Dolan nije bio sposoban. Malo je tko tada mogao znati da će ovaj trojac u idućih pet godina izvesti neke od najluđih tradeova ikada – spalivši sadašnjost, ali i budućnost franšize.

Osim što su doslovno doveli svakog istrošenog all-stara koji se našao u ponudi, pritom su uokolo posijali gomile pickova, od kojih su neki rezultirali igračima poput Gordona Haywarda, Joakima Noaha i LaMarcusa Aldridgea. Iako je cijeli svijet urlao o Thomasovoj nesposobnosti, vidljivoj i po nedostatku nastupa u playoffu, manjku resursa, zakrčenom salary capu i gomili novca koji se uzalud bacao uokolo – prije svega na propali eksperiment s Larryjem Brownom, kojega je na kraju Dolan plaćao da ne trenira – a zatim i na plaćanje nagodbe za tužbu zbog zlostavljanja koju je protiv Thomasa podigla zaposlenica kluba, Dolanu je trebalo četiri godine da nešto poduzme.

U novo poglavlje Knicksi su krenuli s Donniejem Walshom kao GM-om čiji posao je bio ne samo pronaći novog trenera koji će osmisliti kvalitetan proizvod na parketu, već prije svega stati na loptu što se tradeova tiče i očistiti salary cap. Dvije su godine Knicksi izgledali kao klasična momčad u rebuildingu, momčad koja ne baca pickove, čisti loše ugovore i razvija mlade igrače. Kao trener je doveden Mike D’Antoni, koji je postao lice franšize koja po prvi put nakon dugo vremena nije vjerovala da je ime na dresu važnije od učinka na parketu.

Samo, Thomasova je sjena bila cijelo vrijeme nad klubom. Dok je Mills nakratko pronašao novi angažman sa strane, Isiah je ostao savjetnik, što je bilo jasno već i po izboru Walsha, jednog od rijetkih ljudi u NBA-u s kojima je Thomas imao dobar odnos i koji mu je i dao šansu kao treneru dok je vodio Pacerse. Walsh je tako odradio onaj prljavi dio posla, ali nakon dvije godine nizanja poraza sve što su Knicksi napravili s prostorom na salary capu bilo je ujedinjenje D’Antonija s polomljenim Amareom Stoudemireom.

Ovakav rezultat definitivno nije zadovoljio Dolana, koji za svoje strpljenje nije bio nagrađen LeBronom Jamesom, tako da opet ojačala tamna strana sile, što je rezultiralo odustajanjem od racionalnog pristupa i dovođenjem nove potrošene zvijezde. Ovaj put je to bio Carmelo Anthony, što i nije bio loš potez jer su Knicksi barem nakon dugo vremena završili u playoffu. Kvragu, igrali su čak i solidnu košarku onu jednu sezonu u kojoj je Mike Woodson uspio uvjeriti Carmela da je za njega i klub najbolje da većinu vremena igra stretch četvorku. Međutim, nova čistka samo je potvrdila da je Dolan nepopravljiv jer se opet potpuno okrenuo Thomasu, postavivši za GM-a njegovog bivšeg pomoćnika i očitu lutku na koncu Glena Grunwalda, vrativši usput i Millsa nazad u klub.

Insistiranje na trokutu

Novi niz loših tradeova, bačenih pickova i nepotrebnih ugovora – a među njima je remek-djelo za anale lošeg upravljanja resursima onaj katastrofalni trade za Andreu Bargnanija – opet je Knickse vratio na staro. I onda je Dolan odlučio odigrati na kartu Phila Jacksona, svim znakovima upozorenja usprkos.

Prva crvena zastavica svakako je bilo Philovo inzistiranje da klub vodi ležerno, često danima daleko od ureda, što je samo ojačalo Millsove pozicije kao ključnog operativca. Iako je Phil imao glavnu riječ oko tradeova, slaganja rostera i drafta, sam nije ulagao dovoljno energije u tu problematiku da bi ga shvatili ozbiljno. S druge strane, svakom prilikom je gurao nos tamo gdje nije trebao, prvenstveno u posao trenera.

I tu je bilo jasno da Jackson nije ni imao namjeru biti GM koji u malom prstu ima salary cap i skautira igrače u NCAA, već trener, ali zbog zdravlja takav režim života jednostavno nije mogao podnijeti. Stoga je pokušao biti trener iz lože te nametati svoje ideje kroz štićenike. Prvo preko Dereka Fishera, koji se ubrzo pokazao potpuno nespremnim za trenerski posao, da bi onda čak i razočarao i Jacksona kada nije htio doslovno vrtjeti ‘trokut’ napad.

Jacksonovo insistiranje na trokutu razumljivo je obzirom na sve naslove koje mu je taj sistem donio, ali u ligi koja se potpuno okrenula pick & rollu i šutiranju trica, sistem baziran na igri kroz post i šutovima s poludistance bio je osuđen na propast. Pogotovo jer su ga umjesto Micheala Jordana, Kobea Bryanta i Shaquillea O’Neala vrtili Saša Vujačić, Aleksej Šved i Travis Wear. Doduše, ni Michael ni Kobe nikada nisu bili u stanju loptom ubiti Klepetana.

Nezadovoljan Fisherom, ubrzo je Jackson instalirao valjda jedinog svog štićenika koji doslovno provodi njegove zamisli, Kurta Rambisa, ostavivši Dolanu još jednog preskupog trenera kojega treba plaćati da ne radi ništa. S tim da je Fisher ostavljao dojam čovjeka koji, i dok je radio, nije radio ništa. Rambisova apsolutna nesposobnost i manjak ikakve karizme pak nisu ostavili dojam na Dolana i Millsa koji su insistirali na novom treneru za sljedeću sezonu.

Dovođenje Jeffa Hornaceka izgledalo je kao tračak nade, kao moment kada je Phil odlučio popustiti i dopustiti moderniju igru, ali kako išta graditi u situaciji kada se dvije struje očito bore za utjecaj? Čim su stvari krenule loše i čim se pozicija ovih koji su željeli odmak od sistema počela klimati, Hornacek se javno morao zakleti na vjernost Jacksonu te ograditi od bilo kakvog slobodnijeg napada baziranog na tranziciji, kakvoga od prvih dana Jacksonova režima zagovora i Carmelo.

A Carmelo je i sam još jedna Jacksonova ludost. Naime, o tome koliko je Jacksonu uopće bilo stalo napraviti nešto konkretno, a koliko je samo želio lovu, dovoljno govori i taj moment na samom početku njegove vladavine. Iako je Carmelo bio slobodan igrač i iako je svima bilo jasno da njih dvojica nemaju što raditi zajedno, a pogotovo ako Phil misli odraditi nekakav rebuilding, niti su Knicksi htjeli ostati bez jedine zvijezde, niti je Carmelo htio otići iz New Yorka.

Mrtvi ugovori

Umjesto da definitivno preuzme klub i riješi se potencijalne glavobolje, Jackson je tako Carmelu dao – ili pristao dati na nagovor gazde, svejedno – bahati ugovor, stvorivši si dodatnu protutežu unutar kluba. I onda mu je još pri tome dopustio staviti klauzulu u ugovor po kojoj ga Knicksi smiju trejdati samo ako on pristane na takvo nešto. Suluda situacija koja jasno govori da ili Jackson nije imao nikakvu viziju ili se njegova vizija dobrim dijelom sudarala s onom trojca Dolan-Thomas-Mills koji su ostali de facto uprava dok je Phil, eto, trebao tek donijeti kratko razdoblje PR mira.

Knicksi mijenjaju donje gaće, ali ne i način kako se prema njima odnose

Nakon dvije loše sezone koje su spašene draftiranjem Kristapsa Porzingisa, prošla je godina trebala konačno biti ona u kojoj Knicksi pokazuju dugoročne naznake smisla. Ali, uz standardno natezanje Jacksona s Anthonyjem oko stila igre, koje se redovno protezalo kroz medije, pomaka nije bilo, a uz sve to je Jackson angažmanom istrošenih igrača poput Noaha i Derricka Rosea pokazao da nije ništa bolji od Thomasa. Ako ih je uopće on i doveo.

Najluđe od svega, iako je već odavno bilo očito da ovaj brak neće dobro završiti, Dolan je svejedno pokupio opciju na zadnje dvije godine Jacksonovog ugovora, čime se obvezao da će mu isplatiti svih 60 milijuna dolara koje su dogovorili.

Da bi ga nekoliko mjeseci kasnije otpustio.

E, sad, obzirom na ono što je Jackson izvodio nakon što su mu dolari postali garantirani, teško je osporiti tezu po kojoj je samo želio zaraditi otkaz. Naime, uz to što je natezanje s Anthonyjem odveo preko granice dobrog ukusa, što je rezultiralo čak i time da je Porzingis bahato odbio doći na izlazni intervju po završetku sezonu stajući i na taj način na stranu suigrača, Phil je pred draft počeo nuditi Porzingisa u tradeovima uokolo. Praktički, digao je ruke od jedinog dobrog poteza kojega je povukao u svom mandatu, a to je bio upravo izbor Porzingisa na draftu.

Dolan i Mills su spriječili takav razvoj situacije maknuvši Zingera iz izloga i tu je postalo očito da Knicksi nisu imali normalnu upravu svo ovo vrijeme. Svejedno, umjesto da daju otkaz Jacksonu prije drafta, ostavili su ga taman dovoljno da na njemu izabere playmakera kojem se kao najveći plus spominje sposobnost igranja u ‘trokutu’. Nekoliko dana kasnije Jackson je dobio nogu, a Knicksi umjesto Dennisa Smitha, koji bi bio savršen za Hornacekovu tranzicijsku košarku i visoki pick & roll, imaju klinca kojega je želio Jackson.

A otkaz je stigao nakon što je Phil javno zatražio da se Anthony, ako ga već ne može nigdje trejdati, jednostavno baci na cestu. Bio bi to tek još jedan mrtvi ugovor kakvih su se Knicksi naplaćali, mislio je Phil, svjestan da je praktički pred vlasnika postavio ultimatum. Ili ja ili on. Na kraju je Dolan stvarno završio s novim mrtvim ugovorom, samo što umjesto Anthonyja ipak plaća Jacksona da ne radi ništa.

Nuklearni otpad

Iako bi u slučaju Knicksa najbolje bilo da nitko ne radi ništa, jer je prvi potez post-Jacksonovske uprave bio dati gomilu dolara Timu Hardawayu, čovjeka kojega se upravo Phil riješio u tradeu s Atlantom jer je smatrao da nije dovoljno dobar. Zanimljivo, Hardaway je zadnji službeni pick uprave Grunwald-Thomas-Mills, kojega se Jackson prilikom pokazivanja mišića ekspresno odrekao. Smatrati stoga da je Mills njega izabrao kao metu za spaliti ogromne količine dolara iz bilo kojeg drugog razloga osim da bi dokazao da ima veći ego od Jacksona, bilo bi potpuno iluzorno. To bi značilo vjerovati da u New Yorku postoji tračak razuma, što je pak isto kao vjerovati da vožnjom Teslinih automobila spašavate planet.

Uglavnom, Dolan se nakon par godina posvećenih glazbi opet aktivnije angažirao oko košarke, negdje na brzom biranju mu je vjerojatno i Isiah, a Mills ima prilike glumiti gazdu iz sjene. Ovaj jadni čovjek kojega su doveli iz Sacramenta – a, po svemu sudeći, Scott Perry je dobar zanatlija koji je itekako spreman raditi 20 sati dnevno – tu je samo da im odrađuje operativu oko drafta i praćenja igrača, vjerojatno i salary capa. Ali kada bude trebalo vući poteze, zna se tko će imati glavnu riječ.

Mogu pričati o tome kako idu u lagani rebuilding, kako će graditi oko mladih i kako je samo trojka Porzingis-Ntilikina-Hardaway nedodirljiva. Dobro, Hardaway je definitivno nedodirljiv jer njegov ugovor je odmah po potpisu svrstan među nuklearni otpad koji ni Sjeverna Koreja ne želi uvesti, pa sve i da im ga donese Dennis Rodman. Poanta je da Knicksi mijenjaju donje gaće, ali ne i način kako se prema njima odnose.

Kakve god obukli, a u Dolanovom slučaju nisu u pitanju ženske gaće već one njegovog ćaće, nema sumnje da će završiti zasrane.