Ako kojim slučajem niste gledali utakmicu Hrvatske i Ukrajine nego ste dojam o njoj formirali po onome što je napisano i izrečeno u medijima, ovo su otprilike zaključci koje ste mogli steći.
Prvo, Vatreni su odigrali fantastičnu utakmicu i razbili jadne Ukrajince. Izbornik je savršeno pripremio igru, lucidno identificirajući sve suparničke slabosti i postavivši naše u uloge u kojima su mogli iskazati svu svoju superiornost i apsolutno zagospodariti terenom, te ih je samo zla sreća ili samilost prema prijateljskom narodu spriječila da suparnike hametice nakantaju. Što nikako ne umanjuje njihovo izvanserijsko herojstvo; dapače, to samo naglašava njihovu plemenitost.
Iako ni drugi nisu bili daleko, najeksplicitnije je to izrazio gospodin Branko Stipković, komentator na HNS-ovim službenim stranicama lige i saveza, napisavši: „Bili smo neusporedivo kvalitetniji i kompaktniji, inteligentniji i duhovitiji (sjajna Rakitićeva peta za Kalinićev ubitačni mat!), razigraniji i opasniji. Oni bi zabili jedino iz slučajne akcije, iz gužve nakon kornera pa kakvog ‘karambola’. Sve druge prijetnje – nedovoljno konkretne – odbijale su se od perfektne koncepcije, tehničke i taktičke superiornosti te nesmiljene požrtvovnosti. Od klase“.
Drugo, Vatrene je cijelo vrijeme nosila impresivna, fanatična i frenetična atmosfera. Bila je to eksplozija dugo susprezanog istinskog domoljublja, neoborivi dokaz da je prava hrvatska publika uzorna i isključivo pozitivna, a Lijepa naša zemlja ljubavi i tratinčica bez rasizma, diskriminacije te verbalnog i fizičkog nasilja. Nogomet se vratio u grad i svojim opojnim nektarom napojio žedna hrvatska grla.
Ili takvo nešto.
Htio bih samo reći da mi u svemu ovome nešto nije u redu. Štoviše, da miriše na autokratske komunističke agit-prop kampanje
I treće, ali ne najmanje važno, sve to nije bila pobjeda samo nad Ukrajinom, nego i – na neki način – nad rušiteljima i mrziteljima. I ovdje je možda najbolje citirati službeni HNS-ov organ u liku gospodina Stipkovića, jer je, ako ništa drugo, najelokventniji među onima koji takvu tezu zastupaju. On piše kako se publika vratila tako impresivno jer je „izluđena huliganskim bitangama kojima je cilj isključivo rušenje, ogorčena gdjekojim apsurdnim medijskim pokušajem da se nacionalna momčad odvoji od naroda jer je tobože privatna“, a zatim i poentira s:
„Hoće li razni kritizeri shvatiti da se hrvatska lopta ne vrti oko jednog čovjeka, koji je trn u oku zajapurenim simpatizerima dva najveća kluba (dosad najveća) pa su se mržnjom spojili u uroti i nekakvoj osveti premda bi se uzajamno utopili u žlici vode, jedni drugima kopali oči ili palili lomaču u besprimjernom jadu i bijedi…“
I tako, ne bih vas puno gnjavio s ovime jer i meni je tema pomalo mučna, a ne bih volio ni ulaziti u javne polemike s čovjekom čije me iskustvo u nogometu posramljuje i nisam dostojan zvati ga kolegom.
No MiGs, no need for SEAL teams. Tonight, only helicopters to control crowd. C'mon, it is a football game. #CROUKR #NećeteDronovi pic.twitter.com/agMhhRRzo5
— Mihovil Topić (@MihoTopic) March 24, 2017
Htio bih samo reći da mi u svemu ovome nešto nije u redu. Štoviše, da miriše na autokratske komunističke agit-prop kampanje.
Da zamjeram rečenom gospodinu i drugima koji plasiraju slične teze to što u posljednje vrijeme neumoljivo stavljaju znak jednakosti između huligana, aktivista za bolji i pravedniji hrvatski nogomet, novinara-komentatora koji dijele njihove ciljeve te sad već polako i onih koji se usuđuju kritizirati izbornika i igru hrvatske reprezentacije.
Onih koji narušavaju nekakvu nepostojeću idilu između momčadi koju čine Mamićevi bankomati i oni koji nemaju hrabrosti reći kakvo je stvarno stanje, medijskih djelatnika koji će se okrenuti u smjeru u kojem vjetar puše i priključiti nektritičkom uzdizanju ispodprosječne igre i sterilizirane i anestetizirane atmosfere te, na koncu, navijača kojima bismo se sada valjda trebali klanjati što jednom nisu izvikivali fašističke pozdrave, palili baklje ili ulijetali u teren.
Ako se želite uvjeriti u hrvatsku dominaciju, bacite pogled na statistiku koja govori o 54 posto ukrajinskog posjeda lopte, 403 točna dodavanja naspram naših 321 i četiri udarca unutar okvira gola naspram naša tri (ukupno udaraca 11-9 za Hrvatsku). Ili naprosto (još jednom) pogledajte utakmicu.
O atmosferi pitajte nekoga tko je bio – osobno već neko vrijeme iz razloga mentalne higijene ne zalazim u Maksimir, a HTV je preventivno u prijenosu dobrano stišao publiku. Kao netko tko je ranije bio na ponekoj utakmici reprezentacije, ne bih je baš nazvao „impresivnom“. A ako su tri prstena kontrole oko stadiona, više od 1.000 pripadnika osiguranja i policije između naroda i njegove reprezentacije, uz farove helikoptera iznad tribina doista pobjeda organizatora, onda #budiponosan jer – imamo Hrvatsku.
