Počela nova je era! Održano je prvo veliko atletsko natjecanje nakon što se Najbrži odlučio prebaciti s tartana na travu te navodno zaigrati nogomet – Svjetsko dvoransko prvenstvo u Birminghamu. Doduše, Usain Bolt nikada nije pretjerano doživljavao dvoranska natjecanja, tek tu i tamo bi se pojavio na nekom mitingu čiji bi organizatori iskeširali brdo love, ali svjetska prvenstva prolazila su bez njega. Tako se u Birminghamu zapravo ništa nije promijenilo.
Svejedno, organizatorima je Boltovo umirovljenje dobro došlo da izvade ovo natjecanje iz zapećka u kojem se oduvijek nalazilo. Naspram blještavila prvenstava na otvorenom, dvoranska prvenstva u svojoj nedugoj povijesti organizirana su recesijski, zbrda-zdola u par dana sa što manje disciplina. Tako je i u Birminghamu održano tek po 13 disciplina za oba spola, a sve se zgotovilo u četiri dana. U svoj toj žurbi neke discipline nisu imale ni kvalifikacije.
Međutim, Birmingham je bio pod posebnim povećalom zato što je predstavljao izlog kandidata za Boltova nasljednika. Da, došlo je doba kada se golema praznina očajnički pokušava što prije ispuniti, bilo čime. Bolt ne samo da je bio neumoljivi prvak i rekorder, nego je i svojom specifičnom osobnošću predstavljao savršenu reklamu za ovaj bazični sport, koji se nalazi u podređenoj ulozi naspram popularnih momčadskih sportova.
Također su veliki teret i brojne doping-afere. Da je Bolt slučajno pao na doping-testu, atletika bi pala na samo dno. No, Bolt se uvijek iznova pokazivao čistim i tako spašavao atletiku, postao njena personifikacija. A sad kada je otišao, IAAF-u je hitno potreban novi superheroj.
Pa da vidimo što je ponudio Birmingham.
https://www.youtube.com/watch?v=CoIUaWvm8s4
Sve oči na njemu
Prvo na što treba baciti oko su, dakako, svjetski rekordi, a u Engleskoj je pao samo jedan – poljska muška štafeta 4×400 metara impresionirala je rezultatom 3:01:77, ali treba biti realan i reći da će Karol Zalewski, Rafal Omelko, Lukasz Krawczuk i Jakub Krzewina teško postati magnet za širu publiku. Štafete su uvijek bile šlag na torti, a nitko se samo od šlaga nije najeo.
Osim toga, vidjeli smo vrhunsko natjecanje u skoku u dalj, koje je podsjetilo na neka stara vremena. Amerikanac Marquis Dendy skočio je osobni rekord od 8,42 metra. To bi mu u velikoj većini prethodnih prvenstava bilo dovoljno za zlato, ali sada se morao zadovoljiti broncom. Naime, Južnoafrikanac Luvo Manyonga oborio je afrički rekord skokom od 8,44, no nije mogao nadmašiti senzacionalnog Kubanca Juana Miguela Echevarriju koji je s 8,46 postavio rekord svjetskih prvenstava. Mladom skakaču tek je 19 godina i sigurno će u godinama koje dolaze postati jedna od najvećih atletskih zvijezda.
Međutim, sve oči bile su uprte u sprintersku stazu.
Nema stotke, nema ni utrke na 200 metara, ali zato je tu najbrže natjecanje na planeti – sprinteri na 60 metara otrče svoje brže nego što vi pročitate ovu rečenicu. Christian Coleman je 22-godišnji američki sprinter koji je već neko vrijeme na sceni, ali je nekako uvijek ostao neprimijećen u sjeni “rata dobra i zla”, odnosno nadmetanja Bolta s doping-prijestupnikom Justinom Gatlinom, koje je proteklih godina okupiralo sav medijski prostor. Da, Coleman je onaj sitni lik koji se ljetos u Londonu ugurao između njih na postolju.
No, sada kada je Bolt otišao, a Gatlin je sve stariji, pogledi puni nade uputili su se prema Colemanu. Početkom godine dao je tome opravdanje kada je u Clemsonu srušio 20 godina star svjetski rekord na 60 metara. Coleman je odjurio do 6:37, dvije stotinke brže od Mauricea Greena, ali na koncu rekord nije priznat zato što su organizatori nešto zabrljali kod mjerenja vremena izlaska iz startnih blokova. Već su se pojavile sumnje da sve to nije bilo nimalo slučajno, ali Coleman je niti mjesec dana kasnije začepio usta sumnjičavcima otrčavši nevjerojatnih 6,34 na prvenstvu SAD-a u Albuquerqueu.
Došlo je vrijeme da se dokaže izvan rodne zemlje, koja baš i nije omiljena u atletskom svijetu. U Birminghamu ga je dobro pritisnuo Kinez Su Bingtian (postavio azijski rekord s 6:42), ali na koncu nije uspio prestići Colemana koji je vremenom 6:37 oborio rekord svjetskih prvenstava. Ovo bi trebala biti tek prva od brojnih svjetskih titula za studenta Sveučilišta Tennessee, ali prava su pitanja može li ugroziti Boltovu ostavštinu i može li ga zamijeniti na marketinškom planu?
https://www.youtube.com/watch?v=qhVsHVMrL5w
Jedan je Usain
Odgovor na oba pitanja vrlo je jednostavan. Ne može.
Coleman se može pohvaliti da je pobijedio Bolta, ali to je ipak bio Bolt iz kasnog razdoblja, već uvelike zasićen i načet ozljedama. Coleman naprosto nema fizičke predispozicije da bi trčao brže od Bolta u najboljim danima. Premda natprosječna visina nije poželjna karakteristika za sprintera jer otežava koordinaciju pokreta, Bolt je upravo zbog nje ostvario sve te pothvate. Istina, ni on nikada u potpunosti nije savladao sve prepreke koje mu je nametnula, što se pogotovo vidjelo pri tromim startovima, ali kad bi se sa svojih 194 centimetra mišića na 40. metru u potpunosti zahuktao, u preostalih 60 izgledao je kao ptica trkačica kraj zbunjenog čopora kojota.
Coleman je potpuna suprotnost – sitan (174 cm), nabijen i dinamitan, redovito starta fenomenalno, izgleda kao da ga je netko ispucao iz topa. No, kako staza odmiče, njegov kratki korak pokazuje se kao priličan hendikep. Na 60 metara je nedodirljiv, ali na stotci u završnici uvelike gubi ritam u odnosu na najveće konkurente, što smo mogli vidjeti u Londonu kada je u posljednjim metrima izgubio zlato od Gatlina. Na 200 metara pad je, logično, još drastičniji i tu nema baš nikakve šanse ponoviti Boltovu dominaciju. Na stotci je već istrčao 9:82 i ima potencijala još to spustiti, pa možda i za više od desetinke, ali 9:58? Neće ići, nikako, ali to ne znači da neće spojiti nekoliko zlata na otvorenom.
Što se tiče marketinške strane, ni tu se IAAF neće previše usrećiti. Bolt je svojim neprestanim osmijehom i dječačkim gestikulacijama šarmirao apsolutno sve. On je prenio duh Jamajke na staze – sve je činio maksimalno opušteno, nije prihvatio ustaljeni način izražavanja među sportašima, već je bez pardona rekao i ponavljao “Ja sam Bolt, ja sam najbolji i tu nitko ništa ne može!”. I to nije govorio nabrijano i bahato u boksačkom stilu, već kao najprirodniju stvar na svijetu. Ljudi su to prihvatili, štoviše, ljudi su to obožavali, dok bi neke druge razapeli na križ zbog sličnih izjava.
Coleman je i u tom području sušta suprotnost Boltu. Čovjek postane prvi put u životu svjetski prvak i ne nasmije se, ne urliče, niti pokaže ikakvu emociju. Samo je prošetao po stazi, s bezličnim izrazom lica buljio u daljinu desetak sekundi, pa reda radi slavodobitno podigao ruke na pola sekunde i pošao čestitati kolegi iz reprezentacije na bronci. Slavlje dostojno trijumfa na Marjanskoj štafeti.
U skoroj budućnosti treba očekivati lavinu usporedbi njega i Bolta, ali nije to ništa čudno – Coleman je tek prvi u nizu jer će se odsad u svakom sprinteru koji zabljesne tražiti novi Usain. Nekima bi to moglo predstavljati ogromno breme na plećima; čini se, ne i ovom flegmatičnom Amerikancu. Bolt je showman i najveći u povijesti, neponovljiv, ali Coleman se također počeo upisivati u knjige rekorda i bit će zanimljivo vidjeti koliko može popraviti svoje rezultate, posebice na 60 metara. Treba uzeti u obzir da tek ulazi u najbolje sprinterske godine.
Što se tiče novog zaštitnog lica atletike, ta bi rupa mogla još neko vrijeme ostati neispunjena. Ovo ljeto je prazno što se tiče velikih svjetskih smotri, ali dogodine ćemo u Dohi vidjeti tko će se definitivno prometnuti u nove zvijezde ovog sporta.
