Krajem siječnja, dok je nogomet još bio nogomet i dok su ružne stvari unutar njega bile vidljive, pa je čovjek mogao u njih uprijeti prstom, Athleticov Iñaki Williams stajao je pred publikom na Espanyolovu Estadi Cornelli, odnosno El Pratu i slušao uvrede. Odvratne, najniže, rasističke uvrede.
Reći da je Williams takve stvari doslovno doživio na svojoj koži, ili barem na račun nje, nije pretjerana stilska figura. Prije par sezona je Sporting Gijón bio kažnjen zatvaranjem dijela stadiona zbog rasističkih uvreda koje su njihovi navijači upućivali Iñakiju tijekom utakmice protiv njegova Athletica. Izvor tih uvreda je jasan, mada to ne znači da takvo maloumno ponašanje treba normalizirati tako što će ga se predstaviti kao nešto što ima ‘uzrok’; ono se krije u nemoći takvih ljudi da se nose s njim i njegovom igrom.
Na utakmici protiv Seville, odigranoj prije nešto više od godinu dana, Williams je zabio jedan od najnevjerojatnijih golova u recentnoj memoriji španjolskih, ali i europskih ljubitelja nogometa.
Igrala se već 84. minuta; Williams je već probušio goste sjajnim projektilom u 22. minuti i činilo se da je prelomio susret. U toj 84. bio je duboko na svojoj polovici kada mu je u noge stigao pas. Jednim je potezom gurnuo loptu daleko u for, iz prve, i činilo se da je čak i svoju brzinu precijenio pošto su na njoj bila čak dvojica Sevillinih igrača sa par metara fore. Međutim, Williams je pojurio kao vjetar kraj obojice — naknadna mjerenja su varirala između 57 i 62,3 metra sprinta s gotovo 39 kilometara na sat — prešao i vratara i zabio za 2:0. Još je uspio produžiti trk pred oduševljenom gomilom na San Mamésu.
U Athleticu su mu svi dali do znanja da klubu zaista i pripada. I to im je vratio na najbolji način
I kada imate jednog takvog igrača na suprotnoj strani, onog koji nerijetko toliko frustrira jer se čini da ruši zakone fizike, onda je i jasno da takav tip može kod budaletina samo izazvati osjećaj nemoći i najgore frustracije. Ono što takve i najviše boli. No, problem je što Williams od takvih redovito bježi, gotovo čitavog svog života.
Priča o tome kako je postao prvi tamnoputi strijelac u povijesti tako unikatnog kluba kao što je Athletic Bilbao, ali ujedno i onaj s rekordnim brojem uzastopnih nastupa za njega, također je priča o bijegu.
Borba za prihvaćanje
Njegovi roditelji María i Félix imigranti su iz Gane, koji su se te 1994. u bijegu od siromaštva našli na ogradi Melille, jedne od dviju španjolskih enklava u sjevernoj Africi. Ograda je tu doslovno; negdje su one visoke i po 10 i više metara, u pokušaju sprječavanja golemih valova imigranata iz čitave Afrike koji se nadaju domoći španjolskog teritorija. Tome su se nadali i njegovi roditelji, koje je španjolska policija privela zbog neovlaštenog prelaska granice.
To je zapravo značilo da njihov plan ide prema očekivanjima.
Pošto je majka već bila trudna, u pritvoru im je dodijeljen odvjetnik koji im je sugerirao da unište dokumente koje imaju i naglase da ne dolaze iz Gane, već iz Liberije, države u kojoj je bjesnio građanski rat, i da zbog bijega od ratnih okolnosti traže politički azil u Španjolskoj. Pošto María ima liberijske korijene to i nije bila potpuna laž, te im je španjolska odobrila azil, a jedna humanitarna organizacija im je omogućila da preko Madrida dođu do Bilbaa, gdje su tražili posao. Usput su se smjestili kod lokalnog svećenika, Iñakija Mardonesa, koji im je pomogao osoviti se na noge. Iñaki je bio uz sretne roditelje i kada se rodio njihov prvijenac; on mu je bio kum i po njemu je dijete dobilo ime.
Problem je u tome što biti doseljenik u Bilbau ne mora nužno značiti blagonaklonost kakva je obitelj dočekala po dolasku. U srži baskijskog kulturalnog identiteta krije se etno-nacionalistička crta koja seže još od Sabina Arane, baskijskog pisca koji je osnivač odnosno Baskijske nacionalističke stranke, inače druge najstarije stranke u Španjolskoj, ali i otac baskijskog nacionalizma. On je sve došljake koji su u Baskiju i Bilbao dolazili uslijed povećane industrijalizacije smatrao ugrozom za specifičnu lokalnu kulturu i način života. Athleticova regrutacijska politika, poznata po cijelom svijetu, nosi korijene upravo u Araninu učenju; njegov skepticizam prema došljacima odnosio se i na ostatak Španjolske, ali taj rigidni, zatvoreni, gotovo hermetični pristup postupno se proširio i na druge etničke i rasne zajednice koje su svoj dom pronalazile na baskijskim obalama.
Utoliko je obitelj Williams imala dugu i tešku borbu za prihvaćanje, a samim tim i za egzistenciju. U jednom se trenutku morala preseliti u Pamplonu, gdje se Iñakijev otac zaposlio na farmi dok je majka radila nekolicinu poslova. Tu, u radničkom kvartu Rotxapea, dječak je dane kratio naganjajući loptu, a to su primijetili u lokalnom nogometnom klubu. Štoviše, njegov talent je probrao i Félix Burgui, Athleticov skaut koji je u klub doveo niz njegovih sadašnjih suigrača i koji je insistirao da ga se priključi radu Athleticove filijale, Deportiva iz Pamplone.
“Mislim da je to otvorilo mnoge vidike”
Prvi tragovi dorade ideje da za Athletic smiju nastupati samo ‘čistokrvni’ Baski nalaze se u periodu pred početak Španjolskog građanskog rata, kada su u klubu pokrenuli tzv. Operaciju povratak, namijenjenu svim igračima koji su rođeni u Bilbau, ali su zbog životne situacije emigrirali po svijetu. Jedan od prvih koji je pod tim regulativama nastupio za klub bio je Nemesio Tamayo, emigrant iz Čilea koji je igrao i po Meksiku, a njega su pratila još nekolicina igrača. S vremenom je kopanje po rodoslovnim stablima postalo sve češće, najviše zbog čelnika koji su tražili načine da ojačaju momčad bez da prekinu tradiciju, a na listi odbijenica u modernoj eri našli su se i igrači poput Diega Forlána, Gonzala Higuaína ili Jonathana Espericuete, Meksikanca čiji je pra-pradjed bio Bask, što jednostavno nije dovoljno čvrsta poveznica.
Iñaki je zapravo ‘njihov’ u svakom smislu, pa čak i prema Arani: rođen je u Bilbau, i uz taj kraći period izbivanja iz grada koji je svejedno proveo u Pamploni, gdje je napravio prve nogometne korake, nije se previše dugo odmaknuo od grada. U Athleticovu trening-centru ga jesu u zezanciji prozvali ‘Balotelli’, kada su ga povukli s posudbe u rezervnu momčad u kojoj je bio i najbolji strijelac Segunde B, ali su mu svi dali do znanja da klubu zaista i pripada.
I to im je vratio na najbolji način, uz klupsku ikonu Aritza Aduriza.
Williams je od svog debija u prosincu 2014., oborio nekoliko klupskih rekorda, a činjenica da je nezamjenjiv dio prve momčadi utjecala je i na percepciju Athleticove publike prema vlastitom klupskom identitetu, ali i poziciji ponosnih Baska u svijetu koji mora zajedno funkcionirati i u kojem rigidna, čak i militantna hermetičnost nije više opcija.
“Veoma sam zahvalan svima”, izjavio je. “Ne samo svojim roditeljima već i Bilbau, jer je to grad koji je meni i mojoj obitelji pokazao da dobri ljudi postoje. Ponosan sam što sam dio ovog kluba i mislim da je to otvorilo mnoge vidike. Također sam vrlo ponosan što sam jedan od prvih tamnoputih igrača koji je dio Athletica, koji za klub zabija golove i koji ostavlja svoje nasljeđe u njemu.”
“Athletic je naša referenca”
Nasljeđe je zaista i stvorio, i to ne samo kroz gotovo 300 nastupa u klupskom dresu, pa ni 80 postignutih golova. Čak ni s novim, devetogodišnjim ugovorom koji je nedavno potpisao, a koji bi ga zadržao u klubu do njegove 33. godine, Iñaki je svojom nogometnom vještinom, golovima i atraktivnošću otvorio ljudima u Bilbau vidike da mogu zadržati ono što ih čini jedinstvenima bez da se boje njegovih priča o tome kako “ima baskijsku krv, ali kako istovremeno ne zaboravlja svoje afričke korijene”.
Nažalost, kompleksna sociolopolitička španjolska povijest podrazumijeva da tu svoju bitku mora stalno iznova voditi i pred onima koje njegova nogometna sposobnost ne očarava, već ih — baš kao one koje ostavlja za sobom na terenu — samo frustrira, što ga i dalje čini lakom metom. Širenju vidika nije puno pomoglo ni to što je obukao i dres španjolske reprezentacije. Za mnoge je on i dalje anomalija, Afrikanac koji se prošvercao u njihovu čistu, nogometnu naciju, kod čudaka iz Bilbaa koji ni sami ne znaju gdje su.
Ali njegova misija ide dalje. Uostalom, s takvom brzinom i gracioznošću u tijelu i umu, Iñakijeva misija ostajanja korak ispred zaostalih i zatucanih ne predstavlja mu toliki napor. Svakim novim pogotkom, kao onima koje je zabio Sevilli onomad, pomogne da se priča o nogometu kroz rušenje stereotipa i prihvaćanje različitosti.
“Svrha ove ekipe je da okupi ovo raslojeno društvo”, pričao je za ESPN novinar iz Bilbaa Beñat Zarrabeitia. “Mi još uvijek gradimo novo baskijsko društvo. Sport u tom procesu nosi veliku simboliku, a Athletic je naša referenca.”
Referenca je i sam Iñaki, čiji roditelji sada prate njegove utakmice iz svečane lože. Nasljeđe koje stvara najbolja je referenca za sve zaostale umove diljem Španjolske, ali i svijeta.
