Kada utakmica završi 5:0, obično nema smisla ulaziti u taktičku analizu i tražiti konkretne detalje koji su presudili utakmicu. Jednostavno, Barcelona je bila bolja u svim aspektima nogometne igre i to rezultat jako dobro dočarava. Sevilla je izgledala nedoraslo suparniku, a u nekim je segmentima utakmice razlika u onome što su ekipe prikazale bila i veća od pet golova razlike.
Tražeći razloge za takvo stanje na terenu, dovoljno je pogledati klupe. Ousmane Dembélé, Nélson Semedo b Paulinho ove su sezone dovedeni u klub za kombiniranu odštetu od gotovo 200 milijuna eura. Osim Real Madrida, nema momčadi na svijetu koja ima takvu koncentraciju sirove kvalitete da takve klase može ostaviti na klupi u utakmici u kojoj se bori za trofej. Koncentracija talenta koju Barcelona ima je nevjerojatna i trener Ernesto Valverde ima niz vrhunskih rješenja na raspolaganju.
Vincenzo Montella, s druge strane, nema. I to je početak i kraj priče.
Doduše, nije baš da je Sevilla morala izgubiti 5:0 u finalu Cope del Rey na neutralnom terenu i nije baš da nije mogli bolje, ali da bi uopće imala svoju šansu, potrebno je bilo da joj Barcelona tu šansu ponudi. Manimo se romantike, u dvoboju Davida i Golijata pobjeđuje div. Može David smisliti neko lukavstvo, kao što je smislio Eusebio Di Francesco s Romom u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka, ali div ima veliku prednost i preduvjet da Davidov plan upali jest da Golijat to svojim pristupom dopusti. Ovaj put, niti je Montella smislio način kako može pretvoriti mane svoje momčadi u prednosti i gdje može pronaći priliku za skidanje diva, niti je Barcelona ponudila šansu za iznenađenje.
Njeni su igrači bili motivirani, rastrčani, raspoloženi u kombinatorici i vrlo ubojiti u završnici. Kvaliteta koju Valverde ima na raspolaganju je došla do izražaja i Sevillini su igrači veći dio utakmice hvatali sjene svojih suparnika.
Kulminacija pragmatičnosti s Valverdeom
„Ovaj tjedan ću objaviti svoju odluku“, izjavio je Andrés Iniesta. „Mislim da je sve jasno, ali sretni smo zbog onoga što se danas dogodilo ovdje. Zaista sam želio da danas sve prođe kako treba i zaista jest, od prve minute. Bila je ovo sjajna večer u svakom smislu, kolektivnom i osobnom. Željeli smo osvojiti trofej i sad želimo što prije dodati i ligu.“
Dok je Lionel Messi tu, Barcelonina era će trajati. Međutim, kako je ovo očito bila zadnja utakmica prije nego Iniesta objavi odlazak iz kluba, ova je pobjeda i prilika da se oda počast jednoj momčadi s kojom Barcelona već neko vrijeme nema velikih dodirnih točaka.
Barcelona gazi u prvenstvu i ima 12 bodova prednosti ispred Atlético Madrida u sezoni u kojoj nije upisala poraz u prvenstvu. Možda i neće. Osvojit će duplu krunu, igra atraktivno, brzo i zabija puno golova. Ovo je četvrti naslov kupa zaredom, a prvenstvo će osvojiti treći put u protekle četiri godine. Zapravo, rezultatskih problema nema. Tražiti nešto više od ovoga zaista nije realno očekivanje.
Ono što dijeli odlične momčadi od velikih nije kvaliteta ni rezultat, to je ona metafizička patina kad je momčad više od skupa igrača
Međutim, važno je odvojiti ovu Barcelonu od one ‘prave’ Iniestine Barcelone.
Valverde je unio i preinake u sustav, tako da u većini slučajeva Barcelona odustaje od prepoznatljive formacije 4-3-3 i prelazi u ravnih 4-4-2. Međutim, više od tričavih formacija, Barcelona je odustala od kolektivnog identiteta svoje igre. Slično kao i Real Madrid — a to nije nimalo nepraktična ideja kad imate Messija ili Cristiana Ronalda u prvoj momčadi, a klupu na kojoj su igrači od 100 milijuna eura — Barcelona danas igra nogomet koji ishodište ima u individualnoj klasi, u čistoj razlici talenta koja se manifestira pobjedama poput ove. Atraktivan je to nogomet za gledanje i zabavu, a trener sigurno donosi odluke i pridonosi rezultatu adaptacijama na suparnika ili na situaciju na terenu. Nije da baš svatko može voditi Barcelonu ili Real, nisu to neznalice i pozeri. Međutim, koliko god bio atraktivan, to je nogomet lišen istinskog kolektivnog aspekta, oslonjen je na improvizaciju i superiornost talenta.
U Barceloninu slučaju, tu činjenicu sakrije visok postotak posjeda lopte i velik broj dodavanja, ali momčad već odavno ne igra zaista kolektivni nogomet.
Otkako je otišao prerano preminuli Tito Vilanova, postulati pozicijske igre su se lagano napuštali, a dolaskom Neymara i Luisa Suáreza momčad se potpuno okrenula individualizmu i stvaranju viška u zadnjoj trećini kroz superiorni talent. Kulminacija promjene je Valverdeov pragmatični prijelaz na ravnih 4-4-2 kako bi dobio stabilnost u obrani i zaštitu od suparničke tranzicije.
Razlika između odlične i velike momčadi
Umjesto juniora koji ulaze u prvu momčad, na rubovima zapisnika su skupo plaćeni igrači koji mogu donijeti impuls kvalitete ako stvari zapnu. Doduše, ona epizoda kad je Pep Guardiola izveo momčad u kojoj su bili svi diplomci La Masije je rijetkost, iznimka u moru primjera u kojima su nositelji kvalitete bili igrači koji su dovođeni sa strane. Veliki klubovi tako funkcioniraju, to je standard. Međutim, razlika nije u broju igrača iz La Masije, nego u načinu razmišljanja koji im je usađen i po kome se ponašaju na terenu. Načinu koji nije kompatibilan s onime što Barcelona danas igra. Uostalom, ovo je dokazano vrlo efikasan način, ali nije način Iniestine Barcelone, momčadi koja je imala nevjerojatnu individualnu kvalitetu, ali je igrala momčadski.
Barcelona je uvijek imala dovoljno talenta u momčadi. Onog iz La Masije ili onog uvoznog, ali individualne klase nije nedostajalo. Međutim, uvijek je imala i jasan postulat momčadske igre. Jedini način da se maksimizira genijalni talent jest da ga se uklopi u sustav igre. Taj talent, vidjeli smo to dovoljno puta, može i sam raditi razliku. Ali kako dio sustava postaje još jači, još nepredvidljiviji i genijalniji.
Dokaz je za to i Iniesta sam.
Ovo je možda i zadnji put da smo na velikoj sceni gledali kiropraktičarski obrt Andrésa Inieste. Pogledajte snimku gola i dobro promotrite detalj koji vrlo lako promakne. Dok je lomio suparnika, Iniesta je zamahnuo desnom kao da će pucati i istovremeno je tek malo pomaknuo loptu lijevom. Na stotinku sekunde Iniesta je lebdio na svojoj genijalnosti i lakoćom prošao kraj istrčalog golmana. To je potez prave klase, genijalca koji je s loptom mogao apsolutno sve i koji je višak mogao stvari protiv bilo koga na svijetu.
Međutim, za njega je maksimum bio staviti se u službu momčadi. Variralo je to od igre u veznom redu sa Xavijem do konstantnog pokrivanja leđa Neymaru, ali Iniesta je uvijek bio gospodin u kopačkama koji je svoj nevjerojatni talenat koristio u sklopu šire slike. Nikad se nije isticao, a uvijek je bio pri vrhu, lebdeći na svojoj genijalnosti.
Bit ću do kraja jasan, bez da ostavim imalo prostora za krivo tumačenje.
Ova Barcelona je odlična momčad i osvajat će trofeje. Međutim, ono što dijeli odlične momčadi od velikih nije kvaliteta ni rezultat, to je ona metafizička patina kad je momčad više od skupa igrača sa svojim kvalitetama, onaj dio kad generacija ima dominantnu momčadsku komponentu koja igri daje prepoznatljivost. U finalu je Barcelona tek na trenutke telepatskim razumijevanjem među igračima podsjetila na onu staru momčad i ponovo pokazala kako je ogromna razlika između pojmova biti odličan i trofejan u odnosu na pojam biti velik.
A Iniestina Barcelona je bila velika momčad.
