F.C. Internazionale Milano od samog početka živi od promjena. Sam klub je nastao tako da je grupa Švicaraca i Talijana bila nezadovoljna zatvorenošću milanskog nogometnog i kriket kluba, tako da su osnovali Inter. Međutim, u zadnje su vrijeme u Interu pretjerali s promjenama.
Stefano Pioli je deveti trener u šest godina, a nebrojno su puta mijenjali nositelje igre. Pa čak su i vlasnike mijenjali, jer prvo je Massimo Moratti prodao većinu svoj vlasničkog udjela Ericku Thohiru, da bi ubrzo klub preuzeo kineski tajkun Zhang Jindong.
Teško je svesti Morattijevu eru pod jednoznačan zaključak. Iako klub jedini u Italiji nikad nije ipao iz Serie A, iako je osvojio Tripletu pod Joséom Mourinhom, iako ima pet naslova u nizu od 2006. do 2010. – nije sve bilo idealno.
Naftni tajkun preuzeo je Inter 1995. u kritično teškoj situaciji i odmah ubrizgao novac u klub. Doveo je zvučna pojačanja, rušio rekorde u odštetama za Ronalda i Christiana Vierija, ali 1990-e su ostale jedino desetljeće u kojem Inter nije osvojio prvenstvo. U razdoblju od prvih devet godina promijenio je 13 trenera. Osvajao je prvenstva i ostajao je kratak, dovodio je pojačanja i fantastično lutao s transferima. Zaista je teško dati definitivnu ocjenu nekome tko je toliko oscilirao – ima argumenata za čistu peticu i za debeli popravni u kolovozu. Stabilizirao je financije kluba, praktički je sam petrodolarima pokrio milijardu eura ulaganja od 1995.-2011. i non-stop je mijenjao.
Izgleda da se povijest ponavlja.
Naravno, Zhang Jindong sigurno neće aktivno kreirati sportsku politiku kluba kao što je to radio Moratti, ali neke stvari djeluju jako poznato. Kineski su vlasnici sanirali većinu otvorenih financijskih obaveza i prvi put nakon nekoliko godina Inter je na transferima više potrošio nego što je zaradio. Dovedeni su igrači za 155 milijuna eura, a prodano ih je za manje od 20. Nominalno, Inter ima drugu momčad u Italiji, ako ćemo gledati reputaciju igrača na papiru i dubinu rotacije te kao takav mora igrati Ligu prvaka.
Stečajni upravitelj
Međutim, to nisu sve promjene. Roberto Mancini smijenjen je samo 13 dana prije početka prvenstva, a za trenera je doveden Frank de Boer. To se činio kao dobar potez, s obzirom na to da je De Boer u šest godina osvojio četiri naslova s Ajaxom i da je njegova igra imala jasne konture. Talentiran mladi trener za početak nove ere u Interu, narativ se slagao sam od sebe. Ipak, nakon samo dva mjeseca i 14 utakmica dobio je papire i njegovim je nasljednikom proglašen Stefano Pioli.
Nije dovoljno odigrati na rutinu i individualnu kvalitetu; rutinsko nije dovoljno – Interu treba fantastično ili će Liga prvaka ostati izvan domašaja
De Boeru nije presudilo ni to što je u 14 utakmica skupio sedam poraza, čak nitko nije mislio da je izgubio trenerski talent; jednostavno je bio previše tvrdoglav. Vidite, od trenera se očekuje da bude malo tvrdoglav, da ustraje na svojim idejama i da gaji svoj stil. Međutim, De Boer je u kratkom roku otpisao nekoliko igrača, između kojih i Marcela Brozovića, nije imao takta i pokazao se previše naivnim i neprilagođenim kontekstu. Bio je krut, izgubio je podršku svlačionice i morao je otići.
Pioli je u mnogo toga De Boerov antipod.
Doveden je da stabilizira svlačionicu, da izvuče momčad iz krize. Nitko od njega nije očekivao revolucionarne i napredne taktičke ideje kao što se očekivalo od De Boera i glavni mu je cilj bio osloboditi individualni potencijal koji Inter zbilja posjeduje. Vodio je sijaset klubova kroz Serie A i Serie B, dobro je poznavao uvjete rada i izgledao je kao prijelazno rješenje, netko tko može opasno nakrivljeni brod dotegliti u luku. Zapravo, Pioli je bio imenovan više kao stečajni upravitelj nego kao trener.
Međutim, sportski direktor kluba Piero Ausilio ozbiljno se založio za njega i Pioli to jako dobro vraća. U momčad je vratio Brozovića i Geoffreya Kondogbiu, pojednostavio je igru i resetirao taktičku postavku na uobičajenih 4-2-3-1. Nema ništa revolucionarno u njegovom radu, riječ je o solidnom treneru koji je postavio stvari na pravo mjesto. I to je nekad sasvim dovoljno, jer rijetki su oni treneri koji stvaraju dodatnu vrijednost momčadi svojim taktičkim idejama. Svi ostali se manje-više svedu na traženje pravih uloga igrača koje imaju na raspolaganju.
Bolje izbalansirana momčad
Poslije uvodnog remija s Milanom, pobjede protiv Fiorentine i poraza protiv Napolija, Pioli je našao prave uloge i okvir funkcioniranja momčadi. Podigao je motivaciju i zajedništvo, koristi iznimnu širinu rotacije i stavlja igrače na pozicije u kojima mogu dati svoj maksimum. Između Napolija i Juventusa nanizao je sedam pobjeda i primio samo dva gola. No, utakmica s Juventusom pokazala je koliko su daleko od samog vrha.
Juventus je vladar Serie A; ako želite na vrh, to je mjera koju morate uzimati. Za razliku od Intera, ondje se jako malo toga mijenja. Konstantnost i planiranje Juventusove su ogromne prednosti. Sistem igre i većina ključnih kotačića mogu se povezati još s danima Antonia Contea. Massimiliano Allegri zna kako nema potrebe popravljati nešto što radi perfektno, on ‘samo’ dodaje nove opcije na ustaljeni sistem koji svi znaju zatvorenih očiju. Netko to može nazvati dosadnim, ali to je zapravo pobjednički recept. Sistem koji se igra zatvorenih očiju je ono što šampionske momčadi dijeli od samo dobrih.
Inter je dobra momčad.
Pioli je izbalansirao ekipu koja više nije ovisna isključivo o tome što će zabiti Mauro Icardi. Prije njegova angažmana Icardi je zabio 10 od 17 golova, a nakon njega tek pet od 23, uz čak sedam različitih strijelaca. Međutim, u utakmici s Juventusom su imali drugo poluvrijeme bez udarca u okvir, dok je jedini segment u kojem su imali prednost bio napadački skok. Naime, Juventus je fantastična momčad u defenzivnim prekidima, a uglavnom igra čovjek na čovjeka. Pioli je uigrao shematiku u kojoj je na lopti imao dva čovjeka, dok su skakači u završnicu kretali debelo izvan kaznenog prostora, uz križanje u početnoj fazi. Nisu došli do gola, ali prikazali su zanimljivu ideju i način kako ugroziti Juventus. S druge strane u otvorenoj igri nisu imali mehanizme koji se mogu nositi s onime što igra Juventus. Dobra momčad je naišla na šampionsku.
Pioli dobio vrijeme
Nerealno je očekivati da Inter briljira u svakoj utakmici. Nitko ne briljira u svakoj utakmici. Recimo, protiv Pescare je jako loše krenuo i čak je nakon greške Samira Handanoviča suparniku (opravdano) poništen gol. Međutim, Inter je utakmicu dobio 3:0, naizgled sasvim rutinski. I kad je poveo, zaista je rutinski odradio posao – individualna kvaliteta je isplivala i bila je to potpuna kontrola nad nedoraslim suparnikom. Međutim, rutinsko nije dovoljno – Interu treba fantastično, inače će Liga prvaka ostati izvan domašaja.
Vikend prije gostovanja u Torinu Inter je bio samo tri boda od trećeg i pet od drugog mjesta. Danas je i dalje četvrti, ali Liga prvaka bježi šest i osam bodova. Ako se ne kvalificira u Ligu prvaka, bit će to peta sezona u nizu bez sudjelovanja u natjecanju koje Interu mora svake godine biti cilj. Šest i osam bodova nisu prevelika i nedostižna razlika, ali Inter će za njeno stizanje morati početi pobjeđivati ekipe kao što su Juventus ili Napoli. Problem je što za takve ekipe nije dovoljno odigrati na rutinu i individualnu kvalitetu.
Protiv takvih ekipa Interu će trebati sistem i trener koji će ga instalirati. Stefano Pioli je odradio dobar posao i dobio je vrijeme u kojem može dokazati da je pravi trener za ovu ekipu, ne samo stečajni upravitelj. Inače možemo očekivati još jednu smjenu na klupi Nerazzurra i potragu za trenerom koji neće samo složiti igrače na njihova mjesta, nego će od njih stvoriti dodatnu vrijednost.
