Veliki golovi izazivaju različite, nekad i čudne osjećaje. Uzmite za primjer ovaj prvi Interov u srijedu navečer, gol kojim je Nicolò Barella nakon 15-ak minuta praktično odlučio putnika u polufinale Lige prvaka u dvoboju Intera i Benfice.
To jest u svakom smislu bila golčina; Barella se ubacio u prostor, snašao se s loptom koja mu je išla skoro iza leđa, usmjerio je na desnu i namjestio se da je raspali, ali nije; naglo se zaustavio i prebacio na lijevu, tako izbacio dvojicu Benficinih igrača koji su bili ispred njega i sjajnim udarcem pogodio desni gornji kut gola Odysseasa Vlachodimosa. Njemu je, naravno, taj gol značio puno; uostalom popravio je svoj rekord u broju postignutih golova u jednoj sezoni. Značio je i suigračima, kojima je skinuo pritisak s leđa, dopustio im da se opuste. Značio je navijačima koji su mogli započeti planiranje derbija sa susjedima.
Ali nekad mali detalji pričaju najbolje priče. Dok je lopta letjela, Antonio Silva propadao u jednu stranu, Chiquinho ležao na zemlji, a Vlachodimos je pokušavao dohvatiti vrhovima prstiju, Gilberto je stajao i gledao. Kad se zakoprcala u mreži, samo je raširio ruke, kao da se pita kako i zašto se ovo dogodilo. I kao da nam nesvjesno želi vizualizirati kako se suparnik ustvari osjeća kad je Barella pravi. Frustrirajuće nemoćno.
Njegova je priča uvijek bila pomalo atipična. Nije odrastao u siromašnoj obitelji kojoj je njegov nogomet bio izlaz iz neimaštine. Naprotiv, tata Luca ga je još kao četverogodišnjaka poslao u privatnu nogometnu akademiju legendarnog Gigija Rive, a ondje je Nicolu najveći problem bila njegova povučenost i sramežljivost. Međutim, i prije njegova 10. rođendana u akademiji su shvatili o kakvom se talentu radi — tata tvrdi da je to znao od prvog dana — i poslali ga u Cagliarijevu omladinsku školu.
I pored silnih kritika, on je igrač kojemu treneri vjeruju i o kojem se ne boje ovisiti
Kroz koju su godinu brojni skauti imali njegovo ime zapisano u svojim malim tekicama i šaptali ga čelnicima klubova; nadareni Barella igrao je na gotovo svim pozicijama u veznom redu i izdvajao se ne samo igrom, nego i pojavom na terenu. Bodrio je ili kudio suigrače, raspoređivao ih po terenu, objašnjavao im što trebaju raditi. Izvan terena sramežljiv i povučen, na terenu je bio je sušta suprotnost.
Kad je sa 17 zaigrao za Cagliarijevu prvu momčad, veterani Daniele Conti i Andrea Cossu prozvali su ga Radiolina — to je ono što mi zovemo tranzistor kakav se nekad nosio na stadione da bi se pratili rezultati s drugih terena i oni komentatori koji nisu prestajali pričati. Iako je kratko bio i na kaljenju u Comu, u Cagliariju je ubrzo stekao renome jednog od najvažnijih i najboljih igrača, dobivši čak i kapetansku vrpcu. Njegove izvedbe u matičnom klubu podigle su na noge mnoge veće klubove koji su ga željeli privući u svoju svlačionicu; popis njihovih imena izgledao je kao lista sudionika buduće Superlige, jer željeli su ga svi koji su si ga mogli priuštiti.
Kapetan bez trake
Međutim, on je oduvijek — barem tako priča kaže, iako je odrastao na Sardiniji — bio Interov navijač. Uzor mu je bio Dejan Stanković — njegov stil igre, njegovi golovi, njegovo ponašanje na terenu. I zato je oduvijek želio baš onamo.
U međuvremenu je već bilo jasno da je Barella jedan od najboljih veznih igrača svoje generacije. U listopadu 2017. već je pozivan u reprezentaciju, godinu dana kasnije je i debitirao za Azzurre i opet se brzo izdvojio kao jedna od centralnih figura, skupivši dosad 43 nastupa; za pojasom već ima titulu europskog prvaka, s Interom i prvenstvo i kup i superkup i finale Europa Lige; za reverom značku viteza.
“On je jedan od onih koji uvijek nešto pričaju”, rekao je nedavno Romelu Lukaku u jednom od onih svojih čuvenih intervjua za DAZN. “Mislim da se svaki dan posvađamo. Dok doručkujemo, dok izlazimo na teren, dok igramo napadamo jedan drugog. Tako funkcioniramo. Marcelo Brozović, Nicolò i ja smo ludi, ali to nam daje energiju. Trebam Nicola, jer on je jedan od onih s kojima bih na kraju išao i u rat.”
No, problem s takvim igračima je taj da ih često ne shvaćaju baš svi, bar ne onako kako bi oni to željeli. Takvih je i ove sezone bilo puno; kritičari mu nisu prestali tražiti mane. Kad stvari krenu loše, Barella je jedan od onih koje se ističe kao svojevrsnu personifikaciju nervoznog i ponekad nezainteresiranog Intera. Djeluje da ponekad mnogo više stoji, urla na suigrače i maše rukama nego što pretrči, ali to je privid koji nestaje kad su i on i momčad pravi.
“Jednom kad je počeo trčati, boriti se, gristi, onda su i njegove kvalitete došle do izražaja”, kazao je za talijanske medije o njemu upravo Deki Stanković. A kada je takav, potpuno unutra, Barella je jedan od najboljih veznjaka u Europi. Vrijedna radilica u oba smjera, fleksibilni box-to-box veznjak koji može ispuniti svaki zadatak u sredini, igrač koji popravlja suigrače i koji donosi dimenziju više kad je u pitanju tempo. Baš takav je bio i protiv Benfice — ne samo u srijedu, nego i u prvoj utakmici u Lisabonu, u kojoj je također bio strijelac.
Kapetan bez trake, Nicolò Barella je — i pored silnih kritika, padova u igri i još uvijek relativnog nedostatka iskustva i nogometne zrelosti, iako mu je već 26 godina — igrač kojemu treneri vjeruju i o kojem se ne boje ovisiti. Igrač kojeg svi žele imati u svom klubu. A on iskreno voli samo jedan, onaj s kojim je produžio ugovor do 2026. Možda Inter to napokon i iskoristi.
