Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ironija duga čitavo stoljeće

Kako je jedna knjižica iz Prvog svjetskog rata odredila razvoj engleskog – i europskog - nogometa

Zadnja izmjena: 5. ožujka 2017. Profimedia

Priča je strahovito zavodljiva i mnogi bi u njoj željeli vidjeti mnogo više nego što se realno, na osnovu preživjelih dokumenata, može znati da je bilo. Prije više od stotinu godina, u logoru za ratne zarobljenike Ruhleben na samoj periferiji Berlina, nastao je prvi priručnik za treniranje nogometa, odnosno vodič kroz nogometnu taktiku.

Kad je počeo Prvi svjetski rat, ondje su bile zatočene tisuće (najčešće se spominje oko 5.000) Britanaca koji su se zatekli na području Njemačke. Skupljeni iz apsolutno svih sfera društva, zajedno su bili aristokrati, znanstvenici, poduzetnici, novinari, glazbenici, obični radnici… I nogometaši, među njima Fred Pentland koji je neposredno prije rata preuzeo treniranje njemačke olimpijske reprezentacije, Steve Bloomer, kultni centarfor, Samuel Wolstenholme, Fred Spiksley. Sva su četvorica bili bivši engleski reprezentativci.

U Ruhlebenu je nastao izrazito živ društveni život. Održavana su predavanja iz raznih područja znanosti i umjetnosti, organizirale se predstave i koncerti, a do 1915. nogomet je u logoru dosegao takvu razinu da je postojao nogometni savez i dovoljno klubova da se igra čitava liga i kup natjecanje. Veće utakmice privlačile su i do 1.000 gledatelja.

Tako je nastao i Handbook of the Ruhleben Football Association, knjižica u kojoj je bio pregled sezone, biografije igrača i intervjui s njima te diskusija o nogometnoj taktici u kojoj se raspravlja kako bi se ova igra mogla i trebala igrati. S obzirom na bogati i multidisciplinarni karakter Ruhlebena, ona je bila na dosta intelektualnoj i teorijskoj razini, što je bilo posve neobično jer tako se u ono doba (a ni dugi niz desetljeća kasnije, zapravo sve do prije možda desetak godina) u Engleskoj o nogometu naprosto nije ni pričalo ni pisalo.

Kako su učenici pobijedili učitelje

Nakon rata, pršteći od ideja koje su zajednički razvijali u zatočeništvu, momci su gorili od želje da ih primijene i u ‘pravom’ nogometu. Međutim, iako je bila riječ o zaslužnim internacionalcima sa zavidnim igračkim biografijama iza sebe, naišli su samo na podsmjeh – ili, u najboljem slučaju, na ignoriranje.

Nitko u Engleskoj tada nije želio zaposliti profesionalnog trenera. Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno, ali prevladavalo je mišljenje da se nogometne profesionalce u tehničkom i taktičkom smislu više nema što naučiti. Uloga trenera bila je održavati igrače fizički spremnima, poboljšati njihovu snagu, brzinu i izdržljivost; u većini klubova se tijekom tjedna malo ili nimalo radilo s loptom, teorija je bila da će je igrači zbog toga biti ‘gladniji’ kad stigne utakmica i da će zato bolje igrati.

Izgnanici su otišli jer njihovim idejama nisu vjerovali, pa su naučili svijet da bude bolji od Engleske u njenoj vlastitoj igri. Sada su učitelji postali učenici

Onima koji se s time nisu slagali – koji su smatrali da se vještine s loptom mogu izbrusiti, a da je taktika nešto više od tada standardnog rasporeda 2-3-5 na terenu – nije preostalo ništa drugo do otići u inozemstvo. Nogometaši iz Ruhlebena, kao i mnogi drugi Britanci koji su razmišljali ispred svog vremena, raširili su se Europom i postavili temelje ozbiljnom nogometu u zemljama poput Španjolske, Italije, Njemačke. Pentland je, recimo, bio osobito uspješan s Athletic Bilbaom, gdje su mu digli spomenik ispred stadiona i do danas je smatran jednim od najutjecajnijih trenera u povijesti španjolskog nogometa; ironično, bio je zagovornik igre kratkih dodavanja.

Praktički nitko od tih trenera koji su slavu stjecali izvan Britanije nije dočekao poziv da se vrati u domovinu. Njihovi uspjesi i ideje ondje nisu puno značili, jer vjerovalo se da su izumitelji nogometa prirodno superiorni svim strancima, koji neće moći dosegnuti njihovu razinu bez obzira koliko i kako trenirali. Upravo je Pentland prvi nagrizao taj mit, kada je 1929. kao španjolski izbornik nanio Engleskoj prvi poraz od neke nebritanske reprezentacije: u Madridu je izborena pobjeda 4-3.

Zašto Engleska gubi

Gotovo puno stoljeće nakon što je priručnik iz Ruhlebena ugledao svjetlost dana, u Engleskoj su kulminirale rasprave koje su otišle u sasvim drugu krajnost: jesu li engleski igrači naprosto urođeno manje talentirani za igru loptom od, primjerice, Španjolaca ili Nijemaca? Zašto je Engleska na međunarodnoj sceni redovno inferiorna drugim zemljama?

Greg Dyke, tadašnji predsjednik FA-a, okupio je 2013. u Londonu širok panel stručnjaka i predstavnika klubova i počeo sa svojim izlaganjem. Kad je samo spomenuo mogućnost uvođenja kvota za strane igrače kako bi se domaćima omogućilo da dobiju više šanse u profesionalnom nogometu, mnogi su skočili kao opareni i iz petnih žila stali objašnjavati kakvo je takvo nešto nemoguće na slobodnom tržištu Europske unije te kako bi kršilo zakone i ljudska prava.

Ali to je bilo očekivano i on nije niti želio ići u tom smjeru. Samo je pripremao teren za prijedlog toliko logičan da je naprosto morao proći, ali nije želio ništa riskirati jer bila je riječ o budućnosti nacionalnog nogometa.

„Neki kažu da naši klinci ne nauče dovoljno u najranijoj dobi, do svoje 11. godine“, rekao je Dyke. „Zbog toga su inferiorni klincima iz Španjolske, Francuske, Nizozemske ili Njemačke čiji tehnički razvoj kasnije ne mogu pratiti.“ Iznio je podatke koje su prethodno već spomenuli mnogi, ali najčešće u kontekstu novinarskih analiza i nezavisnih stručnih radova, pa njihova važnost nije dotad bila sasvim bjelodana onima koji odlučuju.

„Engleska ima 1.161 trenera na UEFA-inoj ‘A’ razini, dok je takvih u Španjolskoj 12.720, a u Njemačkoj 5.500. Na razini Pro licence, Engleska ima 203 trenera. Njemačka više od 1.000. Španjolska 2.140.“

U godinama koje su uslijedile, Englezi su ovo krenuli mijenjati i zaista su se s velikom ozbiljnošću primili posla. U četiri godine, nakon otvaranja Nacionalnog nogometnog centra St George’s Park, iz njega je izašlo oko 1.300 školovanih trenera. Oni rade na svim mogućim razinama – u blatu najmanjih provincijskih klubova i na najmodernijim terenima s umjetnom travom u elitnim klupskim akademijama, učeći klince ono što su ih svih prethodnih desetljeća često propuštali naučiti.

Učenje nikad ne prestaje

A velik dio onoga što se podučava u tehničkom i taktičkom smislu preuzeto je i prilagođeno upravo iz zemalja koje je Dyke spomenuo. Ako tražite korijene razvoja nogometa u bilo kojoj od njih, uvijek ćete naići na Engleze – izgnanike iz vlastite domovine koji su otišli jer njihovim idejama nisu vjerovali, pa su naučili svijet da bude bolji od Engleske u njenoj vlastitoj igri.

U stotinu godina od Ruhlebena naovamo, učitelji su postali učenici i napokon priznali da imaju što naučiti od onih koje su svojevremeno sami naučili svemu, dok su istovremeno zapostavljali vlastiti razvoj. Proći će mnogo godina dok se rezultati ovog zaokreta u razmišljanju budu mogli primijetiti, ali doći će vrijeme kad će i neki od top engleskih klubova ponovno imati domaće menadžere (jer sad ga nema nijedan), a možda i ono kad će reprezentacija napokon nešto napraviti na međunarodnoj sceni.

No, možda najvažnija pouka ove priče je da talent nije naprosto urođen. On se mora njegovati i razvijati u vrlo ranoj dobi, a učenje ne prestaje ni kad se igrač sasvim razvije; ne prestaje nikad. Engleski nogomet napokon je formalno priznao ono što je kao blueprint zacrtano u ‘svitcima’ iz Ruhlebena, a to je da je stručni rad na svim razinama apsolutno ključan za budućnost i da se vještina doista može naučiti. Ironija sudbine je što mu je za to trebalo čitavo stoljeće i što je došlo kao posljedica onih ideja koje je svojevremeno odbacio.

Ne propusti top članke