U veljači će se navršiti tri godine otkako se na redovnoj bazi vratio u domaće medije; doduše, sada u nešto drugačijoj ulozi od one u kojoj smo ga dotad sporadično bili naviknuti viđati. Nije se vratio u Maksimir, već na Rujevicu, svojevrsni poligon za rehabilitaciju svih otuđenih i pogubljenih igrača, onih koji su u nekom trenutku izgubili kompas u karijeri. Njegova priča pisala se sama, ponajviše kao kronika događanja na planu Dinamovih klupskih ‘projekata’, odnosno obračunavanja s nepoćudnim i tvrdoglavim pojedincima koji misle da im na putu ne treba onaj redovni vodič.

Ta je priča još jedan u nizu detalja koji se guraju pod tepih kad se priča o imidžu uspješnog razvojnog kluba. Priča je to, dakle, o momku koji je, umjesto da po redovnoj proceduri na raskrižju proda dušu Vragu, samo nastavio ravno. Mislio je da može uspjeti i sam, čak i u velikom Ajaxu, ali je istovremeno, čini se, previše idealizirao vlastiti talent nauštrb rada. Uslijedilo je lutanje sporednim cestama, usporavale su ga i ozlijede, a onda se zaobilaznim putem i pomalo pognute glave vratio nedaleko točke iz koje je krenuo.

Murić je po SofaScoreu najbolji igrač Tomićeve momčadi i treći najbolje ocijenjeni igrač HNL-polusezone; ispred njega su samo Petar Bočkaj i Marko Livaja

No, nova je destinacija, pokazat će se, bila jackpot, s obzirom na to da je Murić, u trenutku kad mu je Rijeka ponudila ugovor, bio zalutao sve tamo do rezervne ekipe portugalske Brage.

“Došao je trenutak u karijeri da ga se počne predstavljati na travnjaku, a ne kroz medije”, pohitao je Ivan Mance na predstavljanju u Rijeci okrenuti priču u smjeru Murićeve budućnosti na Rujevici, umjesto vrćenja tada i dalje najinteresantnije sapunice oko tog rastanka s Dinamom. “Znamo svi o kakvom se igraču radi i s kojim kapacitetom”.

“Ja klinac više definitivno nisam”

Zapravo nismo znali. Bilo je teško znati o kakvom se točno igraču radi i koji su njegovi pravi kapaciteti. Znali smo ponešto o njegovoj individualnoj tehničkoj superiornosti u mladim kategorijama, ali i o pomalo, govorilo se, lijenom karakteru, možda i ne sasvim sportskom životu; to su bili elementi koji su dotad definirali Murića kao igrača. U Ajaxu je odigrao nepunih pola sata seniorskog nogometa, dok je u Pescari ostao na svega šest nastupa. Za Bragu nikada nije ni debitirao, odigravši po minutaži tek ekvivalent sedam punih utakmica za rezerve. Potpis za Rijeku došao mu je kao možda i posljednja šansa ne da spasi svoju karijeru, nego da je uopće pravo započne. Zapravo smo Murića tek na Rujevici i upoznali.

U studenom je Murić protiv Hajduka upisao svoj jubilarni, 100. nastup za Rijeku.

Taj podvig, baš kao i činjenica da je u Rijeci već treću godinu, zvuči iznenađujuće, ali i ohrabrujuće. Murić je u tih 100 nastupa ubilježio 34 gola i 23 asistencije, ali još je važnije to što su one riječi koje je Mance svojedobno iskoristio tek kao dimnu zavjesu na predstavljanju zaista zaživjele ondje gdje su i trebale, na terenu. Murić je naprosto toliko dobar u onim elementima igre u kojima je stršao još kao junior da s njima radi razliku i u seniorskom okruženju. Rijeka je to naprosto, kako to i inače radi sa značajnim uspjehom, uskladila njegov forte s vlastitim potrebama, na obostrano zadovoljstvo.

Čini se da Murić pritom nije radikalno promijenio sebe, barem ako je suditi po navikama koje su ga izvjesno i ostavile bez dosad ‘očekivane’ karijere. Da se ne pravimo blesavi, i u Rijeci su članovi njegove obitelji imali javne ispade, kao kada je Murićev otac po Facebooku javno poručivao Simonu Rožmanu kako “ne može trenirati Leskovec” kada bi u svom sustavu izostavio njegova sina. Isto tako, sam je Robert u više navrata pričao o tome kako mu treninzi i nisu baš najdraža stvar u životu. Ne kaže pritom samo na pitanje o radnim navikama kako tu “ima malo istine”, već je i prije igranja pod Goranom Tomićem naglašavao kako bi ga, primjerice, Igor Bišćan odlično regulirao po tom pitanju.

“Nakon bilo koje kritike ide pojašnjenje koje kritiku pretvara u savjet”, pričao je tada o svom odnosu s trenerom. “Neki dan mi prigovori zbog jednog krivog dodavanja, ja se sam čudim otkud to, a onda mi kaže: ‘Ti si predobar igrač da promašiš taj rutinski pas, to je samo glava i pristup. Ajmo!’. I to me diže, gotovo iz treninga u trening. A sve ostalo je, naravno, na meni. Da ga slušam i iza sebe ostavim kiksove koji su donekle dozvoljeni klincima. Jer ja klinac više definitivno nisam”.

Ostao autentičan

Muriću je sada 25 i tek je sad u Rijeci zaista postao ‘igrač’. Tomićev run and gun nogomet vapi za igračkim profilom poput njegova, pogotovo onda kad na terenu uslijed brzog tempa igre neminovno dođe do zasićenja i umora unutar ekipe. Murić je taktički neizbrušen, s njim ne možete previše računati na obaveznu igru i povratnu trku, ali i u takvim trenucima je njegov one man show ono što može preokrenuti momentum. Rijeci pritom strašno puno znači to što u Josipu Drmiću ima monolitnu figuru kakva omogućava Muriću da maksimalno iskoristi ono u čemu je najbolji, da preuzme loptu u opasnoj zoni kad mu suigrači odvuku čuvara ili spriječe suparničko udvajanje. Murić je igrač poteza i igrač idealan za Rijekinu hektičnu napadačku tranziciju.

Taj njegov forte često znači baš ovo što je napravio protiv Istre, ili niz puta ranije, kada samo vidi onaj komad otvorenog prostora za sebe ili za suigrače, a onda je samo pitanje hoće li krenuti u dribling, namjestiti se na onu svoju ubojitu ljevicu ili podvaliti loptu za nekog drugog.

Murić je po SofaScoreu najbolji igrač Tomićeve momčadi i treći najbolje ocijenjeni igrač HNL-polusezone; ispred njega su samo Petar Bočkaj i Marko Livaja. Ostao je autentičan i uspio dokazati svoj značaj u ambicioznoj ekipi, čime se donekle iskupljuje za ranije neostvarene ambicije. Zaigrani klinac uspijeva se u specifičnim okolnostima nametnuti ponajprije svojim talentom, što mu negdje drugdje, gdje bi se od njega tražilo više na planu obvezne igre, možda ne bi uspjelo. Ovdje mu itekako uspijeva.