Dva gola u dvije minute i Otamendi — razjareni bik Lisabona, kucajuće srce Benficine obrane — imao je razloga za brigu. Uostalom, Juventus u grupnoj fazi Lige prvaka nije ispao već devet godina. Uostalom, nije prvi put igrao u zadnjoj liniji koja je u nekoliko minuta otpuhana poput lista. Uostalom, riječ je o Otamendiju, momku koji je na svom debiju za Benficu napravio penal i onda bio krivac kod obaju suparničkih pogodaka.

Juventus je krenuo u posljednji juriš: sve ili ništa. Ali Luz je brujao, a Benficin stoper koji se u mladosti bavio i boksom nije igrač kojega je lako nokautirati. Otamendi je hodajući stereotip: argentinski fajter koji ne zna mjeru, prepun južnoameričke strasti, baraba s naizgled neiscrpnom količinom mentalne energije. Lisabon je drhtao, Otamendi je bacao plamen na suigrače, Juve je navirao…

Ono što mu nedostaje od nekadašnje eksplozivnosti nadoknađuje temperamentom i emocijom dostojnom Schmidtova ubitačnog tempa

Ali Benfica je izdržala. Treća pobjeda u Ligi prvaka, druga protiv Juventusa, nastavak niza bez poraza pod Schmidtom i plasman u osminu finala Lige prvaka. Benfica je u pet utakmica u kojima je izborila prolaz samo jednom uspjela sačuvati mrežu nedirnutom — protiv Maccabija u rujnu — i bila je slika i prilika svog kapetana, momka kojeg je Pep Guardiola obožavao jer se nije bojao staviti sve na kocku, napraviti pogrešku, pa i budalu od sebe, ali koji nikad nije prestao vjerovati u svoje sposobnosti.

Postoji nešto naivno, ali i plemenito u tom njegovom kriku i bijesu u srcu obrane — stavu prema nogometu zbog kojeg u svakoj utakmici stavlja vrat na oštricu, spreman ispasti klaun u očima navijača i riječima novinara. Uostalom, to je sama esencija nogometa, igra rizika i dobiti, pokušaja i pogreške. Ali pogreške su uvijek skuplje, vidljivije kada igrate u zadnjoj liniji ispred gola. Otamendi se nikada nije bojao plesa na toj granici, niti kada je igrao za Guardiolin Manchester City, niti za Argentinu Jorgea Sampaolija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, niti sada, u 35. godini, na samom kraju karijere, kao veteran i vođa jednog od najslavnijih klubova u Europi. Uostalom, ništa mu nije palo s neba, pa zašto ne bi igrao prema svojim pravilima?

Pasti i ustati

Kao sedmogodišnjak je u Buenos Airesu morao promijeniti tri autobusa i pješačiti kroz desetak gradskih kvartova kako bi gledao treninge svog Vélez Sarsfielda. Tada, kao i sad, neuspjeh je bio samo jedna prepreka koju je morao nekako zaobići, a nogomet stubište za neke bolje stvari, za bijeg iz opskure predgrađa i siromaštva; obećanje klasne mobilnosti. U tinejdžerskim danima kultivirao agresiju i strast u sile koje će ga obilježiti kao igrača u Europi. Međutim, u boksu, kao i u nogometu, učenje podrazumijeva pogreške.

A pogrešaka je bilo.

Kada je u listopadu 2020. debitirao u Lisabonu, umalo je Benficu koštao bodova u ligaškoj utakmici protiv posljednje momčadi prvenstva. Prvo je skrivio jedanaesterac, onda izgubio čovjeka pri skoku za jedan i loptu za drugi gol. Dva mjeseca kasnije, morao se javno ispričati navijačima jer je još jedna njegova pogreška, loše predana lopta u obrani, dovela do gola za Marítimo. Benfica je, unatoč njegovim gafovima, pobijedila u obje te utakmice.

“To je dio igre. Ne smijemo raditi takve pogreške, ali to je dio obrambene profesije, u Otamendija vjerujem jednako kao i kada je potpisao za nas”, rekao je njegov tadašnji trener Jorge Jesus.

Jesus je shvaćao igru pokušaja i pogrešaka koja je bila sastavni dio Otamendijeva pristup. Njegov današnji trener Schmidt to razumije još i bolje. Obrambeni igrači moraju imati slobodu pokušati, znajući da imaju pravo pogriješiti. U suprotnom nema igre; u suprotnom je sav Otamendijev put, od pregrađa Buenos Airesa do Lige prvaka i Mundijala, uzaludan.

Put koji je istinski započeo 2009., kad je s Vélezom osvojio Clausuru i postao prvotimac. Uspon je bio strelovit — Porto, Valencia i, u konačnici, ponajbolja momčad na svijetu, City. U Engleskoj je često bio ismijavan, ali je Manchester napustio s dvije Premier lige, četiri Liga kupa i jednim FA Cupom. Kada je City potrošio bogatsvo na Rúbena Diasa, Otamendi je otišao u drugom smjeru; utješna nagrada za klub koji je izgubio svoju obrambenu zvijezdu. Lisabon mu je trebao biti epilog, mirni pogovor nakon bučne karijere.

Otamendi ove sezone s Benficom još niti jednom nije izgubio. Ponos Lisabona ima 16 pobjeda i četiri remija u 20 utakmica, uvjerljivo vodstvo u Primeiri i osiguranu osminu finala najjačeg svjetskog klupskog natjecanja. Ali medeni mjesec neće trajati zauvijek; ne pogriješi li Otamendi, pogriješit će netko drugi, napadači neće imati svoj dan, obrana će se raspasti i potencijalni poraz poput onog protiv Juventusa pretvorit će se u stvarni. No, Otamendi više nije klinac iz predgrađa; prošao je kroz žrvanj najkompetitivnije lige i reprezentacije s najnerealističnijim očekivanjima na svijetu. On zna što znači pasti, zna i kako ustati.

Posljednja runda

Kada je došao u klub, vodio ga je Jesus, Benficin velikan u svom drugom mandatu. Unatoč nesigurnom startu i pogreškama, ostao je ključan dio momčadi. U svojoj prvoj sezoni odigrao je nešto više od 2.400 minuta u ligi, u drugoj nešto više od 2.500. Ove je sezone, pod Schmidtom, odigrao baš svaku minutu svake utakmice osim protiv Boaviste kada je zbog kartona bio suspendiran te u kupu protiv Caldasa (kada zbog rotacije nije bio niti uvršten u momčad). Argentinski veteran vodio je momčad u nešto tradicionalnijem kontekstu pod Jesusom, a vodi je i sad, tijekom Schmidtove gegenpressing revolucije.

Godine ga sustižu i jasno je da Otamendi trenutno nije igrač kakav je bio, recimo, 2018., kao jedan od najboljih stopera Premier lige. Ali ono što mu nedostaje od nekadašnje eksplozivnosti i neiscrpne energije danas nadoknađuje ekscentričnošću — temperamentom i emocijom dostojnom Schmidtova ubitačnog tempa na terenu. Tvrdoglavom vjerom u sebe i odbijanjem poraza koje graniči s bahatošću.

Benfica je u posljednjih 20 godina osvojila sedam titula prvaka, ali još uvijek niti jednu otkako je Otamendi došao u klub. Argentinac zna što znači osvojiti Primeiru; učinio je to triput s Benficinim rivalom Portom, ali napraviti to još jednom, s ovom eksplozivnom, neuračunljivom i strastvenom momčadi koju predvodi, bilo bi nešto posebno. Posljednja runda za ovu iskusnjaru, fajtera koji niti nakon stote pogreške ne odustaje, koji se na terenu jednako zabavlja koliko i bori.