Iš’o Medo u dućan…

Od čega je zapravo satkan Daniil Medvjedev?

Zadnja izmjena: 23. rujna 2019.

Mnogi bi mogli reći kako je uspon Daniila Medvjedeva, okrunjen nedavnim finalom US Opena, došao kao posljedica samodiscipline. Prije otprilike godinu i pol ili dvije Medo je sjeo sa svojim trenerom Gillesom Cervarom i prelomio — nema više ruženja do u sitne noćne sate, nema više pretrpavanja omiljenim mu desertom panna cottom ili gumenim bombonima, a negdje usput nastojat će i srezati one nekontrolirane izljeve emocija, najčešće bijesa, što je u suštini bila frustracija samim sobom.

Takav zaključak itekako ima smisla, ali ipak bismo trebali sagledati širu sliku.

Disciplina i predanost mukotrpnom radu odlika su gotovo svakog profesionalca, preduvjet za opstanak u profesionalnom sportu. Stvarno su rijetki, vrlo rijetki primjerci onih koji se uglavnom zajebavaju, a da su gotovo pa dotakli vrh svoje branše. Naravno, Nicku Kyrgiosu takvo što uspijeva čisto na račun talenta, ali i smjelosti. Ne bih, stoga, rekao da je Medo nešto puno predaniji od onih koji tavore izvan top 100, iako je ondje vjerojatno veći uzorak onih nespremnih podati se toj torturi, vrsti mazohizma. Ono što, međutim, čini razliku među onima na vrhu — ili, ako hoćete, ono što dijeli Trojku od većine ostatka družine — nisu toliko količina talenta ili discipline, koliko je to psihološka komponenta.

Uzmite za primjer polufinalni meč US Opena. Matteo Berrettini je u prvom setu protiv Rafaela Nadala spasio sve break lopte. Sa svakom spašenom bivao je sve sigurniji i odjednom je u tie-breaku vodio 4-0 te prijetio zakomplicirati prilično izvjestan meč. Tada je, iz čista mira, do kraja tie-breaka počinio nekoliko neforsiranih pogrešaka uglavnom forhendom — uz servis, svojim najjačim oružjem — a posebno su ga koštale one nakon dviju vezanih set lopti; vodio je 6-4 kad je izgubio četiri poena u nizu.

“On je poput umjetnika. Ne razumijete svaki put što radi ili zašto to radi, ali ponekad ga jednostavno morate pustiti da bude svoj”

Da preko puta mreže nije bio Nadal, pa i da moment nije bio polufinale US Opena, Berrettini vjerojatno ne bi dopustio da u svega nekoliko poena prestane funkcionirati ono što je dotad sasvim dobro štimalo — ali ok, radi se o prilično neiskusnom mladiću kojeg su ‘uzeli’ strah i nervoza. Nije, dakle, ni taj efekt sreće u tie-breaku uopće tako velik kako se voli misliti. I nije Roger Federer slučajno izgubio sva tri u onom finalu Wimbledona…

Kad smo već kod tog tie-breaka, na ovoj sjevernoameričkoj turneji Medvjedev je jedina dva izgubio u finalu Washingtona, baš protiv Kyrgiosa. Nanizao je zatim osam dobivenih, od čega je na US Openu dobio svih pet. Još jedan zanimljiv statistički podatak jest onaj da je na turneji iskoristio 52,4 posto break lopti, što je čak 12 posto više nego prije nje, od početka sezone. Na US Openu je to značilo 45 posto, što je opet znatan porast, a usporedbe radi, vodeći na Touru ove sezone je Novak Đoković, s iskorištenosti od 49 posto. Naravno da postoje i drugi bitni trenuci ili veliki poeni u mečevima, ali i ova su dva podatka pokazatelj kako je Medo na US Openu u onim kritičnim igrao jako dobro, kao da nije svjestan veličine trenutka, što je odlika onih najhladnokrvnijih.

“Zašto bih tenis morao shvaćati ozbiljno?”

Imao je zaista teških mečeva, mečeva u kojima nije igrao baš tako dobro, u kojima je fizički klonuo, ali uvijek bi se nekako iskobeljao, kao da igra na čistu rutinu. U finalu protiv Nadala je iskorištenost break lopti pala na 33 posto i jedna od njih bila je ona u zadnjem gemu meča, kad se Rafa othrvao golemom pritisku. Ali unatoč porazu, čak i da ste ga prvi put gledali, sasvim je jasno da je Medo hladnokrvno ‘đubre’, uistinu rijedak primjerak. U zadnja dva i pol seta strah se mogao namirisati jedino kod Rafe, a ovaj je svaki poen igrao kao da je 15 oba u trećem gemu seta. Dovoljno je bilo uočiti njegov govor tijela, preglednosti radi, ponajprije na reternu — podboči se lagano, kao da je na treningu, onakav razbarušen, s pogledom kao da je upravo strusio petu votku i nije mu greda potući se s cijelom birtijom.

Upravo je taj stav, bez respekta prema ikome, ono što u ovom trenutku i Medu odvaja od većine ostatka družine.

Osim toga, Medvjedev i u skoro svakom drugom pogledu odskače od drugih.

Od svih tih silnih NextGenova nitko nije obraćao previše pažnje na njega — tek je s 20 godina zaigrao u glavnom ždrijebu nekog ATP turnira i te je 2016. odigrao svega njih pet. Osim što se igrački sporije tesao, Medo je odskakao i ponašanjem na terenu. Na jednom Challengeru je diskvalificiran jer je suca prozvao prijateljem svojeg suparnika, aludirajući na njihovu crnu boju kože, odnosno barem su to tako protumačili organizatori, kao rasistički ispad.

Činjenica da krivi suce, protivnike, vremenske uvjete ili što već za vlastite neuspjehe išla je u korak s činjenicom da nije bio sasvim posvećen, da je prije mečeva išao kasno u krpe ili da se ubijao u slatkišima.

“Zašto bih tenis morao shvaćati ozbiljno? Zašto bih u svemu morao biti profesionalan? Potrebno je toliko predanosti, toliko mentalne izdržljivosti”, lamentirao je prije dvije godine, nesvjestan da su satisfakcija i nagrada puno slađe i od slatkiša. Promjena je valjda nastupila iz one razumljive ljudske potrebe da postanete boljom osobom, a vjerojatno je poticana autodestruktivnim porazima, koji osobito peku. Pritom imajte na umu da se autodestruktivci uistinu teško mijenjaju.

Medo je svoj

Otkako je Medo naumio postati boljom osobom i tenisačem, a do zena ga je dovela i sportska psihologinja, događa se da pobjeđuje čak i u onakvom meču protiv Feliciana Lópeza, kad se u trećem kolu istresao na sakupljača loptica, svađao sa sucem, pokazivao srednjak publici te je na kraju trolao kako ga je ona zapalila da preboli već opasno nakupljeni umor. Iz današnje perspektive, s obzirom koliko je Medo taktički lukav i nepredvidljiv, ne bi me čudilo ni da je djelomice namjerno isprovocirao taj sukob, baš kako bi se ‘galvanizirao’, kako bi promijenio ritam i energiju, predosjetivši da ide u slijepu ulicu.

Slične stvari radio je u prijašnjim mečevima, kad bi odjednom krenuo servirati sasvim iskosa, što je svojevremeno znao raditi i Marat Safin, ili kad je protiv Đokovića u Cincinnatiju krenuo lupati druge servise kao prve.

“On je poput umjetnika”, rekao je nedavno njegov trener. “Ne razumijete svaki put što radi ili zašto to radi, ali ponekad ga jednostavno morate pustiti da bude svoj.”

Publika je uistinu osjetila da je Medo svoj, iliti neposredan i iskren, jer je ubrzo nakon tog meča postala puno blaža, zapravo blagonaklona, a kao što smo već pisali, vrlo šarmantan jest i njegov nekonvencionalni stil igre.

“Igra vrlo čudno. Šlampavo, ali šlampavo u pozitivnom smislu”, veli Stefanos Tsitsipas, tip kojega je Medo, sasvim opravdano, jednom umalo prebio. “Zna biti vrlo uznemirujuće igrati protiv njega. Može te natjerati da promašiš bez da razumiješ zašto si promašio.”

Medvjedev je zapravo agresivnija varijanta Gillesa Simona, sa znatno boljim servisom — nečime s čim bi isto šarmantni Simon bio bitniji faktor na Slamovima. Već smo i dosta toga rekli pa se nema puno smisla ponavljati; Medo je za svakoga igrača zapravo noćna mora — pošto je dobar reterner ne možete očekivati puno brzih poena, a iako je visok 1,98, čovjek se naprosto fenomenalno kreće i ‘baca’ sve natrag u igru, čekajući priliku da krene u kontranapad. Na US Openu je pokazao da u ključnim trenucima može preuzimati inicijativu i biti izrazito agresivan, zbog čega bi još možda mogao poraditi i na forhendu. Također, kako će mu karijera odmicati, za pretpostaviti je da će probati još više popravljati servis, u želji za tim kraćim poenima.

Pokazao da i nije najčišći

Ako Medo bude htio imati što dulji rok trajanja, trebao bi promisliti o prorjeđivanju rasporeda.

Doduše, svaki je igrač posebna biljka — nekome treba više, a nekome manje mečeva kako bi ušao u formu — ali trebao bi otkriti kako da je uhvati uz manji broj turnira. Jest, očito je ‘životinja’, ali neće svaki put preboliti umor kao na US Openu. Ne radi se samo o toj kratkoročnoj koristi, već i o dugoročnoj, pa i o njegovanju mentalne svježine. Uostalom, ionako je samo pitanje vremena kad će ga dočekati kakva ozljeda, pogotovo ako neko vrijeme ostane pri vrhu. Svi top igrači imali su dužu stanku i ne znam koliko je pametno što trenutno igra i ATP 250 u Sankt Peterburgu. Vjerojatno je to zagrijavanje za dvoranski dio sezone, uvjete u kojima također igra jako dobro, te za Tokio, gdje brani osvajanje naslova.

Od čega je zapravo satkan Daniil Medvjedev saznat ćemo tek kroz godinu do dvije. Toliko je, naime, potrebno da vidimo radi li se o jednokratnom projektu ili o kvalitetnom igraču koji će pisati novu stranicu povijesti, ponajprije zato što što je najteže braniti bodove, odnosno održavati se na vrhu. Jasno, koliko je ova era monolitna i nemilosrdna najbolje pokazuje to što se trebao pojaviti upravo netko poput njega kako bi je bar malo uzdrmao. Trebao se pojaviti umjetnik kojeg ponekad ni njegov trener ne razumije, tip koji je u stanju preboljeti umor i odigrati masu mečeva — nešto što 99 posto tenisača ne bi moglo.

I upravo je u tome caka — ako u ovoj eri želite do vrha, ne možete biti normalni. Medo je, bar u posljednje vrijeme, pokazao kako i nije najčišći. Neka takav i ostane.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.