Gostujući u jednoj košarkaškoj TV emisiji, Jasmin Repeša rekao je brutalnu istinu s kojom se većina onih koji rade u našoj košarci, kao i simpatizeri koji je prate, odbijaju suočiti. Danas je takav odnos snaga u košarci da nema puno klubova u Hrvatskoj koji zavrjeđuju profesionalni status. Upitno je, zapravo, zadovoljava li trenutno ijedan osim Cedevite uvjete za to.
Klubovi su na koljenima i grcaju u dugovima, što je nedavno na ulicu izvuklo i nezadovoljne navijače Zadra, koji traže odlazak uprave jer smatraju da se ništa ne radi kako bi se promijenila takva situacija. Iako je ona u Zadru još i dobra u usporedbi s ostalim klubovima koji ove godine igraju našu A1 ligu. grači manjih momčadi gube godine igrajući za smiješno male cifre koje ne kraju mjeseca često i ne vide, a zbog sustava koji je uređen tako da im ne ide na ruku većina ih ne uspije završiti fakultete ako odluče ostajati duže na našim košarkaškim parketima.
Nekada su košarkaši mogli dobro zaraditi igrajući našu ligu, a dvorane su bile pune i u sredinama kakve su Vinkovci, Slavonski Brod, Osijek, Pula – sredinama koje danas ne vežete za košarku. Popularno je tvrditi da je regionalna liga uništila ta manja središta; protivnici iste reći će vam kako je baš ona odgovorna za propast košarke u Hrvatskoj.
I bit će u krivu.
Bolesna simbioza
Bez obzira na dob (36 godina) i tijelo izloženo dugogodišnjoj ovisnosti o alkoholu i kokainu, Michael Ray Richardson bio je u stanju pružati vrhunske partije za Split one ratne godine kad je bivša Jugoplastika, europski prvak tri godine zaredom od 1989. do 1991., igrala domaće utakmice u španjolskoj La Coruñi. Tvoreći ubojiti bekovski par s Velimirom Perasovićem, Richardson je na koljena bacao velikane kao što su bili Maccabi i Barcelona. Dvaput je Split u Europi pobijedio i Cibonu, ali Zagrepčani su se čvrsto namjerili uzeti prvi naslov hrvatskog prvaka u skraćenom prvenstvu. Kontroverznu odluku saveza da to prvo prvenstvo mogu igrati samo domaći igrači – dakle, ne i Richardson – Splićani su shvatili kao izravni napad na njihov klub i pogodovanje Ciboni.
Tako je otvorena Pandorina kutija; njen sadržaj razletio se po hrvatskoj košarci, stvarajući sve zamršenije odnose i podjele te je na kraju rezultirala osiromašenim klubovima na izdisaju.
Izlaz iz državnog uređenja, gdje se sport obilato pomagao intervencijama vlasti i javnih tvrtki, dogodio se samo na papiru. Stvari su u praksi i dalje izgledale identično, gdje su privatni pozivi vodstva klubova lokalnim ili državnim moćnicima osiguravali priljev novaca u klub. Neke su koristi od toga imale obje strane, jer klubovi predstavljaju i promoviraju sredinu iz koje dolaze, a lokalna vlast brine se za sport u društvu i stvara sebi dobar imidž u javnosti. I nije ovdje bila riječ o društveno odgovornom ponašanju tvrtki vraćanjem kroz sport – radilo se o bolesnoj simbiozi i neplanskom trošenju novca.
Trenutak kada se okrenulo strancima u potrazi za pojačanjima zorno prikazuje stanje svijesti toga momenta u povijesti. Svaki klub koji je iole držao do sebe morao je imati jednoga, najčešće Amerikanca. Vodstva klubova nisu se pitala koliko će to u konačnici koštati i mogu li se ispoštovati stavke iz ugovora, bitno je jedino bilo dovesti Amerikanca.
Utabani put u propast
I nisu se potpisivali suludi ugovori samo sa strancima, obećavane su brda i doline i domaćim igračima, čiji su ugovori doveli do ogromnih dugova jer se mnoga obećanja iz tih ugovora nisu ostvarila. Nerealne ambicije dovele su do začaranog kruga iz kojega se bilo teško vaditi. No, to je tek dio priče, pošto nikada nismo saznali na čijoj su točno adresi završila pojedina javna izdavanja za klubove i gdje su sjedala sredstva od transfera igrača kada su prodavani.
Cibona je bila na vrhu hranidbenog lanca, pa je završila i s najvećim dugovima. Kupovala je gotovo sve domaće igrače koji su vrijedili na tržištu, po onoj logici – bolje da ovdje sjedi na klupi, nego da pridonosi nekom drugom klubu. Njeni pratitelji imali su ambiciju skinuti Cibonu s trona, pa su se uključili u suludu utrku koja je vodila jedino u propast. Kako to obično u životu biva, oni sa dna hranidbenog lanca prvi su osjetili smanjenje ulaganja u sport kroz sponzorske ugovore državnih tvrtki.
Novaca za pojačanja tih klubova više nije bilo, a dugovi koji su ostali na računima utabali su put u propast prije nego je zaživjela regionalna liga. Jednom kada se konkurencija u domaćoj ligi svela na svega par klubova i kada se vidjelo što budućnost nosi, okrenulo se 2001. s povezivanjem u regionalno natjecanje. No, njegovi pokretači nisu shvaćali – ili nisu željeli shvatiti – da ih to samo po sebi neće spasiti od stanja koje su sami stvorili.
Do propasti naše košarke došlo bi i bez ikakve regionalne lige. U koji god sustav ugradite loše poslovanje i nerealne ambicije, oni vode u propast
Sam koncept regionalne lige nije sporan i on ima svoje logično utemeljenje. Veće tržište i jača konkurencija uvijek su bolja stvar od manjeg tržišta i slabije konkurencije. Međutim, isti oni koji su doveli hrvatsku košarku u probleme sada su ušli u projekt regionalne lige. Iluzorno je očekivati od ljudi koji nisu sposobni kompetentno voditi vlastite klubove i savez da će to moći s nečime većim, odnosno da će iskoristiti prednosti regionalne lige za poboljšanje stanja domaće košarke.
Realni okviri
Modus operandi klubova koji su sudjelovali u regionalnoj ligi ostao je nepromijenjen i propadanje se nastavilo. Dugoročne ciljeve niti viziju uprave naprosto nisu imale. Dugovi su iz godine u godinu rasli, a svaka nova uprava je pričala davno ponovljene floskule za javnost o njihovoj sanaciji. Jedan za drugim, sad su na red za naplatu računa dolazili i velikani hrvatske košarke, kao što su desetak godina prije njih došli i manji klubovi.
Do propasti naše košarke došlo bi i bez ikakve regionalne lige. U koji god sustav ugradite loše poslovanje i nerealne ambicije, oni vode u propast.
Također, trendovi u europskoj košarci, tržišni uvjeti i raskol na relaciji FIBA-e i Eurolige doveo bi do stvaranja regionalnog natjecanja čak i da smo nekim čudom od početka imali sređenu domaću ligu i savez koji radi u interesu naše košarke, a ne za svoje privatne interese. Licencu koja danas dijeli Euroliga sigurno ne bi sigurno dobili prvaci svih zemalja u regiji, već – kao i danas – samo ona momčad koja zadovoljava uvjete.
ABA liga postala je vodeća u Europi za razvoj mladih talenata koji odlaze u NBA ili u vrhunske europske klubove. Referenca igranja u ABA ligi znači puno kod NBA skauta koji dolaze na utakmice gledati talente. Klubovi više nemaju izbora i moraju se nužno okretati radu sa mladim igračima, a onda im i davati prilike u ligaškim utakmicama. Proces ne ide lagano jer se desetljećima nije ulagalo u logistiku koja je trebala brinuti o skautiranju mladih igrača, a onda i o odgoju.
Za razliku od hrvatskog prvenstva, koje ove godine igraju sve naše momčadi, ABA liga pokriva klubovima sve troškove putovanja, smještaja i delegiranja sudaca. A oni nisu mali. Prihodi od TV prava nisu veliki, ali su nemjerljivi u usporedbi sa onim što bi osiguralo igranje samo domaće lige, kao i mogućnosti privlačenja sponzora koji ionako posluju na čitavom prostoru regije.
U svemu tome opravdano se može postaviti pitanje što onda sa manjim klubovima koji nemaju mogućnosti ući u ABA ligu. Tu se morate vratiti na riječi Jasmina Repeše – malo je klubova u Hrvatskoj koji danas zavrjeđuju profesionalni status i koji uopće mogu funkcionirati na toj razini. Oni bi se najprije trebali postaviti u realne okvire i na održive temelje, a tek onda eventualno razmišljati o igranju regionalnog natjecanja. Uporno negiranje stvarnosti samo će nas još više koštati i maknuti dalje od mjesta na kojemu želimo biti.
