Prije četiri godine Barcelona je na Camp Nouu odigrala jednu od najslavnijih utakmica u svojoj europskoj povijesti, dok je PSG doživio vrlo vjerojatno jednu od najsramotnijih. Znate o čemu govorim; 6-1, slavlje Sergija Roberta, La Remontada, ošamućeni pogled Unaija Emeryja, ponos i slava jednih, suze i raspad drugih. Nogomet se od tada promijenio kao da je prošlo cijelo desetljeće, a ne četiri godine, ali jedno je ostalo isto: i Barcelona i PSG uložili su milijune kako bi došli do europskog naslova, ali su i jedni i drugi ostali kratki.
Liga prvaka je prepuna kontradikcija, što je vjerojatno, u ovom trenutku njene povijesti, njen najveći mamac za gledatelje. Riječ je o natjecanju najboljih nogometnih momčadi Europe, a time i svijeta, koje istovremeno isporučuje vrhunski nogomet na terenu i poštenu dozu nepotizma i korupcije izvan njega. Ali čak i ako se spustimo s društvene na partikularnu razinu, Liga prvaka je, čini se, već neko vrijeme nerješiva zagonetka čak i za najbogatije klubove.
Kako osvojiti ono što svi žele osvojiti? Real Madrid je to uspio četiri puta u pet godina, triput zaredom, ali je u istom periodu samo jednom imao momčad koja je postala nacionalni prvak. Manchester City je modelirao cijeli klub, od uprave, struke pa do igrača kako bi dobio Pepa Guardiolu, ali nije došao niti do finala. Barcelona ima najboljeg igrača svih vremena i nije finale vidjela od 2015., dok je PSG upogonio cijelu moć jedne bogate (i opresivne) nacije-države da bi pokupovao najbolje igrače na svijetu i izrotirao najbolje trenere u nastojanju da je osvoji.
I zaista, ne bi bilo pretjerano reći da su Barcelona i PSG, koji su večeras na Camp Nouu odigrali prvu utakmicu osmine finala, već neko vrijeme sportski projekti čiji je primarni (možda i jedini, s obzirom na relativnu dominaciju oba kluba u domaćim prvenstvima) cilj osvajanje Lige prvaka.
Nema sumnje da će dominantna pripovijest večerašnje utakmice biti PSG-ov istjerivanje duhova iz 2017.; obrnuta Remontada
Drugim riječima, ono što smo večeras mogli gledati je odgovor na pitanje: što se događa kada se na terenu sukobi klub s najboljim igračem svih vremena čiji je prvi cilj osvajanje Lige prvaka i klub s jednim od najboljih igrača svijeta (Neymar je ozlijeđen, ali igrao je Kylian Mbappé) i neograničenim proračunom čiji je prvi cilj također europski naslov?
Odgovor koji smo dobili na terenu djelomično se tiče dinamike između momčadi s glavom i repom s jedne i momčadi koja bezglavo jurca s druge strane, no primarno je ipak rezultat postupnog, ali sigurnog pada Barcelone kao kompetitivne snage u Europi tijekom posljednjih par godina.
Prvo poluvrijeme bilo je, s obzirom na ulog, iznenađujuće otvoreno, iako je teško reći je su li sve one prilike koje smo vidjeli rezultat kvalitete napada ili obrambenih kikseva. Barcelona je utakmicu započela s Gerardom Piquéom u obrani, što je rezultiralo i dubljom zadnjom linijom — što zbog njegovog manjka brzine, što zbog nedostatka fizičke spreme nakon duge ozljede. Leo Messi je, kao što je i uobičajeno, radio što želi i većinu poluvremena proveo u veznoj liniji, što je rezultiralo čudnim asimetričnim rasporedom.
S druge strane, PSG je prilično očito ciljao na prostor između Piquéa (spor) i Sergiña Desta (ofenzivan) koji je napadao Mbappé. Obje momčadi imale su problema u transformacijama iz napadačke u obrambenu strukturu, a manjak koordoniranosti i čvrstine između linija posebno je bio vidljiv kod domaćina. Štoviše, i jedna i druga momčad postigle su pogotke upravo zahvaljujući spomenutim dinamikama: Messi je zabio penal koji je zaradio spustivši se u veznu liniju i lansiravši dugu loptu u kazneni prostor, gdje je srušen Frenkie de Jong, a Mbappe je zabio nakon što su on i Marco Veratti napali slobodan prostor između Desta i Piquéa.
Drugo poluvrijeme se odvijalo uglavnom po sličnom ključu; Barcelona je izgledala ranjivo baš svaki put kada bi izgubila loptu, Mbappe je bio neprestana prijetnja u uskim i širokim prostorima, s loptom ili bez nje, na postavljenu obranu ili u kontranapadu. To je bio recept za katastrofu za Katalonce; raspoloženi suparnički napadač, najbolji na svijetu u brzoj tranziciji, protiv spore, nekoordinirane obrane.
Pisat će se o Barceloninom kolapsu i tri komada koje je primila u nastavku, pričat će se o Mbappeovom hat-tricku i još jednoj noći za pamćenje na najvećoj pozornici, ali upozorenja su bila jasna u prvom poluvremenu, kada su samo refleksi Marc-Andréa ter Stegena držali Barcelonu u igri. Vjerojatno najpozitivnija stvar koju Mauricio Pochettino može uzeti s ove utakmice nije da je njegova momčad pobijedila 4-1, nego da je Barcelona dobro prošla sa samo 4-1.
Što se tiče Ronalda Koemana, teško je ne gledati ovu utakmicu kao mikrokozmos svih problema koje njegova Barcelona ima od početka sezone: nedostatak jasnog plana u izgradnji napada, troma, nekoordinirana obrana, ranjivost u gotovo svakoj fazi igre, činjenica da ova (ne zavaravajmo se) pojedinačno iznimno talentirana momčad igra puno lošije nego suma svojih dijelova. U konačnici je dovoljno usporediti PSG-ovu kontrolu tempa u sredini, uglavnom kroz Verattijeve noge, i Barceloninu bezglavost; samo je Messi znao kada usporiti napad, stat na loptu i pronaći prostor.
Ali govoriti o taktičkim dinamikama koje su odlučile utakmicu pomalo je akademski, pogotovo kada se ona stavi u kontekst Barceloninih nedavnih europskih katastrofa: 0-4 u Parizu, 0-3 u Torinu, 0-3 u Rimu, 0-4 na Anfieldu, 2-8 lani protiv Bayerna u Lisabonu.
Nema sumnje da će dominantna pripovijest večerašnje utakmice biti PSG-ov istjerivanje duhova iz 2017.; obrnuta Remontada, 4-1 nakon 1-6 i osveta na mjestu najtežeg poraza. Ali čini mi se da je prava lekcija ona koju svi znamo već neko vrijeme, ali je još nismo sposobni u potpunosti prihvatiti, a to je da PSG i Barcelona već godinama idu u potpuno suprotnim smjerovima. Jedni svake godine iz nakupine zvijezda postaju sve koherentija momčad, a drugi svake godine iz momčadi, možda i najbolje svih vremena, postaju samo nakupina skupih zvijezda.
Pogodite koji su večeras pobijedili.
