Znate onu kremu koja se reklamira ističući kako sadrži „jedinstvenu norvešku formulu“? Zvuči ozbiljno i gordo: norveška formula. Zvuči kao nešto u što bismo trebali imati povjerenja sve i da ne znamo što bi ta formula trebala biti i zašto je jedinstvena, jer ovo „norveška“ pruža joj notu vjerodostojnosti i poželjnosti; svjestan je toga i proizvođač, pa je na kutijice svoje kreme i u sve reklame stavio norvešku zastavu.
Tko bi ikad kupio tu kremu da je formula umjesto norveške, recimo, bugarska? „Jedinstvena bugarska formula“… Zvuči u startu sumnjivo i, sve i da doista postoji neka revolucionarna formula razvijena u toj zemlji, nijedna je multinacionalka ne bi željela isticati, još manje lijepiti bugarske zastavice po svojim proizvodima. Koliko god nepošteno to bilo prema bugarskom narodu i kulturi, to je naprosto tako. Stereotipi su važno oruđe marketinga, a Norveška i Bugarska izazivaju sasvim drugačije asocijacije u ciljanoj skupini.
Ivajlo Petev je preko noći od uvaženog trenerskog stručnjaka sveden na „Bugarina“.
Odmah poslije poraza u derbiju od Hajduka mogli ste primijetiti značajni porast pridjeva „bugarski“ i svega što uz to ide po domaćim medijima. Isukala se odmah i riječ „bratko“, a nekim čudom nitko ga još nije nazvao – ili barem ja nisam primijetio – Tuta Bugarin. Nakon što je još uvijek aktualni prvak razbijen i u Koprivnici (kao „bugarska skupština“, nesumnjivo je već netko napisao ili će napisati), stigli smo već i do takvih naslova kao što su: „Bugarska neznalico, pa što si to napravio od Dinama?!“.
Riječ je zapravo o pasivnoj agresiji kojoj snagu daje baratanje kulturološkim stereotipom. Činjenica da je Dinamov trener Bugarin zapravo je malo ili nimalo relevantna za njegovu trenersku kvalitetu, kao i za posao obavljen s momčadi, ali pridjev „bugarski“ ovdje itekako pojačava dojam – kao što su svojevremeno domaći novinari plašili čitatelje snagom legendarne bugarske generacije predvođene Hristom Stoičkovim, nazivajući ih „balkanskim razbojnicima“. Da je Dinamov trener, recimo, Nijemac, teško da bi netko stavio naslov „Njemačka neznalico…“. Shvaćate o čemu govorim?
Rijekino fantastično postignuće
Koliko god bila predvidiva, svejedno je fascinantna lakoća kojom se bijes javnosti nepogrešivo uvijek usmjeri na trenera. Od sezone 2005./06., kad je Dinamo započeo svoj niz od 11 uzastopnih titula, do danas, bilo je 18 trenerskih smjena u Maksimiru. I svi ‘pravi’ treneri – ne računajući one koji su tu bili samo da čuvaju ključeve svlačionice prije nego što dođe novi šef, poput Sretena Ćuka, Marija Tota, Damira Krznara i Željka Sopića – završavali su tako da im se glava skotrljala niz štenge, a njihovim imenom obrisan pod. Kako u medijima, tako i u samom klubu. Nekima od njih i više od jednom. Jedini koji je izbjegao takvu sudbinu bio je Zoran Mamić, iz sasvim očitih razloga – njemu su u barem dva-tri navrata oprošteni neuspjesi zbog kakvih bi svaki drugi trener već letio.
Bilo je u tih skoro 12 godina u Dinamu dobrih, prosječnih i loših trenera, ali Ivajlo Petev će, evo, ostati upamćen kao prvi u toj eri koji je izgubio naslov. Mada će ga formalno izgubiti netko drugi, čim se „bugarski stručnjak“ dogovori s klubom oko otpremnine. Osim te grozne činjenice, njegov Dinamo nije bio ništa bitno bolji ili lošiji od prosjeka ovih godina. Prošle je sezone, recimo, Zoran Mamić osvojio naslov sa 78,7 posto osvojenih od svih raspoloživih prvenstvenih bodova; Petev je nakon poraza od Hajduka i Slavena na 75,6 posto.
Razlika je prvenstveno u Rijeci, neporaženoj kroz cijelo prvenstvo, koja je zaključno sa sinoćnjom pobjedom nad Osijekom osvojila tek jedan bod manje nego cijele prošle sezone, a još ima šest utakmica za odigrati. Ona je sada na 84,4 posto osvojenih bodova, dok ih je lani uzela 71,3 posto. Ni goleme količine novca koje je Dinamo spiskao, ni povremeni sudački i administrativni poguranci njemu, koji se u HNL-u već uzimaju zdravo za gotovo, nisu je uspjeli smesti i to njeno postignuće čini doista fantastičnim, bez obzira kako se točno prvenstvo na kraju rasplelo.
Možda treba napomenuti i to da je „nikad lošiji Hajduk“ zasad na 60,9 posto u odnosu na lanjskih 56,5; to nije neki veliki napredak, ali je Hajduk – uz utakmicu manje i punih 15 bodova zaostatka za Dinamom – dosad zabio tek jedan gol manje od Dinama, a primio tek tri više. Osijek je u 30 kola osvojio 56 bodova, a cijele prošle sezone tek 34. S druge strane, u odnosu na lani značajno su pali Lokomotiva, Inter Zaprešić i RNK Split.
Pokušaj promjene paradigme
Umjesto da k’o čo’ek i prema uvriježenom rasporedu dobije otkaz na ljeto ili najesen, nakon što najave o atomskom Dinamu zamijeni ispadanje u pretkolu Lige prvaka ili poniženje u grupnoj fazi, Petev će tako kihnuti preko reda. I to nedugo nakon što su mu u klubu produžili ugovor. Ako ćemo njegovo doba po nečemu pamtiti, trebalo bi to biti nastojanje da uvede koliko-toliko smislenu organizaciju igre koja će Dinamu dati taktički identitet te smanjiti vjerojatnost ili barem intenzitet blamaža u europskim natjecanjima.
Međutim, to je u ovakvom Dinamu jako teško izvedivo.
Poslije Hajduka, bijes komentatora i javnosti na njega se obrušio prvenstveno zato što je iz početnog sastava izostavio fantasiste, Sammira i Antu Ćorića. No, takvo je gledište plitko, jer računa isključivo na jedinu konstantu u Dinamovoj igri i filozofiji svih ovih godina: pobjeđivanje na veliku razliku u individualnoj kvaliteti, odnosno inspiraciju pojedinaca, bez nekih suviše ozbiljnih i uigranih mehanizama. To je Dinama dugo služilo, jer obično bi barem jedna od vedeta tog dana bila dovoljno raspoložena da u potezu-dva riješi utakmicu, dok se sve ostalo više-manje krpalo i improviziralo.
Sada to baš više i ne ide. Sammir nekoliko zadnjih utakmica igra na sramotnoj razini, Ćorić tek u posljednje vrijeme pokazuje znakove života, ali i dalje je defenzivno gotovo neupotrebljiv i taktički gotovo rudimentaran igrač. Marko Pjaca, Marko Rog i Junior Fernandes više nisu u Maksimiru i Dinamu je od igrača koji mogu stvoriti razliku ostao zapravo jedino El Arabi Hillel Soudani. A to može biti nedovoljno kad je s druge strane dobro organizirana momčad – što je bio Hajduk, sada i Slaven.
Petev je pokušao promijeniti paradigmu. Pokušao je natjerati igrače da se drže njegovih taktičkih zamisli, ne libeći se pritom izostaviti neke koji ‘moraju’ igrati, ali nije u tome uspio. Njegova ‘bugarska formula’ na papiru možda nije bila loša, ali izvedba jest i već se neko vrijeme moglo vidjeti da ga momčad baš i ne slijedi, što je na obje strane gomilalo nezadovoljstvo. Njegovo je kulminiralo brzim i paničnim izmjenama u obje posljednje utakmice, čime je priznao svoje greške – ne nužno u postavljanju igre, ali svakako u odabiru igrača.
Take the money and run
Malo je koji klub toliko toga mijenjao u posljednjih 10-15 godina.
Počevši od studenog 2004., kad je športsko dioničko društvo otišlo u stečaj uslijed nagomilanih dugova, a njegovo mjesto u ligi zauzela udruga građana osnovana pet godina ranije, redovito je mijenjano bezbroj igrača i trenera; mijenjano je ime kluba dodavanjem prefiksa ‘Građanski’, time i godina osnutka te trofejna riznica dodavanjem predratnih i ratnih trofeja; mijenjana je boja dresova za nastupe u Europi, ustrojstvo omladinske škole i Lokomotive kao sestrinskog kluba; mijenjan je i ‘obnavljan’ stadion, raznim metodama i struktura i brojnost navijača…
U petak počinje suđenje Savjetniku. Ako imate osjećaj da smo na kraju jedne ere, to je zato što jesmo
Puno je toga promijenjeno, a zapravo je ono bitno uvijek ostajalo isto. Dinamo nikad u tom razdoblju dominacije nije bio klub čiji je core business nogomet, nego uvijek uzgoj igračkih potencijala za unosnu prodaju. Igra je uvijek morala trpjeti jer je bila podređena klupskim ‘projektima’ u vidu idealnih uvjeta za razvoj mladih talenata, ali to dugo nije bio problem jer na domaćoj sceni nije bilo nikoga dovoljno jakog da se igrački suprotstavi; u Europi je ionako cilj uvijek bio „take the money and run“.
Petev je prvi trener u nizu godina koji nije imao luksuz značajne bodovne prednosti da bi se u miru posvetio klupskom biznisu; on je morao brinuti o neposrednijem cilju koji dotad gotovo uopće nije dolazio u pitanje: osvajanju naslova. A to je posve drugačija situacija od uobičajene proljetno-revijalne i posve druga vrsta pritiska; kao što je nebrojeno puta pokazao u svojim europskim izletima, Dinamo u svojoj biti naprosto nije kompetitivna ekipa. U posljednjih pet-šest godina je, recimo, Arsenal bio jedini suparnik veće individualne kvalitete od njegove kojega je uspio pobijediti, a često je od slabijih gubio utakmice s velikim rezultatskim pritiskom.
Zbog svega je toga svakom treneru izuzetno teško uspjeti u Dinamu. I boljima od Peteva to bi bila srednjoročno gotovo nemoguća misija, a otkaz unutar jedne sezone praktično neminovan. Bijes javnosti stoga ne bi trebao biti usmjeren na trenera ili bilo što drugo što se kroz godine konstantno mijenja, nego na ono što uvijek ostaje isto.
Sretan rođendan, GNK
Dinamo naprosto nije svoj.
Evo vam i najbanalnijeg primjera za to.
Dinamo danas slavi rođendan. Onaj službeni, dakako, GNK – jer točno na današnji je dan prije 106 godina osnovan Građanski, klub čiju ostavštinu prisvaja. Slavi li itko taj rođendan, spominje li ga uopće?
Hajduk je upalio šibicu i Carstvo – već dulje vremena natrulo i klimavo – je planulo. Ostalo je zgarište, propuh i zebnja. Do Koprivnice više nije bilo ni ‘skupštine’ koja bi se mogla razbiti, jer Bugarin je ostao poput Paleta sam na svijetu. Sada preostaje vidjeti hoće li se Dinamo kakvog smo zadnjih godina upoznali, onaj koji danas slavi rođendan, srušiti brzo kao kula od karata ili će još godinama glavinjati prije nego što ustupi mjesto onakvome kakvog bi velik dio navijača (onih kojima je još stalo) želio vidjeti.
U petak počinje suđenje Savjetniku. Ako imate osjećaj da smo na kraju jedne ere, to je zato što jesmo.
