Bilo je to doba raspada The Invinciblesa, pretvorbe Highburyja u stambene zgrade, otplaćivanja skupog Emiratesa i konstantne prodaje najvažnijih igrača. Frustracija se gomilala iz sezone u sezonu; trofeja nije bilo na vidiku, a veliki Arsène Wenger od galantnog je profesora postao predmet sprdnje novog cool klinca u gradu, Joséa Mourinha. Derbiji su se gubili na epske načine, braniči su zamalo činili ubojstva jedan nad drugim, prilike su dobivali tipovi poput Emmanuela Frimponga, čiji je karijerni highlight gostovanje na mixtapeu bratića repera, a u dobroj mjeri prosječna momčad svejedno je svake godine uredno igrala Ligu prvaka.

Zbog tog tragično-romantičnog spleta nogometne ljepote povezane s trešinom, opisani je period izrastao u voljeno, apsurdno doba zajebancije u očima klupskih navijača.

Onako malen i prepredenog lica bio je u stanju podvaliti svojemu čuvaru neku foru kao što bi stariji brat Trotter uvaljivao svoje drangulije naivnom kupcu

Da pitate te patnike, uključujući mene samog, koje se pobjede iz tih godina najljepše sjećaju, vjerojatno bi vam većina njih kao odgovor pružila preokret nad Barcelonom na Emiratesu u prvom susretu osmine finala Lige prvaka 2010./11. Bilo je to prekrasnih pet minuta u noćnoj mori od nekoliko stotina godina, divnih 2-1 protiv umjetnika Pepa Guardiole i mala nada Topnicima da bi generacija koju su imali pred sobom ipak mogla napraviti nešto ozbiljnije. Otrježnjenje je nastupilo ispadanjem na Camp Nouu, ali simbol te magične večeri na Emiratesu bio je i ostao mršavi dječak s brojem 19 na leđima.

Jack Wilshere tada je odigrao utakmicu koja je potvrdila njegov talent i otkrila ga kao nešto svježe i neobično atraktivno u engleskom nogometu.

“Bio sam nestrpljiv”

Taj 19-godišnji kvartovski dečko bez problema je probijao najbolju veznu liniju na svijetu; neumorno je vukao kontre i iznosio loptu u suparničku polovicu te se smireno rješavao pritiska čuvara koji su ga nerijetko udvajali. Junački je iza sebe ostavljao Xavija, Sergija Busquetsa i Andresa Iniestu te gurao loptu kroz noge Gerardu Piquéu, ali je istovremeno ubilježio najviše obrambenih reakcija u odnosu na svoje kolege u veznom redu. Ukratko, i najgori pesimist s tada još nerođenog Arsenal Fan TV-a lio je suze radosnice nakon takve predstave, a Wenger se osjećao kao da je osvojio milijun funti.

Prijeko potreban kompletni, kreativni veznjak cijelo mu se vrijeme nalazio pred nosom. Povratak Cesca Fàbregasa u Blaugranu već se tada činio neminovnim i o njemu se dugo pričalo, ali koga briga; njegova zamjena je blizu, u gradiću Hitchinu, u obliku ovog vižljastog klinca s isplaženim jezikom.

“S dužnim poštovanjem, on ne igra kao Englez”, govorio je 2015. o Wilshereu upravo Xavi Hernández. “Ima izuzetan raspon dodavanja, sposoban je zadržati loptu, potpuno je jasno da je nogometno obrazovan u Arsenalu.”

Početne nogometne korake Wilshere je napravio u Luton Townu, gdje ga je na jednom susretu spazio sudac koji je ujedno bio i skaut kluba s tadašnjeg Highburyja. Talent je bio vidljiv na prvi pogled i topnički je špijun odmah nakon posljednjeg zvižduka odlučio dovesti devetogodišnjaka u Sjeverni London, gdje se instantno nametnuo i s godinama narastao u najmlađeg debitanta u klupskoj povijesti; Wenger ga je 2008. kao 16-godišnjaka uveo u igru u prvenstvenom ogledu s Blackburnom, a samo 10 dana kasnije Wilshere je postigao svoj prvijenac protiv Sheffield Uniteda u Liga kupu. Uspon je bio strelovit.

“Pritisak nije dolazio od obitelji, medija ili navijača koji su prema meni uvijek bili dobri”, prisjetio se kasnije Jack. “Više sam se želio dokazati svojim suigračima. Igrao sam s međunarodnim zvijezdama, igračima koji su bili na vrhuncu, a onda im se odjednom pridružio klinac od 16 godina. Na tebi je da preživiš i prosperiraš na tom nivou. Mislim da je u tome razlika između mladih igrača; neki samo žele opstati, a drugi žele prijeći na višu razinu. Ja sam htio učiniti upravo to, želio sam igrati, bio sam nestrpljiv.”

Žilavo, užasno malo stvorenje

Upravo su ta konstantna upornost i želja koje je Wilshere pokazivao bili glavni razlozi njegova povezivanja s navijačima. Naime, pred Goonere je odjednom iskočio klinac iz obližnjeg mjesta čiji je stil igre bio nevjerojatno zreo za njegovu dob; došao je balavac koji se tukao za svaku loptu i uporno želio pokazati sebi da se može nositi s velikim dečkima.

Sama takva priča o neustrašivom klupskom djetetu koje se pod svaku cijenu želi nametnuti bila je nešto za čime su Arsenalovi navijači u to vrijeme žarko žudjeli. Wilshere je postao simbol nade u tranzicijskim vremenima, netko za koga su se ljudi mogli uhvatiti kada su klub napuštali svakojaki nečastivi plaćenici. Jack se činio kao mesija, prodigy kojemu nekakvi adebayori, nasriji, van persieji i fàbregasi neće moći ni kopačke čistiti, kao jedna od ključnih figura u možebitnoj gradnji novog, ponosnog velikana koji će izrasti na ruinama starog.

Oko njega se, zapravo, slagala Arsenalova ‘britanska jezgra’, kontingent mladih igrača s Otoka koji su trebali postati nositelji klupske igre i filozofije, a lider im je imao prilično dobar početak: poslije uspješne polusezone na posudbi u Boltonu, Wilshere je u svojoj prvoj punoj sezoni, 2010./11., eksplodirao ušavši u Momčad godine po izboru Udruženja profesionalnih nogometaša u Engleskoj, a ono mu je pružilo i nagradu za najboljeg mladog igrača.

Međutim, zrelost u stilu igre nerijetko su pratili razni nestašluci koji su ga u očima nekih znali promicati u kralja, a kod drugih u klauna.

Primjerice, te je sezone Wilshere završio na naslovnicama tabloida nakon što je navodno pljunuo taksista koji je nosio Tottenhamovu kapu, jer ga ovaj zbog previše pijanog stanja nije želio odvesti kući. Godinu dana ranije bio je i uhićen zbog sudjelovanja u tučnjavi, da bi se kasnije ispostavilo kako je u cijeloj kavgi igrao ulogu mirotvorca; navodno je jednom pljuvačku poslao i u smjeru 71-godišnjeg susjeda biznismena, a paparazzi su ga znali uloviti s cigaretom među usnama, što je bio neoprostiv krimen. Također, fotografije s raskalašenih partyja koje kao da su priređivali producenti Love Islanda mijenjali su medijsku sliku o Wilshereu, koji je jako brzo od tihog dečka iz ulice izgradio reputaciju kvartovskog prgavca.

Pakostan je Jackie Boy nerijetko bio i na terenu; nije se libio ulaziti u rasprave i obračune sa suparničkim igračima, niti se bojao sudjelovati u nezaobilaznim odguravanjima i unošenjima u facu na vrućim derbijima s Tottenhamom koji je, onako direktno i rivalski, javno uspoređivao s drekom. Da nije imao ni pretjeranog respekta prema starijima posvjedočio je Gary Neville, prisjetivši se njegovih dana u Boltonu.

“Nazivao me ružnim i vrijeđao me cijelu utakmicu”, kazao je jednom prilikom. “Pričao je da imam velik nos i takve stvari. On je žilavo, užasno malo stvorenje. Ima nešto u njemu.”

Jack Wheelchair

Prezentirana lajavost, prkos prema rivalima i prizivanje sjećanja na neke starije dečke, one koji nabrijanog stava pristupaju suparniku i autoritetu, u Wilshereu su među Arsenalovim navijačima samo pojačavali sliku idealnog domaćeg spasitelja, budućeg kapetana koji će na svojim malim, ali zajebanim leđima povesti zbunjene igračke ovčice u novu eru punu uspjeha. Koji će u jedno spojiti srčanost Tonyja Adamsa, ludost Jensa Lehmanna i vladarsku odlučnost Patricka Vieire te na kraju grandiozno vratiti Arsenal onamo gdje pripada.

Ipak, taj scenarij, bio on realan ili ne, u korijenu su sasjekle ozljede.

Wenger nije bio toliko pesimističan kada je Wilshere u pripremnoj utakmici protiv New York Red Bullsa 2012. doživio tešku ozljedu gležnja; međutim, iako je francuski strateg iz mjeseca u mjesec ohrabrivao javnost, govorio kako su prognoze dobre i da će se Jack nakon operacije vratiti prije nego što je bilo očekivano, on u sezoni 2011./12. nije odigrao niti jednu utakmicu. Povratak je naposljetku dočekao poslije 524 dana izbivanja i okrunio se titulom igrača utakmice protiv Queens Park Rangersa, ali više od godinu dana bačenih u vjetar pokazali su se kao vrh ledene sante, pošto su se tegobe sljedećih sezona redovito obnavljale. Jack Wilshere sve je više postajao Jack Wheelchair.

Primjerice, u Arsenalu i Bournemouthu, gdje je kasnije bio na posudbi, propustio je ukupno 151 utakmicu zbog raznoraznih ozljeda; odnosno, na terenu ga, kada zbrojimo sve pauze, nije bilo otprilike tri i pol godine. U tom je periodu njegova karijera polako, ali sigurno odlazila u zaborav, isto onako kako je Banter era počela blijedjeti, a Jacka je stoga svako malo iznova čekala borba za preživljavanje slična onoj koju je prolazio u doba kada ga je Wenger kao srednjoškolca gurnuo u vatru.

Međutim, ona je sad bila nešto drukčije prirode; pritisak se stvarao oko njegove izdržljivosti, sposobnosti da nadoknadi vrijeme i izdigne se iznad novih, daleko uglednijih zvijezda poput Mesuta Özila i Alexisa Sáncheza. U Arsenalu su nicali novi talenti, njegov velški brat Ramsey prešišao ga je, osvajali su se kupovi i superkupovi, a u čitavoj su Britaniji malo-pomalo počeli puhati neki novi vjetrovi i Wilshereov stil igre najednom više nije bio toliko atipičan. Svakom novom ozljedom sve se više gurao u irelevantnost i ostajao na istom mjestu, a njegova okolina u obliku premierligaške nogometne sfere pretvarala se u minuciozni stroj koji se rapidno usavršavao i transformirao.

Bez špalira za 17 godina vjernosti

Pritom su dobrano odmogli i teški privatni problemi koji su ga i mentalno odvojili od travnjaka.

“Vratio bih se doma s treninga i odjednom bi moj četverogodišnji sin počeo dobivati napadaje i padati na pod”, otkrio je kasnije Wilshere. “Ponekad bih usred noći morao trčati u bolnicu. Potpuno sam zaboravio na nogomet i sjećam se da sam rekao supruzi kako nisam siguran mogu li se nastaviti time baviti.”

Kako bilo, bez obzira na očitu stagnaciju i pad u drugi plan koji se u javnosti više nije mogao zaobići, Wenger je do posljednjeg trenutka imao vjeru u Wilsherea. Tako je u Francuzovoj posljednjoj sezoni u klubu Jack odigrao jednu od svojih najkonstantnijih sezona, u kojoj se na tren činilo da se napokon vratio, da je uhvatio toliko željeni ritam. Kvragu, možda je bio spreman i podignuti ekipu koja je sve više tonula u mediokritetstvo. Na njegovu nesreću, ponovno se pronašao u kolopletu velikih promjena koje su ga u ovom slučaju potpuno prožvakale i ispljunule. Unai Emery jasno mu je poručio da za njega neće biti ozbiljnih minuta, a shodno tome nije došlo ni do novog ugovora.

Wilshere je tako 2018. napustio Arsenal kao slobodan igrač, nekoliko tjedana nakon Wengera. Bez posebne pompe, bez medalja i špalira na Ashburton Groveu poslije 17 godina vjernosti.

Taj tiši, sazreli i obiteljski Jack za mnoge je bio tek sjećanje na onog bezobraznog dečka koji je pružio dominantnu partiju protiv najbolje ekipe 21. stoljeća, a zlobnici bi kazali da se njegova priča odigrala poput one nekog srednjoškolskog frajera koji je odlaskom na fakultet potpuno potonuo i pao u zaborav.

Danas, 10 godina nakon te Barcelone, 29-godišnji Wilshere lopta u Championshipu.

U siječnju je, nakon tri mjeseca pod statusom slobodnog igrača poslije raskida ugovora u West Hamu, pronašao ponovni angažman u Bournemouthu. Krenulo mu je vrlo dobro, u šest dosadašnjih nastupa u svim natjecanjima zabio je dva gola i ostvario jednu asistenciju, a klub se, usprkos smjeni na trenerskoj klupi, bori za mjesta koja vode u playoff za Premier ligu.

Nesuđeni vođa

Jack Wilshere me stasom oduvijek pomalo podsjećao na Del Boya iz Mućki, ali mogu im se pronaći i neke karakterne poveznice. Onako malen i prepredenog lica bio je u stanju podvaliti svojemu čuvaru neku foru kao što bi stariji brat Trotter uvaljivao svoje drangulije naivnom kupcu. Bio je vrlo eksplozivan, njegov bi temperament katkad lako buknuo, simbolički mu se nametala odgovornost uzdržavanja svoje ‘obitelji’ u svlačionici, a posjedovao je i sličnu želju za dokazivanjem i uspjehom. Međutim, koliko god bi se u nekom trenutku činilo da je taj sudbonosni iskorak izvjestan, uvijek bi ga nekakva pizdarija, kao da vozi prljavu žutu trokolicu kroz pejzaž londonskih brutalističkih zgradurina, gurnula u vražju mater.

Tko zna, možda i on na kraju dočeka poetsku pravdu, ali teško se oteti dojmu da je priča o Wilshereu po mnogočemu pripovijest o nesuđenom vođi izgubljene generacije.

U međuvremenu se spektakularno raspala Arsenalova britanska jezgra od petorice igrača koji su u prosincu 2012. kolektivno produljili ugovore i od kojih se skupno, možda i nerealno, očekivalo puno. Alex Oxlade-Chamberlain još je jedan igrač kojeg su ozljede iskasapile i koji uživa sporednu ulogu u Liverpoolu na koju se vjerojatno ne žali; Kieran Gibbs životari na dnu Premier lige u dresu West Bromwich Albiona; Carl Jenkinson sjedi po tribinama u Championshipu, a daleko najbolji od njih, Aaron Ramsey, u suzama je napustio Emirates i sada odrađuje unosni ugovor u Juventusu.

Wilshere, “tip koji ne igra kao Englez”, tip koji je na pamtljivoj fotografiji britanskih momaka sjedio u sredini pod budnim okom tate Wengera, na kraju bi mogao preuzeti ulogu svojevrsne proto-verzije svih fodena, smith-roweova, gilmoura i bellinghama koje viđamo danas, a koja je spletom okolnosti ostala zarobljena u kaotičnoj epohi voljenog mu kluba.

No, kako god se njegova karijera do kraja rasplela, sigurno će se, jednom kada se sve vrati u normalu, moći vratiti na Emirates i s ekipom povesti navijanje.