Što više čitam o životima i karijerama NBA igrača, to više stječem dojam kako među njima, s obzirom na poziciju koju igraju, na vrhu piramide koja prikazuje košarkašku fanatičnost stoje bekovi-šuteri. Ne znam je li to do mojih subjektivnih konstrukcija uvjetovanih štivom koje konzumiram — samo znam da bih, kada bi me pitali koja je pozicija u globalu najposvećenija košarci i radi najviše na svojoj igri, rekao da su to oni. Kako bih verificirao svoju teoriju, odmah ću podastrijeti i prvi dokaz pa ukazati na pokojnog Dražena Petrovića od kojeg na ovim prostorima valjda nitko nikada nije više trenirao.
A onda opet, možda ne samo da sam pod dojmom pročitanog, nego me zavarava i karakter te košarkaške pozicije. Jer za uspjeti na njoj često između biti ili ne biti ne stoji to “ili”, nego promašen/pogođen Njegovo Veličanstvo Šut — što može biti bogomdani talent, ali još i više razvijena i dobro utrenirana vještina. Nitko na parketu ne ovisi više od nje od bekova-šutera, na što i sam naziv pozicije ukazuje. Ako razigravači ne mogu pogoditi šut, pronaći će način da budu korisni razigravajući druge; krila će igrati obranu na više pozicija, a centri će preživljavati kao skakači i blokeri. Bekovi-šuteri možda mogu od svega ovoga ponešto i u nekoj mjeri, ali na kraju ćemo im uvijek suditi po broju ubačaja.
Valjda zato iza svakog uspješnog beka šutera i šuterskog specijalca stoji i pozadinska priča o milijunima ispucanih šutova na treninzima, o spartanskim kondicijskim treninzima, dorađivanju mehanike šuta, razvijanju automatizma bezbrojnim ponavljanjima, te insistiranju na ostalim pedantnim detaljima.
Da skratim: bekovi šuteri su fanatici svog posla. Potvrđuje to Dražen, njemu slični kao Ray Allen, Reggie Miller, Klay Thompson, pa onda i transcendentalne definicije pozicije poput Michaela Jordana i Kobeja Bryanta, pa čak i Steph Curry koji nominalno nije bek šuter, ali igra kao da jest.
Po individualnim i timskim uspjesima, Jonathan Clay Redick ne pripada ovoj grupaciji. Po uloženom trudu i radu na svojoj igri kroz cijelu karijeru apsolutno pripada. Koliki je fanatik J.J. dokazuje i izjava: “Ako mogu dodati malu, najsitniju stvar svojoj igri, i ta stvar će mojoj momčadi donijeti jednu ili dvije pobjede više u sezoni, znači da je vrijedilo truda”.
Od kurčevitog Blue Devila do primjera
A sve je počelo ispred kuće; prvo u Tennesseeju, onda u Virginiji. S rukavicama kada bi padao snijeg. Ispod halogene žarulje po mraku. Pod svjetlima očeva automobila kada bi žarulja pregorjela. Nastavilo se u srednjoj školi Cave Spring, kada je već osvijestio kakav talent posjeduje i s kakvim moćima raspolaže, pa je suparničkom treneru jednom prilikom nakon tri uzastopne pogođene trice u prolazu dobacio: “Hej, tko me čuva?!”
Svakog ljeta od 2009. Redick trenira šest dana tjedno u potrazi za savršenim šutom. Bez iznimke. Nedjeljom ima zadatak pogoditi 342 šuta
Oooo, da! Bio je predodređen za Duke, možda i najomraženiji sportski kolektiv u SAD-u. Kada ga je trener Blue Devilsa Mike Krzyzewski prvi put gledao na djelu, znao je da je to — to: “Volio je pritisak i odlično je funkcionirao pod njim”, rekao je Coach K. “Puno djece nikad ne pokaže taj talent, a posebno ne tako rano. Zadovoljno sam se smijao dva i pol, tri sata dok sam se vozio kući s njegove utakmice.”
Redick kaže da mailove drugih programa koji su ga pokušali regrutirati nije ni otvorio. Odmah se odlučio za Duke i savršeno se uklopio u tamošnju sami-protiv-svih priču. U četiri sezone na Dukeu njegova igra je samo rasla. Počeo je s 15 poena po utakmici u freshman sezoni, završio s 26 u senior godini. Trpao je tipično dukeovski, nadobudno i kurčevito, samo tako si priskrbivši metu na leđima u svakoj dvorani u kojoj se pojavio. Provocirao je suparnike, dobacivao gledateljima, teatralno gestikulirao. Kao nekoć njegov prethodnik s Dukea, Christian Laettner, uopće nije imao konkurenciju u izboru za najomraženijeg koledž košarkaša.
Publika ga je mrzila i nije imala milosti. Rugali su se njegovom licu prošaranom aknama, pjesmama koje je pisao, čak su navijači rivalskog Marylanda nabavili njegov broj mobitela i gnjavili ga pozivima. Jednom prilikom su mu i prigodno skandirali:
Njega je to sve hranilo pa je hladno izjavio: “Najbolje bi im bilo da cijelu utakmicu šute, tada bih se možda i ja smirio i lakše bi me podnijeli. Ovo provociranje me ne smeta, tišina bi me ometala.”
Kad Iz današnje perspektive gleda na stvar, kaže da ne bježi od svoje prošlosti i da je njegov stav bio obrambeni mehanizam. Priznaje da se često ponašao kao kreten prema gledateljima i suparnicima i da može razumjeti zašto ga za vrijeme koledža nitko nije volio.
“I probably deserved it. I was sort of a prick”, reći će danas u 35. godini života i s 13 NBA sezona iza sebe. Igrao je za Orlando, Milwaukee, Clipperse i evo ga sada u Sixersima, gdje je bez ikakvih problema prihvatio rolu s klupe, iako po svim parametrima zaslužuje startati. Redick je danas omiljeni veteran i mentor mladim igračima, angažiran je u snimanju podcasta za The Ringer, a gledatelji se dive njegovoj igri umjesto da pljuju njegov karakter. Za takav razvoj situacije zaslužna je njegova posvećenost igri i treninzima.
342 nedjeljom
Redickova transformacija kao igrača i čovjeka počela je njegovim neslavnim potezom kada je u polufinalu NCAA prvenstva 2004. protiv Connecticuta izgubio loptu nekoliko sekundi pred kraj utakmice dok je Duke gubio jedan razlike. Teško se mirio s porazom jer se osjećao glavnim krivcem za njega. Na nagovor pomoćnog trenera Chrisa Collinsa tog je ljeta odlučio okrenuti novu stranicu.
“Sjećam se da sam mu rekao: ‘Tužno je što ne znamo kakav igrač možeš postati jer ne daješ sve od sebe u ovo čime se baviš’”, govori Collins.
I tu je Redick prelomio i, kako sam kaže, riješio se loših navika na terenu i izvan njega. U dogovoru s trenerima složen je ljetni raspored sa zadacima za Redicka od sata do sata. Znalo se točno kada je škola, kada se jede, kada se trenira, a kada spava. Između toga nije bilo ničega. Redick je živio svoju verziju Groundhog Daya, naviknuo se na rutinu i disciplinu te ih pretvorio u svoje najbolje prijatelje. Doveo se u optimalnu formu, smršavio osam kilograma i nakon toga su uslijedile dvije fantastične sezone na Dukeu koje su mu donijele 11. pick na draftu i selidbu na Floridu.
To što je bio koledž zvijezda i jedan od najboljih NCAA scorera ikad ništa mu nije značilo kada je došao u darvinističko okruženje NBA lige. Upitnika je bilo bezbroj. Kako će šutirati protiv viših i jačih defenzivaca? Može li fizički podnijeti ligu? Može li braniti? Kolika su mu prepreka njegove ‘T-Rex ruke’, što je posprdni naziv za igrače kojima je raspon ruku kraći od visine.
Prve dvije sezone proveo je uglavnom na klupi, čekajući trenera da mu se smiluje i da mu mrvice. Pred kraj treće znao je da nešto mora promijeniti ako želi ostati u ligi. Pristupio je kondicijskom treneru Magica Joeu Rogowskom i rekao mu: “Moramo poraditi na mom tijelu.”
I onda je opet krenula rutina: buđenje, trening, hrana, trening, spavanje. Rogowski i Redick provodili su sate i sate u teretani prateći zacrtani program. Rezultat je bio vidljiv: ojačana muskulatura torza, eksplozivnost u skoku, brzina u nogama. Pojavio se u trening kampu i osvojio Magicovu internu nagradu za kondicijski najbolje pripremljenog igrača. Minute su počele rasti, kao i postotak šuta za tricu. “Na kraju priče sve je stvar mentaliteta igrača, a J.J. je vrlo, vrlo kompetitivan”, izjavio je Rogowski.
Kada je sredio tijelo, došlo je vrijeme da ispolira šut i učini ga raznovrsnijim. Svakog ljeta u pauzi od sezone Redick bi birao na čemu želi raditi. Jedno su ljeto to bili catch and shoot varijante, drugo runneri i floateri, treće šutovi nakon jednog i dvaju driblinga, četvrto izlasci iz bloka u lijevu stranu, itd. Ovako je objašnjavao svoju strategiju: “Ne trudim se dodati puno toga u jednom ljetu. Umjesto toga trudim se biti bolji šuter tako da dodam jedno oružje u repertoar.”
Svakog ljeta od 2009. Redick trenira šest dana tjedno u potrazi za savršenim šutom. Bez iznimke. Posebno važna u njegovom tjednom rasporedu je nedjelja, koja mu ne služi za odmor, nego za najnaporniji trening. Nedjeljom Redick ima zadatak pogoditi 342 šuta i to sljedećim redom: 140 spot-upova za dva, 140 spot-upova za tri; 20 šutova sa sedam točno određenih lokacija na terenu; 42 šuta iz driblinga, od čega 21 ide desno, 21 lijevo; 20 slobodnih bacanja. Svake ljetne nedjelje. Bez iznimke.
Inače nije opterećen kvantitetom, pa objašnjava što mu je najvažnije kod šuterskog treninga: “Postoje igrači koji svaki dan šutiraju po 500 puta. Ja nisam takav, meni je najvažnije raditi ponavljanja u punoj brzini, da simuliram šutove kakve uzimam tijekom utakmice.”
S ovakvim fanatičnim pristupom ne čudi to što je Redick tijekom godina postao jedan od najcjenjenijih tricaša u ligi. Na kraju sezone 2015./16. bio je najefikasniji tricaš lige s realizacijom od 47,5 posto. I danas je neuhvatljiv kada krene u bijeg kroz blokove, izleti na tricu i ispali projektil. Sada znamo i što sve stoji iza te košarkaške umjetnosti.
Redick je specifičan i po svojim zagrijavanjima pred utakmicu. Različiti igrači trebaju različita zagrijavanja i svatko ima svoje rituale i pripreme pred dvoboj, ali Redick je baš čudak po tom pitanju. Na dan utakmice njegov je raspored kompletno posložen u minutu. To više nisu samo treninzi, hrana, spavanje, nego unaprijed ima pripremljene i čarape koje će navući.
Kaže da ima neku vrstu opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Još kao dječak slagao je igračke po njihovim oblicima i bojama. Ormar mu je složen po tipu odjeće i boji, čak i ručni satovi čiji je pasionirani kolekcionar. Ovisan je o rutini, rasporedu i strukturi, a to objašnjava filozofski: “Što više napreduješ kao igrač, to je više ometajućih faktora oko tebe i sve je teže zadržati kontrolu. Moja rutina i navike pomažu mi da zadržim kontrolu nad stvarima oko sebe.”
Ako Sixersi imaju utakmicu u sedam sati popodne, Redickov ‘prljavi ples’ počinje već ujutro na šuterskom treningu. Tada prvo pojede lagani doručak, a onda uskoči u vruću kupelj na ravno pet minuta. Zatim slijedi 15 minuta razgibavanja s trenerom, a potom trening na parketu. Nakon treninga Redick ostaje odraditi svoju rutinu: 35 pogodaka iz mjesta s različitih lokacija na perimetru; 28 trica iz driblinga; četiri catch and shoot trice sa svakog krila; 10 slobodnih bacanja.
Slijedi 15 minuta teretane, zatim opet tri minute vruće kupelji, onda 12 minuta kupanja u hladnoj vodi, pa opet tri u vreloj. Nakon toga odlazi kući na odmor i spavanje. Slijedi povratak u dvoranu i ručak u 17.00.
Zagrijavanje pred utakmicu počinje točno kada sat pokaže da je ostalo 90 minuta do početka utakmice. Prvih 45 minuta je rezervirano za trenere i fizioterapeute te rad na spravama za istezanje, s posebnim naglaskom na kukove, ramena i gležnjeve. Odmah nakon toga ide 10 minuta šuterskog treninga, a potom povratak u svlačionicu na dogovor s trenerom. S rutinama prestaje kada momčad kolektivno istrči na teren.
Onda, postoje li i dalje dileme tko su najveći manijaci među košarkašima?
