Jairo u kašeti brokava

Hajduk, hipohondar s Google dijagnozom

Zadnja izmjena: 28. siječnja 2021.

Nakon što je Hajduk krajem polusezone poražen od Varaždina, što će mu biti drugi od triju uzastopnih poraza za kraj godine, predsjednik Lukša Jakobušić stao je pred novinare kako bi dodatno elaborirao neke svoje misli vezane uz klub i način njegova funkcioniranja.

“Ako želimo biti ono što jesmo”, naglasio je kada se dotaknuo rada Hajdukove druge momčadi, “a to je Hajduk koji ima većinu svojih igrača, 80-90 posto. A stranci koji dođu, da ih ne morate guglati i tražiti gdje su igrali. Onda je to put”.

Jakobušić je tu posegnuo za jednim od najstarijih trikova iz udžbenika dodvoravanja hajdučkom puku, mitu o “našoj dici”, s proizvoljnim lupanjem postotka domaćih momaka koji bi Hajduk konačno uputili prema uspjehu. Tih Jakobušićevih 10 ili 20 posto stranaca bi valjda onda bilo onih koji spadaju u domenu provjerenih i dokazanih pojačanja, što je u konstelaciji globalnog tržišta za Hajduk vrlo teško dostižan profil, jer takvi igrači biraju sredine s kojima se Hajduk financijski ne može nadmetati. A takvih je podosta.

Google je u srpnju 2018. definitivno zabilježio veliki skok pretraživanja imena Jaira de Macede da Silve, i to lokalizirano, u Hrvatskoj.

Na neki je način Hajduk kao onaj paranoični hipohondar koji ne vjeruje doktorima, ali vjeruje Googleu, i koji sam sebi iz dana u dan postavlja dijagnozu

Jairo je široj publici bio anonimus, iako je nominalno stigao iz solunskog PAOK-a, u kojem je spletom okolnosti odigrao tek 22 utakmice. No, sveukupno je njegov CV bio ‘zadovoljavajući’ za Hajduk; sa slovačkim Trenčínom je kao prvotimac osvojio dvostruku krunu, a onda je odradio i dvije posudbe, od čega je jedna bila u Šerifu iz Tiraspola, a druga sa grčkom PAS Gianninom. S prvima igrao grupnu fazu Europske lige, drugima pomogao da se održe među naconalnom elitom.

No, Google je zaista često samo poligon za maštarije, sklapanje mozaika lišenog bilo kakvog ozbiljnog kontekstualiziranja. Hajdukovi će navijači pogotovo biti prvi koji će na temelju ovakvih nepovezanih informacija skrojiti sliku o nekom došljaku i uzdignuti ga u nebesa kao spasitelja, onog koji će donijeti pravu prevagu na terenu. Ipka, za tada 25-godišnjeg Jaira nije rađen euforični doček, niti su se naslovnice punile najavama o velikom pojačanju; upravo obrnuto. Brazilac je upao u ekipu kao želja tadašnjeg trenera Željka Kopića, i to baš u trenutku kada je Hajduk ušao u period gotovo konstantnih turbulencija. I u toj se kašeti brokava, kako Splićani vole kazati, sasvim dobro snašao.

Mamlaz u špici

Znakovito za Jaira je to da na neki način epitomizira Hajduk kao momčad. On definitivno nije igrač koji će vam samostalno donijeti titule; također je tip koji oscilira u formi, osobito kada je i momčad u padu, ali je isto tako igrač čije su kvalitete lako vidljive i samo je pitanje sustava koji će te kvalitete znati pravilno uklopiti i usmjeriti. Štoviše, Jairo je znao isplivati i kada ga je sustav koristio na potpuno pogrešan način, ili kada jasno postavljenog sustava igre uopće nije ni bilo.

Kada je stigao u klub, Jairo je u svega četiri mjeseca promijenio čak trojicu trenera. Kopić je napustio klub u predinfarktnom stanju, samo mjesec i pol dana nakon Jairova dolaska. Zoran Vulić je kao privremeno i blijedo rješenje potrajao svega dva mjeseca, a onda je na klupu stigao Siniša Oreščanin. U svom tom kaosu Jairo je pokazao da je solidno individualno rješenje, ali ponaprije da se oslanja na razrađeni stil i uigrane mehanizme koji iz njega izvuku ono najbolje. U prvih 15 utakmica te sulude polusezone zabilježio je četiri gola uz dvije asistencije, dok je pod Oreščaninom podigao frekvenciju na devet golova i šest asistencija u 20 utakmica.

Jairo je napadač kojeg su inicijalno, valjda zbog stereotipizacije, često naslijepo karakterizirali kao vretenastog Brazilca koji driblingom može raditi višak s krila. Ali u driblingu Jairo, koliko god ga pokušavao, nije osobito učinkovit. Kada ga se uklapalo u definirane uloge i u skladu s mogućnostima — prvo kod Oreščanina, a onda i dijelom kod Igora Tudora, barem dok je njegov sustav još nekako funkcionirao — Jairo je bio igrač koji jest donosio prevagu.

Priča se zapravo tako i dovede do paradoksa. Nije problem što su razni komentatori pričali svašta o Jairu i prišivali mu karakteristike koje on naprosto ne posjeduje kao one koje su mu tobože forte. Problem je što se Hajduk sam počeo ponašati kao klub koji prvoloptaški ‘gugla’ vlastite igrače i koji ih dovodi na temelju nekakvog statusa, znajući da ionako ne može računati na jasan sustav u koji bi ih uklapao. Jairo je u nepune dvije i pol godine u Splitu promijenio čak osam (!) trenera, koji su redom od njega tražili različite stvari i cijedili iz njega zahtjevne uloge, a klub ih je toliko trošio upravo zato jer na generalnoj razini ne zna što uopće može i želi postići.

Uostalom, Hajduk je valjda dvije trećine njegova staža imao trenere koji su kukali kako im nedostaje “mamlaz”, sidrun u vrhu napada, a da su malo bolje pogledali ispred sebe vidjeli bi napadača koji je na svojim leđima nosio više duela od ijednog drugog centarfora u ligi, a jedini uspješniji u njima bio je Bruno Petković.

Boleština ili hunjavica

Isto tako se sada priča o Samuelu Eduoku kao o čovjeku koji se “nije uklopio” u Hajduk, iako je od početka — baš kao žrtva trenerskih sječa i manjka suvislog sustava — osuđen na ulogu epizodista s klupe. A kroz nju je svejedno došao do učinka od 11 golova i četiri asistencije u sezoni, što ga je u odnosu na vrlo ograničenu minutažu činilo najefikasnijim napadačem HNL-a iza Mislava Oršića. Naravno, Hajdukov je odgovor bio taj da se i njega mijenjalo Dimitriosom Diamantakosom, kojeg se dočekivalo kao toliko željenog sidruna, što ovaj uopće nije. I tko je onda kriv, Hajduk ili došljaci koji se požele maknuti iz takve sredine, nakon što su šutke odrađivali sve što im se nametalo? Naravno, furešti.

Kada Zoran Mamić kaže kako mu je “nevjerojatno da je Hajduk s takvom individualnom kvalitetom peti”, onda to i nije samo podbadanje rivala uoči derbija. Baš kao što nije slučajno da je prije koji mjesec iskazao interes upravo za Jaira, kojeg sada novi Hajdukov trener Paolo Tramezzani nije ni poveo u Zagreb, nakon što mu je dao svega 16 minuta u Šibeniku. Mamić je samo detektirao očite stvari i namjerno izdvojio Jaira kao primjer kvalitetnog individualca iz kojeg Hajduk dobar dio vremena nije izvlačio maksimum. A Hajduk k’o Hajduk, opere ruke tako što kreira huškački narativ kako bi još jednom natjerao navijače da bace lijene furešte pod autobus, a onda se okrenu slaviti neka nova rješenja s Googlea.

Ali će taj dio publike sada prvo slaviti nove ‘čistke’ svlačionice, kao i ta promašena lupetanja o okretanju našoj dici i postotcima koji ništa ne znače. Naravno, novi trener ima apsolutno pravo na autonomiju pri odabiru kadra, ali Jairova priča odavno s tim nema puno veze niti bi je trebalo na taj način evaluirati. No, uvijek je lakše okretati se ezoteriji i populizmu nego sustavnom radu.

Na neki je način Hajduk kao onaj paranoični hipohondar koji ne vjeruje doktorima, ali vjeruje Googleu, i koji sam sebi iz dana u dan postavlja dijagnozu tako što će ukucati proizvoljne simptome i tražiti prvi rezultat koji iskoči. Onda će povjerovati u prvu boleštinu koja se ponudi kao rezultat, mada se možda radi samo o nezaliječenoj hunjavici za koju je mislio da će proći sama od sebe.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.