Kad je Sergej Jakirović zadnji put stajao pored aut linije, njegova momčad posljednji je sudački zvižduk dočekala proslavljajući još jednu pobjedu. Za Zrinjski je taj trijumf nad banjalučkim Borcem bio 12. ove sezone i značio je potvrdu titule jesenskog prvaka Bosne i Hercegovine. Bila je to i 12. uzastopna utakmica Zrinjskog bez poraza u svim natjecanjima, a taj je niz uključivao devet od 11 mogućih suparnika u prvenstvu, ali i ukupno 22 postignuta i tek tri primljena gola.
Rijeka je u svojoj posljednjoj utakmici 2022. primila sedam komada na Rujevici od Dinama, koji je već do poluvremena imao četiri gola prednosti. Ta je katastrofa, koja je Riječane — čisto podsjećanja radi — ostavila na minusu od 26 bodova od prvog mjesta i 11 bodova daleko od mjesta koje je može odvesti u Europu, ali zato samo njih osam (i to s utakmicom više) od ispadanja, bila i četvrti poraz u pet natjecateljskih utakmica, a Rijeka je u prvih 17 utakmica ovosezonskog HNL-a primila 27 golova. Jedan manje nego što je Zrinjski primio u posljednjih 50 u svim natjecanjima, uključujući i Europu.
U subotu će, točno dva mjeseca nakon te utakmice sa Zrinjskim, na klupi te iste Rijeke debitirati Sergej Jakirović. A čak i ako uzmete u obzir i jasnu razliku u kvaliteti, organizaciji, renomeu i ambiciji tih dviju liga i donekle tih dvaju klubova, bez uvrede ili preuveličavanja za bilo koga u toj priči, i dalje je to u kontekstu pristupa nogometnoj igri i samim utakmicama — prelazak s konja na magarca.
Takvoj konstataciji u prilog prije svega idu suhe brojke.
Jakirović će za rezultate će trebati vremena i strpljenja. Ali ova Rijeka, daleko najgora Rijeka u posljednjih 10 godina, barem bi toga morala imati
Jakirović je u Zrinjskom proveo malo manje od dvije godine, a u tom je periodu u 77 utakmica koje je vodio u četiri natjecanja — prvenstvu, kupu, kvalifikacijama za Ligu prvaka i kvalifikacijama za Konferencijsku ligu — ostvario impresivne 52 pobjede, uz postotak uspješnosti od 74 posto. Zrinjski je u prošloj sezoni oborio sve rekorde u Bosni i Hercegovini. Bio je prvak sa samo jednim porazom i rekordna 84 boda, postigao je 74 pogotka i primio samo 14, a njegovi su igrači uzeli i gotovo sve ozbiljnije individualne nagrade. Uvezali su Mostarci i rekordnih 14 pobjeda zaredom, u prvenstvu bili neporaženi u 23 utakmice zaredom, dok su u Europi grupnu fazu natjecanja — u kojoj nikad nije bio niti jedan klub iz BiH — propustili tek nakon nesretnog gola u sudačkoj nadoknadi produžetka i ispadanja od Slovana iz Bratislave na jedanaesterce.
U Premijer ligi je učinak ovog rođenog Mostarca — i nekadašnjeg reprezentativca BiH koji je nogometno odrastao u Metkoviću — još nevjerojatniji, s obzirom na to da je u 65 utakmica koliko je vodio doživio tek sedam poraza. Taj ga prosjek od 2.31 boda čini najuspješnijim u ovoj ligi ikad, a to, vjerujte, nikako nije lako.
Iskustvo iz Mostara
Bez obzira na činjenicu da je Premijer liga kvalitetom objektivno iza HNL-a, i dalje je to prvenstvo u kojem je u posljednjih desetak godina radilo 30-ak hrvatskih trenera, ali je prije Jakirovića samo Branko Karačić osvojio trofej. Štoviše, za trenere vjerojatno ne postoji teže okruženje; Jakirović je u svojih 700 dana i 66 prvenstvenih kola prije odlaska s klupe vidio čak 38 trenerskih promjena, što znači da ondje trenere u prosjeku mijenjaju svakih 20-ak dana. U takvom okruženju Jakirović nije samo napravio rezultat; on je prekrojio povijest i postavio nove, puno više standarde.
Njegov je Zrinjski bio moćan; stvarao je najviše šansi (lani 53 više od prvog pratitelja Veleža), ali i daleko najviše ih pretvarao u gol (36 posto, prosjek lige bio je 24 posto; na xG 63 zabio je 74 gola), imao je 124 udarca više od prvog pratitelja Borca, 203 unutar okvir gola (prosjek lige 127), gotovo dvostruko više presing akcija od prosjeka lige, i sve to prilagođavajući svoj pristup svakom specifičnom suparniku, od onih najjalovijih do europskih favorita kakvi su bili Sheriff i Slovan, a s kojima je bio ravnopravan.
Jakirović je u Mostaru, u specifičnim uvjetima u kakvim je radio, za dvije godine stvorio momčad bez klasičnih i skupih zvijezda koja je prije svega bila savršeno organizirana, taktički disciplinirana, s jednostavnim ali jasnim planom i filozofijom igre koji je donio dominaciju u domaćem natjecanju, solidan rezultat u Europi, ali posljedično i mentalitet pobjednika koji i danas nosi Zrinjski.
Rijeka iz ove sezone nema baš ništa od toga. Baš ništa. Zato je sasvim logično u ovom trenutku zapitati se koliko će za trenera biti teška prilagodba, jer bez obzira na generalne uvjete i kvalitetu lige, ovakav prelazak zaista jest korak natrag, barem kada je u pitanju kontekst kratkoročnih ambicija i situacije u momčadi.
No, daleko od toga da je Jakiroviću takva situacija nepoznata.
Štoviše, upravo je Mostar ogromno iskustvo iz kojeg će itekako imati što iskoristiti na Rujevici. Tomu nije razlog samo činjenica da je on Zrinjski preuzeo u trenutku kada je ova momčad bila u krizi, odnosno u sredini ljestvice, na -13 od prvoplasiranog Sarajeva. Njegov je dolazak u Premijer ligu u tom trenutku bio viđen kao svojevrsna degradacija. Nakon Gorice je dobio priliku u Mariboru, a ondje nije uspio, pa je odlazak u BiH doista izgledao kao ogromni korak natrag. Usto, stvari ni na Bijelom brijegu na početku nisu bile savršene — Jakirović se prilagođavao specifičnim uvjetima lige, a tri od njegovih sveukupno sedam prvenstvenih poraza došli su u završnici te prve polusezone, na kraju koje je Zrinjski ostao bez plasmana u UEFA-ina natjecanja.
Veći izazov, veći motiv
Međutim, ondje su mu dozvolili da napravi potpuni restart, krene gotovo od nule i sastavi ekipu po svom ukusu. On nije dovodio imena, nego profile igrača koji odgovaraju njegovoj ideji nogometa, a to je brzo kliknulo — između poraza od Borca u svibnju 2021. i Željezničara u srpnju 2022. Jakirovićev je Zrinjski odigrao 41 utakmicu i izgubio samo tri; u prvenstvu od Radnika (1-0), u kupu od Slobode na penale i u Ligi prvaka autogolom protiv Sheriffa (1-0).
Dakle, koliko god da brojke danas izgledale drastično drugačije, Jakirovića zapravo i u Rijeci čeka — ili bi ga barem trebao čekati — zadatak sličan onome koji je imao u Zrinjskom, a to je prije svega navikavanje na posebnosti sredine i momčadi, njena stabilizacija, potom i potpuni remont i utrka za rezultatom koji bi stvorio mentalitet pobjednika. Ali takav bi rezultat zasigurno bio svojevrsno dokazivanje pred hrvatskom javnošću da ono što je napravio u BiH ima svoju težinu i svoju važnost.
Uostalom, to je vrlo vjerojatno i razlog zašto je Mostar zamijenio Rijekom; ondje je bio nogometno božanstvo, ali je napravio sve što se moglo napraviti i zasićenje je logično moralo doći. Ne, naravno, ono koje bi ugrozilo njegov profesionalni pristup, dobar rad i želju za dobrim rezultatom — Zrinjski je ove sezone izgledao jednako moćno — ali motiv je puno veći onda kad je već i izazov. A Rijeka i HNL to u ovom trenutku, tri godine nakon odlaska iz Gorice, čast svemu, ipak jesu.
Jakirović je na Rujevici započeo nezahvalan i težak posao koji će, u situaciji u kojoj se klub rezultatski i organizacijski nalazi, uključivati mnogo prepreka. I nikako to neće i ne može biti, bez obzira na isti stručni stožer ili Niku Jankovića koji je stigao za njim kao jednog od ključnih igrača, nastavak posla koji je napravio u Zrinjskom. Jakirović u Rijeci kreće od nule, graditi sasvim novu momčad s novim navikama, ali iskusniji za sve ono što je prošao u Sloveniji i BiH i za rezultate njegova rada trebat će i vremena i strpljenja. Ali ova Rijeka, daleko najgora Rijeka u posljednjih 10 godina, barem bi toga morala imati.
