Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Jarni i Wilmots, majstori debakla

Ono kad birate trenera po igračkom, a ne trenerskom kredibilitetu

Zadnja izmjena: 17. studenoga 2017. Ivo Cagalj/PIXSELL

Finiš afričkih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji mogao bi se komotno nazvati i ‘Povratak Otpisanih’, uzevši u obzir njihov ishod.

Na veliku scenu se nakon punih 28 godina izbivanja vraća Egipat, predvođen zaboravljenim Hectorom Cuperom. Njemu je, velikom podvigu usprkos, prijetila sudbina Slavoljuba Muslina, ali njegov je neatraktivni pragmatizam ipak preživio narodni sud te mu donio mogućnost vođenja momčadi u Rusiju. Povratnici su i Senegal te Tunis; prvi su tu nakon onog debi nastupa i četvrtfinala 2002. u Japanu i Koreji, dok je Tunisu ovo prvi plasman nakon Njemačke 2006. Od uobičajenih lica s afričkog kontinenta u Rusiji ćemo gledati Nigerijce, dok je ipak najviše pažnje privukao ključni susret kvalifikacijske grupe C između Obale Bjelokosti i Maroka.

Publika koja je minulog vikenda popunila stadion u Abidjanu, popularno poznat pod imenom Le Felicia, čekala je pobjedu koja bi njenu reprezentaciju odvela na četvrto Svjetsko prvenstvo u nizu. Nisu je dočekali.

Bili su spremni ekipi oprostiti i domaće poraze od oslabljenog Gabona, u čijim redovima tad nije bilo najboljeg igrača Pierre-Emericka Aubameyanga, kao i mršavi remi s Malijem. Uostalom, računali su da im na klupi sjedi čovjek s imenom, koji je vičan velikim utakmicama, što ikona belgijskog nogometa Marc Wilmots svakako jest. Osnovni je problem što je velikim utakmicama bio kudikamo vičniji za vrijeme igračke karijere.

Obala Bjelokosti je u recentnoj povijesti previše vjerovala imenima, a ne jasnim idejama. Pokušavali su s Vahom Halilhodžićem i Sven-Göranom Erikssonom, da bi obojica tada neslavno završili. Dali su prigodu, između ostalog, i Sabriju Lamouchiju tek na račun njegove igračke karijere, pošto mu je klupa Obale Bjelokosti bila prvi trenerski posao uopće. Jedini konkretniji uspjeh od ispadanja u grupnim fazama Svjetskog prvenstva polučio je angažman samozatajnog Hervea Renarda, čovjeka koji im je sada u ulozi izbornika Maroka oteo plasman u Rusiju. On je, naime, kao izbornik Obale Bjelokosti osvojio Kup nacija 2015., čime je postao prvi trener u povijesti koji je to najprestižnije afričko kontinentalno natjecanje osvajao s dvije različite reprezentacije; prvi put je taj trofej podignuo sa Zambijom 2012., što je bio i ostao najveći uspjeh te nacije.

‘Svinja rata’ zapela u blatu

Nomen kod Wilmotsa ponovno nije ispao omen, kako latinska izreka o imenu kao znamenu nalaže, već upravo suprotno – ime je ispalo krimen.

Wilmots, prozvan ‘Das Kampfschwein‘ (‘Svinja rata’) tijekom više od 150 nastupa za Schalke, jedan je od onih čiji je profesionalni tijek šefa struke usko vezan uz svlačionice ekipa u kojima je gradio ime kao igrač. Sint-Truiden njegov je dječački klub, koji mu je dao prigodu da punopravno debitira u trenerskoj ulozi nakon što je 2003. u Schalkeu služio kao prijelazno rješenje u formi igrača-trenera. Nakon samo jedne (neuspješne) sezone ondje, uskočio je u ulogu pomoćnika prvo Dicku Advocaatu, a zatim i Georgesu Leekensu na klupi Belgije, reprezentacije čiji je Wilmots najbolji strijelac u povijesti Svjetskih prvenstava. Nije dugo trebao čekati da iz opisa posla izbriše ono ‘pomoćni’ i postane formalni izbornik belgijske ‘Zlatne’ generacije.

Proveo je pune četiri godine u toj ulozi; no, ironično, nakon dva četvrtfinala na velikim natjecanjima otišao je s etiketom čovjeka koji je zapravo unazadio razvoj supertalentirane ekipe i čiji je odlazak dočekan s olakšanjem. Njegove često bizarne odluke, poput one da na turnir u Francuskoj ne uđe sa debelo uigranim stoperskim parom iz Tottenhama Jan Verthongen-Toby Alderweireld, već ih rotira po bekovskim pozicijama, pokazivale su da zapravo nema osjećaj za postaviti svoj kadar. Misao vodilja te Belgije bila je stvaranje što bolje atmosfere, koja bi onda za posljedicu potaknula individualce na preuzimanje konca igre, ali sve što su dobili s takvim razmišljanjem bio je ishod u kojem ih je svaki iole ozbiljniji suparnik na turnirima više-manje rutinski svladao. Tu se čak ne ubraja potop od Walesa u četvrtfinalu Eura (3:1), koji je Wilmotsa u konačnici koštao tog posla.

Obala Bjelokosti mogla je naslutiti sličan scenarij kada je svoje talente, bez pravog vođe otkako je Yaya Toure rekao zbogom reprezentaciji, povjerila njemu.

Nije trebala baš kristalna kugla da se shvati kako Jarnijeva – reći ćemo otvoreno, ‘poklonjena’ – epizoda neće završiti dobro

Mogla je – ali ipak nije – i sada je jednakim pristupom poput onog u Belgiji bez očekivanog puta u Rusiju ostavio generaciju u kojoj su imena poput Erica Baillyja iz Manchester Uniteda, Lyonova Maxwela Corneta, Milanova Francka Kessieja i Tottenhamova Sergea Auriera. U toj je presudnoj utakmici protiv Maroka ‘Svinju rata’ Wilmotsa, koji je kao igrač nastupio na čak četiri Svjetska prvenstva, u blatu ostavio Renard, čovjek kojem je vrhunac igračke karijere predstavljalo par godina provedenih u Cannesu.

Jarnijev zanat na račun imena

Iako je Renard daleko od opskurnog imena, ono Henrika Clausena neće zazvoniti baš svakom čak ni u rodnoj mu Danskoj.

Čovjek je to koji se profesionalnog nogometa ostavio s 19 godina života i koji je u trenerskoj karijeri provedenoj većinom u jednom klubu, Odenseu, potpisao sjajno drugo mjesto iza Kopenhagena 2011., kada su njegovi momci igrali i kvalifikacije za Ligu prvaka. Clausen je također kao izbornik danske reprezentacije do 19 godina u utorak s čak 5:2 isprašio odgovarajuću hrvatsku selekciju i ostavio nas bez mogućnosti plasmana na Euro. Da tragedija bude veća, ispred nas kao drugoplasirana momčad dalje ide Latvija, s kojom smo kod kuće odigrali tek mršavih 0:0.

Nasuprot Clausenu u toj je utakmici stajao Robert Jarni, nositelj bronce sa Svjetskog prvenstva 1998. i igrač s nastupima za Juventus te Real Madrid; istovremeno i trener koji je – kao i Wilmots – dobio prigodu da trenerski zanat pokuša peći na račun imena. Najpoznatiji ‘recept’ koji je kao trener dosad ispekao serviran je u izjednačenom najgorem Hajdukovu plasmanu otkako je samostalne Hrvatske, gdje je 2008. zajedno s ‘legendama’ Ivanom Pudarom i Sergijem Krešićem – inače vrlo glasnim kritičarima aktualnog stanja splitskog kluba – momčad u kojoj je Florin Cernat imao pola milijuna eura godišnje odveo do petog mjesta u HNL-u.

Baš kao što Obala Bjelokosti nije ništa naučila iz Wilmotsova posrtaja s Belgijom, tako ni Hrvatski nogometni savez ništa nije naučio iz činjenice da je Jarni svoju trenersku limitiranost, osim u Hajduku, prikazao epizodama u Sarajevu, Pečuhu i Puskas Akademiji, koje su sve rezultirale otkazom. Kada je Jarni ovog ljeta u delikatnoj ulozi na klupi U19 reprezentacije zamijenio Ferdu Milina, nije se pričalo o trenerskim uspjesima koje nije ni postigao, već je predsjednik Davor Šuker stavljao naglasak na njegovu igračku karijeru.

„Posebno mi je drago da je moj bivši suigrač iz brončane generacije, ali i moj klupski suigrač iz madridskog Reala prihvatio ovu časnu izborničku funkciju i želim mu puno sreće i uspjeha na klupi mladih Vatrenih.“

Nije trebala baš kristalna kugla da se shvati kako ta – reći ćemo otvoreno, ‘poklonjena’ – epizoda neće završiti dobro.

Zatvoreni krug

Nogomet daje luksuz da se uči iz tuđih grešaka, ali nisu svi dovoljno mudri da toga budu svjesni.

U oba su slučaja velika imena bila važnija od logike, neki prošli životi od sadašnje strategije i kao mnogo puta dosad stvar je spektakularno propala. Ako nas već neuspjeh Obale Bjelokosti ne pogađa toliko, onda bi ova sramota mlade selekcije Hrvatske trebala samo biti pokazatelj da Hrvatski nogometni savez pretplaćivanjem igračkih ‘legendi’ na trenerske funkcije istovremeno gradi zatvoreni krug trenerskih podobnika na temelju davnih zasluga u potpuno drugom kontekstu.

Njima je lako, oni će uvijek moći napraviti neki puni krug, kucati i dalje sa svojim kutijama u kojima nisu analize i raspisane strategije, već prašnjave plakete i medalje iz igračkih dana kao nekakav zalog, ali sustav koji iza sebe ostavljaju na koljenima svakim njihovim pojavljivanjem radi ne dva, već nekoliko koraka unatrag.

Ne propusti top članke