Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li Bog navijač?

Pitanje božanske intervencije u sportu, od Željka Babića do Super Bowla

Zadnja izmjena: 7. veljače 2017.

Prema nedavno objavljenom istraživanju koje je provela organizacija Public Religion Research Institute (PRRI), četvrtina Amerikanaca smatra da će pobjednika večerašnjeg Super Bowla odlučiti Bog. Ne veća momčadska kvaliteta, bolja strategija, taktika, pripremljenost, forma ili sreća, nego baš – Bog. Njih 25 posto je na pitanje „Mislite li da Bog igra ulogu u odlučivanju koja će momčad pobijediti u sportskom događaju?“ odgovorilo potvrdno. S druge strane, gotovo svi ostali se s time ne slažu – 73 posto ispitanih odgovorilo je negativno.

Prije nego što nastavimo, mislim da je bitno napomenuti da osobno nisam vjernik. Također, nemam namjeru ulaziti u duboke metafizičke rasprave o manifestaciji natprirodnog i božanskog. No, čini mi se da na ovu tvrdnju možemo gledati dvojako, već prema tome kakvo je čije shvaćanje Boga.

Jedno tumačenje moglo bi biti da je Bog naprosto svugdje i sveprisutan, da je sve u njegovim (ili njenim) rukama, pa onda prema tome zaključiti da igra u ulogu u svemu – od toga hoće li biti novog svjetskog rata i tko će biti američki predsjednik, pa do toga hoćete li, ne znam, za nedjeljni ručak pojesti šniclu ili sendvič, i hoćete li na WC otići sada ili pet minuta kasnije. Takav predeterministički stav je zastrašujući, jer znači da slobodna volja zapravo ne postoji i da ne možemo učiniti baš ništa da promijenimo sudbinu koju nam je Bog namijenio.

On također poništava i samu bit, smisao sporta kao natjecateljske aktivnosti. Jer ako je sve već zapisano i odlučeno, čemu se onda natjecati?

Netko će, međutim, reći da se Bog ne zamara takvim najsitnijim trivijalnostima; možda će se čak i uvrijediti zbog nekog od navedenih primjera. No, ako je tako, gdje je onda granica između trivijalnog i ozbiljnog? Što je za Boga dovoljno ozbiljan zadatak?

Bog nije Djed Mraz

Velik dio Amerikanaca očito smatra da mu sportski događaji spadaju u tu kvotu, odnosno u opis posla. Pitanje iz spomenutog istraživanja možda je dvosmisleno, ali čini se ipak dovoljno eksplicitnim – dovoljno da bismo mogli pretpostaviti kako većina onih koji su na njega odgovorili potvrdno zapravo misli da će Bog u konkretnoj utakmici favorizirati jednu ili drugu stranu, iz samo njemu poznatih razloga. A ako nekoga favorizira sam Bog, kako je uopće moguće pobijediti ga?

Ako je doista tako, onda bi momčadi trebale posvetiti daleko više vremena i truda kako bi izborile Božju podršku. Žele li pobijediti – a u sportu svi žele pobijediti – onda bi im bilo isplativije angažirati svećenike i teologe nego one „laptop-trenere“ i video analitičare te umjesto statistike o pretrčanim kilometrima tijekom utakmice voditi onu o pohađanju bogoslužja. Možda je vrijeme da Oko sokolovo na televiziji zamjeni neko Oko Božje i nakon utakmice izdvoji par spornih situacija u kojima je, po njegovu mišljenju, odlučila sama providnost, u kojima se vidjelo tko je Bogu draži, koga stavlja na iskušenja, a koga nagrađuje?

Dojam je da danas pola nogometaša nakon gola gleda u nebo, iako ne znamo zahvaljuju li sijedom bradonji ili pogodak posvećuju svojoj pokojnoj babi

Problem je samo u tome što Bog ni po čijem shvaćanju nije isti kao Djed Mraz, pa da nagrađuje sve koji su bili dobri. Sport jest natjecanje – kad bi se momčadi stale natjecati u vjeri i analizirati čiji su igrači i treneri bolji vjernici, sve kako bi postigle veći sportski uspjeh, onda bi to neminovno značilo potpunu trivijalizaciju vjere. A to sasvim sigurno Bogu ne bi bilo po volji, zar ne?

„U Španjolskoj se svih 22 igrača prekriži prije nego što uđe na teren“, rekao je jednom davno Johan Cruyff. „Kad bi to upalilo, sve bi utakmice završavale neriješeno“.

No, intimni odnos sportaša s Bogom nešto je drugo. Mateo Kovačić ispod dresa nosi majice s kršćanskim porukama, a na kostobranima sliku Svetog Antuna Padovanskog. I mnogi drugi nogometaši imaju tetovaže ili amajlije vjerske tematike. Sve to mogli bismo podvesti pod ‘samopomoć’, jer ako oni vjeruju da im nešto takvo pomaže, onda im na neki način sigurno i pomaže – barem u očuvanju fokusa, ako ništa drugo.

Smjernice Glasa Koncila

Ipak, čini se da je javno zahvaljivanje Bogu, Gospi, Isusu i njegovim super best frendovima na pobjedi fenomen nešto novijeg datuma. Malo ćete primjera za to naći u prošlosti – a da je tome tako, svjedoči i to da je slučaj američkog tenisača Michaela Changa s Roland Garrosa 1989. ostao dobro upamćen. Tada tek 17-godišnji autsajder u svom je govoru nakon primanja pehara zahvalio Isusu na pobjedi, a pariška publika dobrano ga je zbog toga izviždala. Kasnije je objasnio da je time samo želio izraziti zahvalnost: „Ne kažem da je Bog na mojoj, a ne na vašoj strani. Gospodin voli svakoga i na svačijoj je strani.“

Ako je na svačijoj strani, nije li mu onda krivo zahvaljivati zbog pobjede – jer nečija pobjeda znači i nečiji poraz – a ne zbog mentalne snage, fizičke izdržljivosti i takvih stvari? Zbog slične je situacije bio prozivam brazilski nogometaš Kaka, koji se u barem tri navrata nakon velikih pobjeda svojih momčadi (finale SP-a 2002., scudetto s Milanom 2004., finale Lige prvaka 2007.) skinuo u majicu na kojoj je pisalo „I Belong to Jesus“ i molio pred globalnim auditorijem, u kasnijim izjavama također zahvaljujući na pobjedi.

Danas su takve manifestacije vjere sve češće. Dojam je da pola nogometaša nakon postignutog gola gleda i pokazuje u nebo, iako ne znamo zahvaljuju li na tome sijedom bradonji ili pogodak posvećuju svojoj pokojnoj babi.

Zašto je krivo od božanskog bića tražiti pobjedu ili se na njoj zahvaljivati objasnio je čak i Glas Koncila – doduše, na svoj poslovično politički nekorektan način – objavivši prije nekoliko godina smjernice za „ispravnu molitvu“ tijekom sportskih susreta. „Ako se traži isključivo pobjeda, tada je molitva zarobljena u sportskim okvirima kojima se pridaje božanski atribut. Baš su se protiv toga duha i mentaliteta kršćani u susretu s poganskim svijetom i borili.“

Čudo iz Međugorja

U Hrvatskoj smo imali istaknute primjere Igora Štimca, koji je kao izbornik na konferencije za tisak dolazio s krunicom u ruci, kao i njegova nasljednika Nike Kovača koji je u svakom javnom nastupu spominjao „dragog Boga“, te Blanke Vlašić, koja je o svom duhovnom preobraćenju javno govorila i pisala po društvenim mrežama. Nitko od njih, barem koliko je meni poznato, nije time učinio ništa krivo – može nas to iritirati, imamo im se pravo zbog toga i podsmjehivati ako nam je do toga, ali sve to spada u onu kategoriju ‘samopomoći’. Ako oni vjeruju da im pomaže, onda im valjda i pomaže.

Jedini drugačiji slučaj je onaj najrecentniji, koji je podigao i najviše prašine u javnosti. Slučaj Željka Babića, donedavnog izbornika hrvatske rukometne reprezentacije.

On je gotovo eksplicitno pripisao sportski uspjeh božanskom djelovanju, rekavši za jednu pobjedu da je „čudo iz Međugorja“ i slično. Ne samo da je time napravio nešto krivo u teološkom, nego i u profesionalnom smislu – od izbornika reprezentacije očekuje se da pruži barem koliko-toliko stručno objašnjenje i preuzme odgovornost, a ne da se bavi ezoterijom. Time je, pogotovo nakon poraza, navukao zavidnu količinu bijesa na sebe, ali ga je i maknuo s igrača, koje je malo tko kritizirao. Malo kome je i palo na pamet upitati se je li Babić zaista jedan od onih koji vjeruju da je Bog navijač ili je možda posrijedi nešto drugo.

Malo kome je palo na pamet da je sa svim tim Gospama i svetim sedmim igračima cijelo vrijeme samo trolao.

Ne propusti top članke