Je li Luca Badoer najgori F1 vozač ikad?

Spoiler alert: nije. Samo je statistički najneuspješniji i stvarno nije imao sreće

Zadnja izmjena: 25. siječnja 2021.

Mislim da sam i ja zasuzio kada se Luca Badoer pored staze naslonio na svoj Minardi i zaplakao.

Kao klinac, dakako, balkanski uvjeren u Boys Don’t Cry filozofiju, čak i mnogo prije nego što ću zavoljeti The Cure, izbjegavao sam to, ali stanjeni živci ratnih godina omekšali su me, a prvi dan svibnja 1994. zauvijek promijenio. Razumljivo, te sam nedjelje isplakao 99 posto svih s Formulom 1 povezanih suza u životu, ali od tada sam se prestao sramiti plača. Znala bi mi suza kanuti na oko kod posebno zastrašujućih nesreća, koje su u prvi tren izgledale nemoguće za preživjeti, poput one Roberta Kubice u Montrealu 2007. ili, nedavno, gledajući Romaina Grosjeana u plamenoj buktinji… Zasuzio sam, mislim, i gledajući kako Jules Bianchi u Monaku čini nemoguće i sporu šklopociju od Marussije dovodi do bodova…

I, naravno, kada je Badoer zbog kvara na mjenjaču parkirao Minardi 12-ak krugova prije kraja kaotične utrke za Veliku nagradu Europe 1999.

Kada bih dobio neke supermoći, i u sklopu njih mogućnost da promijenim ishod samo jedne utrke u povijesti Formule 1, ali samo rezultat, ne ulazeći u spašavanje života svih onih poginulih ili teško ozlijeđenih vozača, ta bi mi utrka bila jako blizu odabira… Mada bih, priznajem, ipak prednost dao dvije godine ranijoj utrci u Mađarskoj i sjajnom Damonu Hillu u Arrowsu… No, kako Hill tada ipak nije morao odustati, nego je zbog kvara samo izgubio pobjedu, mogu otvoreno reći da nikada nisam bio toliko razočaran gledajući kako netko mora odustati zbog kvara, kao tog kasnog rujna 1999. na Nürburgringu.

Njegova dva trkaća nastupa za Ferrari su svi pokušavali zaboraviti. Svi osim njega

Mlađi čitatelji, koji Lucu možda pamte samo po ona dva katastrofalna nastupa za Ferrari, možda sada zbunjeno vrte glavom i pitaju se zašto, ali mislim da tada nije bilo nikoga — u paddocku, pred ekranima, pa čak ni među ostalim vozačima — kome nije bilo žao popularnog i svima simpatičnog Badoera.

Rođen prije točno 50 godina, 25. siječnja 1971. u Montebelluni, svjetskoj prijestolnici proizvodnje skijaških pancerica, gradiću 50-ak kilometara sjeverozapadno od Venecije, Badoer je uz studij arhitekture prošao vrlo tipičan razvoj mladog, talentiranog vozača. Bio je prvak Veneta, pa Italije u kartingu, potom u Formuli 3 pokazao zube (i stražnji kraj bolida) iz kome nedavno probuđenom Alessandru Zanardiju, te 1992. dobio priliku okušati se u Formuli 3000. To je bio tadašnji ekvivalent Formuli 2, prvenstvo čiji su pobjednici u pravilu odmah prelazili u Formulu 1.

Debitant u groznom bolidu

Konkurencija je u F3000 bila žestoka i iznimno se rijetko, samo četiri puta u povijesti, dogodilo da netko uspije osvojiti prvenstvo iz prvog pokušaja. Uspjeli su to Stefano Modena, Christian Fittipaldi, Badoer i, kasnije, Jörg Müller, jedan od samo trojice među 20 prvaka ove serije koji nikada nisu dobili priliku u Formuli 1. Pogledamo li sezonu 1992., odmah ćemo uočiti o kakvoj je konkurenciji bila riječ: Rubens Barrichello, David Coulthard i Olivier Panis postat će pobjednici utrka u Formuli 1, a još nekoliko vozača s grida dobit će priliku u F1, pobjednike Le Mansa i ostalih serija da i ne spominjemo…

Luca ih je sve razbio.

Pobijedio je u četirima od 10 utrka i osigurao titulu prije zadnje utrke, s 12 bodova ispred Andree Monterminija, usprkos gadnoj nesreći u Spa u kojoj mu se raspolovila kaciga… Samo su još dvojica vozača — Barrichello i Lucin momčadski kolega, povratnik iz Formule 1 Michael Bartels — skupili više od 50 posto Badoerovih bodova.

Takav dominantan nastup donio mu je ugovor za 1993. s F1 momčadi BMS Scuderia Italia. Momčadi koja je ranijih sezona bila solidna, povremeno osvajajući poneki bod, ali te je godine raskinula suradnju s Dallarom i prešla na zastarjelu Lolinu šasiju. Govorimo o razdoblju nevjerojatnog tehnološkog booma, razvoja aktivnog ovjesa i kojekakvih vozačkih pomagala, koje su koristile — sve ostale momčadi. Valja napomenuti kako je taj tehnološki napredak donekle preslikavan i u F3000, te je u njoj Luca imao sreću da vozi za Crypton Engineering, najbolju momčad tog trenutka — ali to je posljednji puta u karijeri da je imao sreće s izborom momčadi i trenutka.

FIA je prije utrke u Kanadi 1993. donijela odluku o trenutačnoj zabrani svih tih naprednih sustava i na trenutak se činilo da bi Luca i njegov momčadski kolega Michele Alboreto mogli biti jedini vozači čiji će bolidi proći tehničku provjeru i biti proglašeni legalnima. Kako se pokazalo jasnim da ostale momčadi ne mogu tako brzo preraditi bolide, zabrana je ipak odgođena za sljedeću sezonu, a dvojica Talijana nastavili su se natjecati posve nekonkurentnim bolidom, sve dok se, dvije utrke prije kraja sezone, momčad na izdisaju nije zauvijek povukla iz Formule 1.

Prvu Lucinu sezonu stoga možemo promatrati samo u usporedbi s Alboretom — tada već na zalasku karijere, ali višestrukim pobjednikom utrka i čovjekom koji je 1985. nekoliko utrka prije kraja bio vodeći u prvenstvu, prije nego što su mu kvarovi na Ferrariju uništili san o tituli. Badoer je, impresivno za debitanta u groznom bolidu, bio bolji u tom paru, nadmašio je Alboreta i u kvalifikacijama i u utrkama, a u Imoli je završio sedmi, što će mu ostati najbolji plasman karijere.

Put do Maranella

Razjasnimo odmah nešto: ovisno o tome računate li VN Argentine 1995. na kojoj je razbio bolid pri prvom startu, a nije imao rezervni za ponovljeni, ili ne, Badoer ima 50 ili 51 nastup na F1 utrkama bez osvojenog boda, što ga čini uvjerljivo prvim na vječnoj listi vozača bez osvojenog boda — Charles Pic ima 39, a Max Chilton 35 takvih nastupa. No, u njegovo vrijeme (osim posljednja dva nastupa, dakako), samo su šestorica prvoplasiranih dobivala bodove, te bi po današnjim pravilima u karijeri skupio sasvim respektabilnih 26 — isto kao, primjerice, Vitantonio Liuzzi ili Stoffel Vandoorne. Oni su mnogo bolja usporedba njegovih realnih vrijednosti od Pica ili Chiltona. Nipošto ne velikani, ali ljudi koji su zaslužili mjesto u Formuli 1.

Debitantska sezona bila je dovoljno impresivna da mu osigura test u Benettonu, ali ta je momčad naposlijetku ipak odabrala JJ Lehta za partnera Michaelu Schumacheru u 1994. Luca je raspadom momčadi izgubio mjesto i proveo sezonu kao testni vozač u Minardiju, u kojem su dali prednost iskusnom Alboretu. Kada je Michele na kraju te sezone objesio kacigu o klin, Luca se vratio. Minardi je 1995. trebao napraviti veliki iskorak (mada je za svoje standarde i u 1994., s pet osvojenih bodova, imao vrlo uspješnu sezonu), dogovoreno je bilo sve s novim dobavljačem motora, moćnom Mugen-Hondom. I potom u pet do dvanaest izgubili taj deal, Mugen se ipak odlučio za Ligier…

Luca je u kvalifikacijama i utrkama bio prilično izjednačen s momčadskim kolegom, iskusnim Pierluigijem Martinijem, ali bio je dostatno impresivan da sačuva mjesto kada je zbog sponzorskog novca sredinom sezone doveden Pedro Lamy, dok je cipelu dobio Martini. Portugalski je vozač u posljednjoj utrci donio jedini bod Minardiju, ali obojica su na kraju sezone otišla iz momčadi. Luca se skrasio u još slabijoj ekipi Forti Corse — zanimljivo, čitavu je karijeru proveo vozeći isključivo za talijanske momčadi — koja će se raspasti i prije kraja te 1996. Drugi puta u karijeri Badoer je vozio za momčad koja nije uspjela preživjeti niti do kraja tekuće sezone.

Usprkos nedostatku bodova, reputacija mu je i dalje bila solidna, a bio je dojmljiviji i od momčadskog kolege, starog rivala iz F3000, Monterminija. Imao je određeni broj sudara i nesreća, ali ništa neočekivano za vozača s donjeg dijela grida, a povremeno bi znao zabljesnuti na kvalifikacijama i dovesti bolide koje je vozio na neočekivano solidne startne pozicije. Stoga ne čudi da je upravo njega među talijanskim talentima onog vremena Jean Todt pozvao da se priključi Ferrariju kao testni vozač. Odvezao je nezapaženu sezonu za Lotus u utrkama izdržljivosti 1997., ali početkom sljedeće sezone je, nakon umirovljenja Nicole Larinija, stigao u Maranello.

I ondje se zadržao gotovo 15 godina.

Impresivni zajeb

Odvezao je još jednu F1 sezonu, na posudbi u Minardiju 1999., kada se dogodilo i ono dramatično, suzno odustajanje na VN Europe. Bizarno, od toga je odustajanja profitirao momčadski kolega Marc Gené, koji se time popeo na šesto mjesto i donio Minardiju prvi bod još od onog Lamyeva četiri godine ranije. Sezonu je Luca, više nego kao posljednju punu trkaću, upamtio po razočaranju: kada je Schumacher slomio nogu, svi su očekivali da će ga Badoer zamijeniti, ali Ferrari je priliku dao Miki Salu. Finac ju je vrlo solidno iskoristio, ali mnogi su smatrali kako je nepravedno što priliku nije dobio Luca, koji je dobro poznavao bolid i odvezao mnogo testnih kilometara u njemu.

Što je točno ono što je nastavio raditi sljedećih 10 godina: nizati testne kilometre.

Bile su to najuspješnije godine u Ferrarijevoj povijesti, a Badoer je, daleko od svjetala reflektora (osim nakratko, na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Torinu 2006., gdje je demonstrirao bolid), bio važan kotačić tog uspjeha. Bila su to vremena prije ograničenja testiranja, te je svake godine odrađivao po nekoliko desetaka tisuća testnih kilometara u bolidu. Svi imaju samo hvale za njegov osjećaj za detalje, kojim je bio sposoban unaprijediti različite aspekte bolida. Rob Smedley kaže da je po razumijevanju detalja bolida bio neusporedivo bolji od ostalih vozača s kojima je tih godina radio kao trkaći inženjer. No, nije vozio utrke, bio je sam na stazi.

Zapravo, osim nekoliko lokalnih utrka u kartingu, gotovo puno desetljeće se nije natjecao ni protiv koga osim protiv štoperice. Navodno je u nekoliko navrata odbio pozive drugih momčadi iz sredine poretka, a najpoznatiji se takav slučaj zbio 2001., kada dugo nije bilo izvjesno hoće li Kimi Räikkönen zbog neiskustva dobiti superlicencu, pa je Luca bio na stand-byu za moguće mjesto u Sauberu. Nije nikamo žurio; mada nije vozio utrke, ostvario je ultimativni san svakog talijanskog vozača i vozio Ferrari, potvrđujući brzinu vremenima kruga više-manje istima kao što su bila Michaelova i Rubensova. Uostalom, nadao se da će njegova prilika kad-tad doći — pa uostalom, razvijao je bolid za Barrichella, lika kojeg je uredno pobjeđivao u F3000.

Prilika je naposlijetku došla, a on ju je zajebao, na impresivno katastrofalan način.

Kada je Felipe Massa na treningu u Mađarskoj 2009. doživio tešku ozljedu, Ferrari je pokušao vratiti Schumachera, ali on zbog ranije motociklističke nesreće nije bio spreman, pa je priliku dobio Luca. U najgorem mogućem trenutku.

“Moja baka je brža od Luce”

Probajte zamisliti kako bi se proveo nogometaš koji 10 godina nije odigrao niti jednu utakmicu, nego, recimo, testirao za razvoj novih lopti u Adidasu, da ga bace u neku momčad u finalu Lige prvaka. Ili boksač koji je desetljeće radio na razvoju rukavica za Everlast i lupao samo po vrećama, da ga stave u ring protiv Anthonyja Joshue… Pa nakon toga stavite u kontekst ta dva Badoerova nastupa.

Usto, do početka 2009. opsežna testiranja bila su stvar prošlosti. Da je 10 godina ranije sjeo u Schumacherov bolid, Luca ne samo što bi odmah bio u trkaćoj formi, jer je regularno vozio utrke, nego bi i sjeo u bolid kojim je već prevezao mnogo tisuća kilometara. No, s Ferrarijem F60 nije bilo tako; prije nego što je sjeo u njega u Valenciji, Badoer s njim nije imao nikakvih iskustava zbog novonametnutih ograničenja testiranja. Nadalje, Formula 1 se jako promijenila u 10 godina, posebice gume, koje su 1990-ih još funkcionirale na više-manje sličnoj razini tijekom čitavih stintova, a ne samo u vrlo kratkim vremenskim razdobljima.

U sezoni 2009. je bilo velikih tehničkih promjena koje su u prvi plan izbacile Brawn GP, dok se Ferrari mučio, više-manje u sredini poretka. F60 je bio jako težak za vožnju, i Kimi i Massa su, uza sve u njemu provedene kilometre, imali dosta problema, a Badoer je bio bačen u kavez s lavovima. Usto, vratio se na stazu nakon pauze od devet godina, devet mjeseci i 23 dana, druge najdulje u povijesti Formule 1, šest mjeseci kraće od rekorda Jana Lammersa.

Usprkos navedenom, teško je braniti ga, jer nije bio samo spor. Bio je naprosto užasan i u svim ostalim segmentima, a njegovi su nastupi predstavljali lakrdiju, posebice onaj prvi, u Valenciji. Na treningu je četiri puta zaredom prekoračio dozvoljenu brzinu vožnje kroz boksove… U utrci se, na izlasku iz boksa, uplašio vidjevši u retrovizorima Grosjeanov Renault koji je izlazio iz boksa iza njega, te se naglo pomaknuo u stranu da ga propusti, prešavši pritom preko linije i zaradivši kaznu zbog toga. A nakon trke je, pri parkiranju bolida u parc ferme, udario Force Indiju Adriana Sutila!

Druga utrka, u Spa, bila je tek mrvicu bolja, mada je na tribinama netko izvjesio transparent “Moja baka je brža od Luce u Ferrariju. Sramota!”. I dalje je bio posljednji i u kvalifikacijama i u utrci, jednom se i razbio na kvalifikacijama, ali barem je završio u istom krugu s pobjednikom, zahvaljujući tome što se vozilo na najduljoj stazi u kalendaru. No, znamo li da je pobjednik bio Kimi u drugom Ferrarijevu bolidu, jasno je da je strpljenju Stefana Domenicalija nakon tog nastupa došao kraj. Nije se smjelo dopustiti takvo sramoćenje svetog imena Ferrari.

Nezaboravno, ali i nesuđeno

Već u Monzi ga je zamijenio Giancarlo Fisichella, koji je upravo u Spa senzacionalno dovezao Force Indiju do pole positiona. Ni provjereno brzi Fisico, pobjednik utrka, nije briljirao u F60, mada je ipak bio nešto kompetitivniji od Badoera. No, i on je žrtvovao karijeru kako bi ostvario san i vozio za Ferrari, mada je za 2010., baš poput Luce, dobio samo status rezerve. Badoer nije odmah dobio otkaz, još je dvije godine radio za Ferrari, a pri rastanku je ispraćen bujicom lijepih riječi, pohvalama na račun fantastičnog rada kao testnog i razvojnog vozača. Njegova dva trkaća nastupa su svi pokušavali zaboraviti — zapravo, svi osim njega.

“Ostvario sam svoj san”, rekao je, bez trunke žaljenja. “Uvijek ću moći govoriti svojoj djeci kako sam odvezao dvije utrke za Ferrari. U Maranellu su imali povjerenja u mene.”

Ne znam što je točno rekao djeci, ali mlađi sin Brando je očigledno nešto od toga čuo. Nastupa u kartingu od 2017. i ima jako dobre rezultate. Ne možda onoliko dobre poput oca u toj dobi, ali ima šanse da ćemo u svijetu utrka još koji puta čuti za prezime Badoer. Otac se, osim podrške sinu, udaljio od svijeta utrka, u medijima se jedino moglo saznati da je jedan od rijetkih ljudi koji redovno posjećuju Schumachera nakon nesreće na skijanju. Jedine prigode u kojima ga se fanovi sjete povremeni su izbori najgorih vozača u povijesti Formule 1, na kojima redovno završava neopravdano visoko, mada u svjetlu nesretne epizode iz 2009. posve razumljivo.

Pa ipak, ja ga se ponajprije sjećam po onom ranojesenskom danu 1999. u gorju Eifel — istom onom po kojem je prezime, samo s dva “f”, u 19. stoljeću prezime uzeo stanoviti ne baš nepoznati francuski arhitekt, porijeklom iz tih krajeva… Bio je to, istina, dan kada su svi vodeći radili pogreške, odustajali ili padali u poretku, ali Badoer je savršeno jezdio kroz sve promjene vremenskih uvjeta i došao do tog nezaboravnog, ali i nesuđenog četvrtog mjesta. U trenutku kada je odustao, iza njega su se vozili Ralf Schumacher, Jacques Villeneuve, Eddie Irvine, Mika Häkkinen i Panis, da spomenem samo pobjednike i prvake. U toj čudnoj utrci, u kojoj će Johnny Herbert donijeti momčadi Stewart jedinu pobjedu ikad, Badoer je vozio bez pogreške, za razliku od mnogo poznatijih i uglednijih suvremenika.

A da se tijekom čitave trkaće karijere nije konstantno zaticao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, takvih bi dana zacijelo bilo još.

Ne propusti top članke