Zaustavite li se ispred velike skulpture Laurensa Janszoona Costera, za kojeg Nizozemci vjeruju da je on – a ne Johannes Gutenberg – otac tipografije i tiska, i osvrnete oko sebe, prizor djeluje zaista impresivno. Grote Markt je centralni trg u Haarlemu, malenom gradu na samo 15-tak minuta vožnje vlakom od Amsterdama, i jedan je od najljepših u Europi. Veliku šetnicu i St.-Bavokerk (protestantsku crkvu, a prije toga katoličku katedralu izgrađenu u gotičkom stilu još u 15. stoljeću) okružuju prelijepe gotičke građevine iz istog tog vremena, načičkane ukusno uređenim malenim restoranima, kafićima i prodavaonicama.
Grote Markt je obitelj Raiola odabrala slučajno.
Krajem 1960-ih je jug Italije bio na prekretnici. Ono što su Talijani nazivali ekonomskim čudom je desetljeće ranije rezultiralo ogromnim migracijama na sjever zemlje, ali i ekonomskom krizom na njenom jugu. Ljudi su masovno napuštali regije poput napuljske, gdje se u mjestu Nocera Inferiore u studenom 1967. rodio Carmine Raiola. Njegov otac, nezaposleni automehaničar, već se tada odlučio pridružiti široj obitelji u odluci da napuste Italiju i zapute se za Nizozemsku, u koju ih je godinu kasnije stiglo ukupno 32. Okrenuli su se ugostiteljstvu i uskoro upravo u središtu Haarlema, na Grote Marktu, otvorili obiteljsku pizzeriju nadjenuvši joj ime Napoli.
Carmine, kojeg su ubrzo svi zvali Mino, od ranog je djetinjstva pomagao roditeljima. Otac je radio – tako barem danas tvrdi Raiola – između 18 i 20 sati dnevno i pomoć najstarijeg i najsposobnijeg sina bila mu je izuzetno važna. Mino je u pizzeriji – koja će kasnije postati ugledni restoran, a od njega se razgranati u lanac 11 restorana – radio apsolutno sve osim onoga što je najlogičnije i o čemu se (pogrešno) najviše piše posljednjih 20-ak godina.
“Zovu me pizza majstor, a nikada nisam napravio pizzu. Radio sam baš sve u restoranu; čistio sam podove, prao suđe, konobario, ali pizzu nikada nisam napravio. Teško je napraviti dobru pizzu, to je zanat, a ja ga nikada nisam znao”, rekao je prije nekoliko godina u razgovoru za Corriere della Sera.
Milijunaš do svoje dvadesete
Međutim, priča o restoranu i Haarlemu i jest jedna od najvažnijih u životu danas možda i najutjecajnijeg, najspretnijeg i najbogatijeg nogometnog agenta na svijetu.
Napoli nije bila obična pizzerija, i to prije svega zahvaljujući Minu. On je za mušterije kreirao posebne jelovnike i prema svakom stalnom gostu se odnosio kao prema obiteljskom prijatelju. To mu je i donijelo mnogo utjecajnih prijatelja u gradu, pa je i prije 18. rođendana u očevo ime pregovarao s bankama i održavao sastanke s gradonačelnikom.
Nakon što je jednom od biznismena i stalnih gostiju u restoranu pomogao razriješiti administrativni problem u Italiji, osnovao je i vlastitu firmu Intermezzo, koja je nizozemskim kompanijama pomagala da se probiju na talijansko tržište i obrnuto. Do svoje dvadesete je Mino Raiola već bio milijunaš – otkupio je lokalni McDonalds i zemljište za višestruko veći novac ga prodao kompaniji koja je izgradila stambeni kompleks.
“Tu sam prestao raditi stvari zbog novca”, rekao je Raiola u intervjuu za Financial Times. “Okrenuo sam se stvarima koje volim”.
Njegova prva ljubav bio je nogomet. Kao mladić se oprobao u lokalnom FC Haarlemu, ali nije baš bio građen za nogometaša. Zato je prvom prilikom uskočio u fotelju i postao sportski direktor kluba koji danas više ne postoji. Nakon što nije uspio ispuniti ambiciju da u Haarlem iz Ajaxa dovede tada nepoznatog Dennisa Bergkampa, okrenuo se posredovanju u transferima. Poznavanje sedam jezika – osim talijanskog i nizozemskog, priča engleski, njemački, španjolski, francuski i portugalski, a ne bi čudilo ni da je od Zlatana pokupio i pokoju našu psovku – pomoglo mu je otvoriti vrata na različitim stranama. Posao je dobio u agenciji Sports Promotions, za koju je odradio transfer Bryana Roya u Foggiju, a kasnije i Marciana Vinka, Wima Jonka i Dennisa Bergkampa u Italiju, prije nego što se osamostalio i postao sam svoj gazda.
I otprilike tu počinje priča koja se danas naširoko prepričava.
Win-win situacija
Debeli, pohlepni, neotesani i zli čovjek s groznim stilom odijevanja, pizza-majstor koji manipulira igračima i klubovima kako bi ionako bezobrazno veliko i prljavo bogatstvo napravio još većim. Priče o Raiolinoj pohlepi, neugodnom karakteru i prevarama stare su koliko i prvo pojavljivanje njegovog imena u medijima. Od prvog velikog transfera, onog Pavela Nedveda u Lazio – umjesto u PSV, s kojim se navodno već bio dogovorio – pa sve do prije nekoliko dana kada je u javnost izašla njegova konačna zarada iz transfera Paula Pogbe u Manchester United.
Prije nekoliko dana u Njemačkoj je najavljena promocija knjige Football Leaks: The Dirty Business of Football, u kojoj će, između ostalog, biti objavljeni i dokumenti iz ugovora između Pogbe, Uniteda i Juventusa, prema kojima je Raiola zaradio nevjerojatnih 41 milijun funti.
Koliko je zaista u svemu ovome pošteno kriviti Raiolu i ljude poput njega? On nije uspostavljao sustav, samo je pronašao njegove mane i iskorištava ih
Više od 20 milijuna koje dobio od Juventusa ustvari bi moglo predstavljati problem, jer se mogu protumačiti kao dio vlasničkog prava nad igračem, što je prema UEFA-inim pravilima zabranjeno. U pet rata United će mu uplatiti još 16,4 milijuna funti, prema dogovoru koji se u Engleskoj s agentom pravi izvan igračevog ugovora, dok mu je sam Pogba na račun uplatio nešto više od dva milijuna. Raiolin utjecaj u Unitedu, gdje se ranije sukobio sa Sir Alexom Fergusonom, tu se nije završio. Ibrahimoviću, koji je na Old Trafford stigao besplatno, osigurao je plaću od 367.640 funti tjedno, ali i bonus na svaki postignuti gol, koji se s 28 golova ove sezone popeo na 2,86 milijuna.
Što u praksi znači da je United Zlatana ove sezone plaćao nevjerojatnih 422.500 funti tjedno. Usto je transfer Henriha Mhitarjana, koji je predstavljen kao želja Josea Mourinha, navodno napumpan po Raiolinom uvjetu da bi i preostala dva transfera funkcionirala. Borussia Dortmund svojevremeno je željela zadržati Mhitarjana, ali Raiola se u ugovoru osigurao klauzulom po kojoj bi klub morao njemu plaćati milijune u slučaju odbijanja određene ponude, kakvu je – eto, slučajno – United pristao dati. Savršena win-win situacija.
Ugovor s Vragom
Ali koliko je zaista u svemu ovome pošteno kriviti Raiolu i ljude poput njega?
Apsolutno svi igrači koji su ikada imali kontakt s ovim agentom nazivaju ga najposvećenijim svojem poslu. Prema njima se odnosi kao prema članovima obitelji. S Bryanom Royom je u Foggiji proveo prvih devet mjeseci, kako bi mu pomogao prilagodbi u Italiji i tako je nastavio sa svim klijentima. Napravit će apsolutno sve da im osigura najbolji mogući ugovor, najbolji mogući tretman i sve ono što požele, a da će u isto vrijeme biti potpuno otvoren i bez dlake na jeziku prema svima. On nije uspostavljao sustav, samo je pronašao njegove mane i iskorištava ih dok oni koji bi to trebali ne reagiraju.
Klubovi su postali taoci Raiole i sličnih njemu, ali tome nije uzrok samo pohlepa agenata i igrača, nego i to što klubovi očajnički žele dovesti ne samo igrački najkvalitetnije, nego i marketinški najisplativije igrače. To je princip na kojemu je današnji nogomet ustrojen.
Raiola je bio među prvima koji je shvatio tu igru i svojim igračima – koji, na kraju krajeva, proizvode silni novac u nogometu – maksimalno podigao cijenu i napravio ih toliko teško dostupnima da njemu ostavljaju otvorene ruke za manipuliranje i ljudima i klubovima. Prljavu su igru prihvatili gotovo svi; za veću zaradu nije problem potpisati ugovor s vragom, pa bio i debeo i neotesan i s groznim smislom za modu.
Raiola nije pizza-majstor i ne peče pizze sam. On je samo vlasnik restorana, i to vrhunskog.
