Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li Mourinha pregazilo vrijeme?

Pao je i mit o Joséovoj drugoj sezoni. Od etikete The Special One nije još puno ostalo

Zadnja izmjena: 23. svibnja 2018. Nick Potts

Prvak u Portu, prvak u Chelseaju, prvak u Interu, prvak u Real Madridu, prvak u Chelseaju; pravilo druge sezone u kojoj José Mourinho uvijek osvaja naslov postalo je mit na dobrim temeljima. Trofeji su se slagali jedan na drugog i svi su počeli vjerovati kako je sve što Mourinho napravi uspješno jer neizbježno vodi do trofeja. Igrači bi kliknuli, a ljudi su mu vjerovali jer je imao rezultate iza sebe.

“Pokušavam analizirati stvari prije nego što preuzmem klub, ali zapravo sve možete znati tek kad ste unutra“, izjavio je Mourinho prije godinu dana. “Prva sezona je jako teška i greške su normalne. Uživam u drugoj sezoni, jer u drugoj sezoni ne ponavljam greške. Mislite da znate igrače, ali zapravo ih ne znate dovoljno dobro. Upoznati ih možete samo kad ih imate u dobrim i u lošim situacijama. Mijenjati ih možete samo kad ih upoznate. Zato zaista uživam u vremenu između prve i druge sezone.”

Dok su trofeji dolazili, Mourinho je uvijek imao podlogu za upoznati igrače i promijeniti ih u izmjeni dobrih i loših situacija. Igrači su mu vjerovali i on je imao autoritet koji mu je omogućavao izgraditi atmosferu u kojoj cilj opravdava sredstvo.

Zapravo, temelj  Mourinhovog uspjeha je oduvijek bio opsadni mentalitet. U svojim je momčadima gradio kolektivno stanje uma uvjeravajući ih da su svi protiv njih, kako je sve urota u kojoj su pod stalnom opsadom i tako je stvarao stanje u kojem se igrači nisu opuštali. Kada imaš zajedničkog neprijatelja, makar on u stvarnosti i ne postojao, lakše je izgraditi grupnu koheziju i mentalitet po kojem si spreman na sve. Mourinho je bio majstor toga. Igrači su pratili njegove zapovjedi i fanatično ispunjavali zahtjeve koje je postavljao pred njih, s tim da ti zahtjevi nisu bili bolji nego kod drugih trenera. Samo su ih njegovi igrači neusporedivo bolje ispunjavali, na samoj granici savršenstva.

Ali sad su trofeji izostali. Manchester United je završio prvenstvo 19 bodova za prvaka, u Ligi prvaka je ispao od Seville, u Liga kupu je koban bio Bristol City i na kraju je, u zadnjoj utakmici sezone, trofej FA Cupa uzeo Chelsea. Mourinho je drugu sezonu završio s nula titula i mit je srušen.  Prvi put u njegovom životu druga sezona nije donijela trofeje nego frustraciju, ružnu igru i neuspjeh.

A to je fantastična vijest i za United i za Joséa samoga.

Igra koja ne zadovoljava nikoga

Da je Mourinho osvojio barem ovaj trofej, bilo bi to lijepljenje flastera na prostrijelnu ranu, pokrivanje potencijalno fatalnih simptoma. Prošle su godine loše igre pokrpali sporedni trofeji i ove se , izuzev kratkog perioda na početku sezone, baš ništa nije promijenilo. Ovako više ne može ignorirati realnost, njegove metode ne daju rezultate i potreban je zaokret u pristupu. Dosad je i sam Mourinho vjerovao kako će se sve metode isplatiti u drugoj sezoni i mogao je u to uvjeriti sve oko sebe. Sada je jasno kako to više ne štima i kako je vrijeme da izumi nešto novo.

Za početak, nove generacije nogometaša donose sve izraženije individualce kojima je sve teže nametnuti grupnu koheziju. Paul Pogba, iako vjerojatno talentiraniji nogometaš od Franka Lamparda, nikad neće imati taj opsadni mentalitet niti podčiniti svoju zvjezdanu prašinu Mourinhovim zapovjedima. Vremena su se promijenila, a s njima se promijenio i pogled na sport koji sve više favorizira individualne heroje koje se može prodati masama.

Pojavili su se neki drugi treneri čiji su zahtjevi u igri neusporedivo napredniji od njegovih i ako Unitedovi igrači neće ispunjavati zahtjeve na samoj granici savršenstva, Mourinho nema budućnost.  Nogomet naprosto više nije ista ona igra u kojoj je on bio The Special One, jer je u zadnjih desetak godina izvršena taktička revolucija koja je promijenila način na koji se igra i obrana i napad.

Mourinho više ne može ignorirati realnost i varati sam sebe sporednim trofejima. Vrijeme je da modernizira svoj pristup

Mourinho se nije prilagodio tim promjenama. Rezultat toga nije samo situacija u kojoj nije osvojio nijedan trofej, nego i igra koja ne zadovoljava nikoga. Nije više ni pitanje estetike, pitanje je supstance. Poanta nije u tome što je igra ružna, problem je što je ta ružna igra zapravo jako loša i što je David de Gea daleko najbolji pojedinac sezone u kojoj je svojim obranama spasio hrpu bodova. I ova bi sezona trebala biti znak da više ne može tako, jer Mourinho je ponovio greške i nije ispunio cilj koji bi sredstva ostavio neupitnima.

A kad se propusti ostvariti cilj, onda je valjda vrijeme preispitati ta sredstva i promijeniti nešto.

Nema više drugog čovjeka

Doduše, nekad se stvari mijenjaju same od sebe. Mourinhov pomoćnik Rui Faria je nakon utakmice protiv Chelseaja napustio klub i nakon 17 godina zajedničkog rada José ostaje bez čovjeka s kojim je prošao sve. Leiria, Porto, London, Milano, Madrid, ponovo London i Manchester. Pratio je šefa na svim postajama njegove karijere i bio je jedan od ključnih suradnika. Kad je Mourinho dizao tenzije i gradio opsadni mentalitet, Faria je bio onaj koji je objašnjavao igračima zadatke i služio kao ispušni ventil koji je donosio mirnoću. Ako je Mourinho glumio lošeg policajca, Faria je bio taj koji je prenosio igračima ključne poruke kad bi se pojavio kao dobar policajac.

Imao je Mourinho priličan broj različitih suradnika, iz njegove svlačionice su izašli André Villas-Boas, Brendan Rodgers, Steve Clarke i Aítor Karanka. Svi oni su dali veliki doprinos u određenim fazama karijere, ali nitko nije bio tako dugo uz njega kao Faria, doslovno od prvog dana samostalne karijere. I bio je ključ uspjeha, jer bio je dovoljno sličan Mourinhu da ga razumije i dovoljno različit od njega da ga nadopuni i da bude glas razuma koji sprječava da se svlačionica raspadne. I naravno da će Mourinho biti u velikom problemu da zamijeni čovjeka koji mu je omogućavao način rada u kojem se savršeno snalazio.

„Neće više biti drugog čovjeka“, odgovorio je Mourinho na svoj način implicirajući da nitko nije dovoljno dobar da bude njegov zamjenik. „Organizirat ću stručni stožer na način da figura assistant managera ne postoji.“

Mourinho u treću sezonu, u kojoj se uvijek pomalo mučio, ulazi različitije nego ikad prije, potpuno izvan svoje zone komfora. Za početak, mit je srušen. Nema autoritet koji je vukao iz uspješne druge godine, nema ostvaren cilj koji bi njegova sredstva ostavio neupitnim. Ostala je samo rudimentarna i ružna igra kojoj nedostaje elementarne kvalitete za klub Unitedova renomea. Njegove metode psihičke manipulacije igračima sve su manje uspješne i njegovi zahtjevi ispunjavajau se sa sve manjim fanatizmom. Ostala je samo frustracija, svađe s medijima i igrači koji nisu međusobno kliknuli. A na sve te probleme, ostao je i bez najlojalnijeg čovjeka, asistenta s kojim je oduvijek radio i koji ga je nadopunjavao. I koliko god Mourinhov ego bio ogroman, jasno mu je da će se morati promijeniti jer sada sve izgleda pomalo pročitano.

A to je zapravo fantastična stvar, jer Mourinho je sam sebe uvjerio kako je sve što radi dobro jer donosi rezultat. Sad kad je cilj izostao, vrijeme je da preispita sredstva i nađe nova rješenja jer više ne može ignorirati realnost i varati sam sebe sporednim trofejima. Vrijeme je da modernizira svoj pristup, da pokaže da ga vrijeme nije pregazilo i da ponovo nađe put u samu elitu. Možda čak u zadnjem pokušaju koji mu je ostao.

Ne propusti top članke