Nažalost, ta je demonstracija i jedino čega ću se s veseljem sjećati od ovog trkaćeg vikenda.

Gledajući utrke i ostale vozačke sesije, kao i sve oko njih, naprosto sam požalio što nisam normalan, pa da poput ostalih Hrvata gledam finale Davis Cupa ili derbi Dinamo-Hajduk. A dodatni — i daleko najvažniji — razlog mog nezadovoljstva u tome je što u trenutku dok ovo pišem, jutro nakon strašne nesreće na utrci Formule 2, još uvijek nemamo nikakvu službenu potvrdu o stanju dvojice vozača odvezenih u bolnicu. Takvo otezanje nikad nije dobar znak, mada se nadam da će, kada ovo budete čitali, već biti jasno da su se obojica izvukli samo s nagnječenjima ili nekim manjim lomom, kako se neslužbeno već i pretpostavlja na bazi objava na društvenim mrežama.

Osjećaj je da ovo više nije sport, nego režirana Netflixova predstava dovedena do apsurda. Najgore od svega, to se fanovima sviđa

Nesreća je bila toliko užasna da u prijenosu nisu pustili čak ni ponovljenu snimku starta cjelokupnog grida u čijoj se pozadini vidjela, a kamoli je prikazali kamerama s nekog od uključenih ili obližnjih bolida.

Théo Pourchaire, sjajan mladi vozač iz Grassea, svjetske prijestolnice parfema, lani viceprvak Formule 3, ove godine pobjednik u Monaku i Monzi, ostao je stajati na mjestu na startu glavne F2 utrke, te se u njegov bolid strahovitom snagom zabio onaj Enza Fittipaldija. Unuk prvog brazilskog prvaka frontalno je naletio na Pourchairea silom procijenjenom na 72 G; za usporedbu, onaj udarac Maxa Verstappena u ogradu u Silverstoneu odvijao se s 51 G, a lanjska nesreća Romaina Grosjeana u Bahreinu pri 68 G…

Džentlmena odavno nema

U usporedbi s time, sve što se događalo u Formuli 1 činilo mi se pomalo beznačajnim. Dakako, i prije utrke se dalo naslutiti da na ovoj stazi ne može proći mirno, pa smo i dobili više-manje sve što smo očekivali. Niz sudara i izlijetanja, dva prekida utrke, nekoliko izlazaka sigurnosnih automobila — što pravog, što virtualnog — vraćanja ilegalno zarađenih mjesta, vremenske penalizacije, pritužbe vozača i momčadi na ovo i ono, pa i još jedan sudar dvojice pretendenata na titulu prvaka, ovog puta ipak ne i takav da bi nekog od njih izbacio iz utrke. Na kraju iste, Lewis Hamilton ostvario je pobjedu i najbrži krug utrke, a Verstappen drugim mjestom osigurao da obojica prije posljednje utrke sezone imaju po 369,5 bodova.

Zvuči sjajno, zar ne?

U praksi, osjećaj je da ovo više nije sport, nego režirana Netflixova predstava dovedena do apsurda. A najgore od svega, kako rastuća popularnost Formule 1 pokazuje, to se fanovima sviđa.

Čitajući ovog vikenda komentare po specijaliziranim forumima, društvenim mrežama, ali i na relativno ozbiljnim stranicama, dodatno sam izgubio vjeru u zdrav ljudski razum. Čitave se sezone svaki sporni događaj promatra na, gotovo bih mogao reći, ‘postmodernistički’ način, kao u onim romanima s različitim krajevima poput Ženske francuskog poručnika; potpuno različito ovisno o tome jeste li navijač jednog ili drugog vozača. No, u finišu sezone je sve eskaliralo. Doslovno svaku sitnicu koja se odvijala tijekom treninga, kvalifikacija i utrke različito su interpretirali vozači, momčadi, a navijače da i ne spominjemo.

Usto, neprestani nizovi upita i primjedaba Michaelu Masiju te vodstvu utrke, u kombinaciji s njegovom očiglednom nesposobnošću da preuzme uzde u ruke, u potpunosti su pokvarili svaki doživljaj i onemogućile užitak u utrkivanju. Što je šteta, jer smo među nizom budalaština vidjeli i nešto izvrsnog utrkivanja, dvojicu vrhunskih vozača na samom limitu, u borbi na sve ili ništa (i fenomenalnog Oscara Piastrija u Formuli 2, ali o njemu nekom drugom prigodom). I opet je sve to bilo u dubokoj sjeni zbunjujućih, nekonzistentnih i nepravovremenih odluka vodstva utrke, pa su mnogi poželjeli da uskrsne nekoć tako omraženi, ali od Masija neusporedivo kompetentniji Charlie Whiting, čovjek koji nije dopuštao da se sumnja u njegov autoritet niti da momčadi manipuliraju njime.

Nažalost, kada se u spomenutu borbu na sve ili ništa upušta Duo Pegla, unaprijed znamo ili barem pretpostavljamo da bismo u konačnici mogli vidjeti krš, a ne ono čisto majstorstvo radi kojeg im se inače divimo. Usto, sve se događa na stazi čije su zone izlijetanja dizajnirane tako da ne uspore, nego ubrzaju prolazak bolida kroz zavoj, tako da — kao i u onoj lakrdiji s otezanjem oko kretanja u kvalifikacijski krug — pridržavanje propisa nije stimulirano konstrukcijom staze ili jasnim kaznama, nego ovisi o džentlmenskom dogovoru vozača. U svijetu i sportu u kojem džentlmena odavno nema.

Neka viša pravda

Što se tiče staze, najbolje ju je opisao Sergio Pérez prije nego što je znao da će baš on postati jedna od njenih žrtava, kada je rekao da je “preopasna bez pravog razloga”. Godinama smo prigovarali bezličnim novim stazama bez pravih mjesta za pretjecanje i možda smo sami krivi za novi ekstrem — ovakve, besmislene staze koje su reakcija na takve primjedbe. Jednostavno nije prihvatljivo namjerno dizajnirati stazu kako bi se izazivale nesreće na njoj i umjetno začinilo utrkivanje. Uz napomenu da se jedina nesreća s posljedicama po zdravlje uključenih, ona u F2, dogodila na startu, na ravnini , i da nema veze s konfiguracijom staze, mogla se zbiti bilo gdje.

Ugođaj je, kažu oni koji su bili u Džedi, bio fenomenalan, obični ljudi oduševljeni… No, svejedno bih volio iz mnogo razloga, od političkih do sigurnosnih, nikad više ne vidjeti utrku na ovoj stazi. Ako nakon vozača — dapače, kandidata za titulu — koji se ponašaju kao da voze simulator, a ne stvarnu utrku, te nakon kamera koje pretvaraju sport u reality show, imamo još i staze dizajnirane za način vožnje iz video igara, onda dobivamo opasnu papazjaniju poput ove, koja anulira sve ono na čemu su doktor Sid Watkins i nekadašnji čelnici sporta desetljećima radili.

No, pustimo to za nama i vratimo se raspletu sezone. Što možemo očekivati od posljednje utrke, sljedeće nedjelje na redizajniranoj stazi u Abu Dhabiju?

Sve je otvoreno. Ne mogu reći da sam osobito uzbuđen tom neizvjesnošću niti da ću nemirno spavati čekajući ishod. Ne volim Verstappenov preagresivni i prljavi način vožnje, demonstriran i u Džedi, ali smatram da je ove godine sveukupno bio bolji i da je u nekoj višoj slici zaslužio titulu. S druge strane, kladiti se protiv svim mastima premazanog Hamiltona u ovakvoj, izjednačenoj situaciji, te uz već neko vrijeme očigledno brži bolid u race paceu, bilo bi podosta nalik tome da se u moru, dok morski psi kruže oko vas, uzdate u to da su vegetarijanci… Uostalom, Hamilton i Sébastien Ogier se već godinama prate po broju naslova, a Francuz je upravo osvojio osmu WRC titulu…

Vjerujem u neku višu pravdu, ali usprkos tome mislim da su Maxove šanse za titulu na možda 20 posto; iskustvo i hladnija glava daju veliku prednost Lewisu. U čistoj utrci, doduše, a nekako sumnjam da nas čeka takva.

Mješavina nelagode i veselja

Valtteri Bottas je doslovno u posljednjim metrima utrke u Džedi uspio preteći Estebana Ocona, ugrabiti mjesto na postolju i matematički potvrditi treće mjesto u prvenstvu, utrku prije kraja. Prije utrke u Ujedinjenim Arapskim Emiratima — još jednoj simpatičnoj državi, koja je na Economistovu Indeksu demokracije lani bila na 145. mjestu među 167 zemalja — zanimljiva je još borba za peto mjesto, između Landa Norrisa i dvojice Ferrarijevih vozača, kao i momčadsko nadmetanje Ocona i Fernanda Alonsa. U momčadskoj se konkurenciji Mercedes jako približio tituli, ima lijepih 28 bodova više od Red Bulla. Zapravo, ne bude li neke uistinu ekstremne situacije u Yas Marini, poredak svih 10 momčadi trebao bi ostati posve jednak trenutnom.

Pod jakim osvjetljenjem medijskih reflektora čekamo tu posljednju utrku s mješavinom nelagode i veselja. Sezona je bila iznimno napeta, na momente i sjajna, ali previše umjetna i nabrijana da bi normalno, antiklimaktički završila; svi očekujemo da će se dogoditi još neka budalaština i da nas za tjedan dana ne čeka nova utrka, nego novi skandal.

Kako god se rasplelo, nadam se da sam u krivu i da će nam posljednja utrka pomoći da zaboravimo gorak okus nakon vikenda u Džedi. Samo što iskreno sumnjam u to.