Sutrašnje novo, veliko finale, u kojem će Južna Afrika za titulu svjetskog prvaka u ragbiju zaigrati protiv Engleske, prigoda je da se ta nacija ponovno ujedini oko nacionalnog sporta, što je istovremeno i potvrda da je Pienaar zapravo bio u krivu. Da je sport samo flaster na duboku i po život opasnu ranu.

Južnu Afriku prvi put u povijesti predvodi tamnoputi kapetan, Siya Kolisi. I on, simbolički, nosi broj 6 na dresu, kao onomad Pienaar i Mandela

Sam Pienaar je potomak europskih kolonijalista, onih koji su u 17. stoljeću stigli na područje Južne Afrike i uspostavili svoju upravu, postupno uvodeći i ropstvo kao mehanizam ekonomske ekspolatacije na tom području. Iako je Velika Britanija ukinula ropstvo zakonskim odredbama iz 1833., ono je ostalo na snazi kroz drugačije metode. Tako se 1894. godine uveo tzv. Gley Gren Act, koji je uvelike limitirao količinu zemlje koju domicilno stanovništvo smije posjedovati; 1905. mu je ukinuto pravo glasa, a Južnoafrički akt iz 1910. dao je bijeloj naseljeničkoj populaciji apsolutnu političku kontrolu u državi.

Iako je bilo pokušaja odmaka od te segregacionističke politike u razdoblju Drugog svjetskog rata, pogotovo jer su se s pravom počele povlačiti poveznice s nacističkim rasnim zakonima, pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. označila je i potpuno institucionaliziranje rasne segregacije zvane Apartheid, što na Afrikaansu doslovno znači “odvojenost”. Bijelci su se i službeno postavili iznad ostalih rasa, a domicilno crno afričko stanovništvo je praktički izolirano na razinu iz robovlasničkih dana, razinu na kojoj nikakvo miješanje nije dolazilo u obzir.

Duboke rane

Segregacija se, naravno, odrazila i na sport.

Britanci su sa sobom na prostor Južne Afrike donijeli i ragbi, koji se brzo prometnuo u omiljeni sport Afrikanera i igrao se ekskluzivno u sklopu internata, školi i sveučilišta koja su mogli pohađati samo bjelački potomci. Ti rasni zakoni su bili toliko rigidni da ni ostale reprezentacije koje su dolazile odigravati utakmice u Južnoj Africi nisu smjele imati igrače bilo koje druge rase osim bijele, što je s vremenom odvelo južnoafrički sport u izolaciju.

Iako je Južnoafrički ragbi savez ostao dio Međunarodnog ragbi odbora i tijekom ere Apartheida, mnoge inicijative — poput novozelandske Halt All Racist Tours, oformljene 1969. — dovele su do toga da je od 1974. reprezentaciji bilo zabranjeno ići na inozemne turneje. One rijetke prigode kada se uspjela dogovorno ‘prošvercati’, kao 1981. kada je posjetila Novi Zeland, bile su obilježene velikim prosvjedima. Zbog Apartheida Južnoafrička Republika nije pozvana ni na prva dva izdanja Svjetskog prvenstva, 1987. i 1991.

Pienaar je rođen u Vereenigingu, gradu na zapadu zemlje koji je oformljen kao prebivalište bogatih vlasnika rudnika ugljena i dijamanata, i kraj kojeg je tijekom Burskih ratova bio smješten pravi koncentracijski logor.

“U svom malom svijetu sam odrastao u afrikanerskoj zajednici”, pričao je Pienaar. “Išao sam u školu za Afrikanere u kojoj se pričao samo Afrikaans, a djeca nikada nisu pitala zbog čega crna djeca ne idu s njima u školu ili zašto su svi oko njih isključivo bijelci. Tako si odrastao i to je veoma krivo i veoma tužno”.

Demokratske promjene su na prelasku u 1990-e uključivale bilateralne dogovore između Nacionalne stranke i Afričkog nacionalnog kongresa, socijaldemokrata koji su zbog svojih antisegregacionističkih stavova dugo bili proglašeni terorističkom skupinom, pogotovo nakon što su 1960. i službeno zabranjeni. Pregovori su urodili plodom i u veljači 1990. su prvo iz zatvora otpustili ANC-ove revolucionarne vođe, među njima i Nelsona Mandelu, da bi onda 1994. omogućili i prve multirasne parlamentarne izbore nakon kraja Apartheida 1992. Na njima je Mandelin ANC osvojio 62 posto glasova, čime je on postao prvi crni predsjednik u povijesti Južnoafričke Republike.

Apartheid je postao povijest, ali su duboke rane južnoafričkog društva kroz tad već stoljeća opresije postale nepremostive i opasne. Nasilje je i dalje bujalo, vođeno osvetom kao prvotnim nagonom, a dotad povlaštene bjelačke obitelji koje su promovirale segregaciju odjednom su se potretirale kao žrtve. Mandelu je čekao ogroman posao kontrolirati taj kaos, a kao vatrogasni aparat je iskoristio ragbi, bez obzira na to što se radi o sportu koji je sam po sebi bio simbol podjele.

Dres s brojem 6

Južna Afrika je dobila kandidaturu i postala prva zemlja koja je samostalno organizirala Svjetsko prvenstvo u ragbiju, što je viđeno kao ogromna potvrda etabliranja uzdrmanog nacionalnog imidža na međunarodnoj sceni.

Međutim, imidž reprezentacije bio je vrlo loš u samom zemlji, gdje su gotovo svi pripadnici crne ili miješane rase, koji čine 90 posto stanovništva, otvoreno navijali protiv nje, istovremeno smatrajući nogomet ‘svojim’ sportom. Sve, od logotipa do boja je povezivano s rasizmom i segregacijom, pa nije ni čudo što su uoči SP željeli potpunu promjenu vizualnog identiteta ekipe. Čak je i springbok, lokalna vrsta antilope koja je postala maskota i po kojoj je južnoafrička ragbi reprezentacija dobila ime, viđena kao simbol apartheida, pa je i za nju izglasano da se ukloni.

“Sport ima snagu promijeniti svijet i inspirirati”, pričao je Mandela u jednom od svojih često citiranih govora. “Ima snagu ujediniti kako malo što drugo može i priča mladeži na jeziku koji može razumijeti. Sport stvara nadu ondje gdje je nekad bilo samo očajavanje.”

Mandela je, doduše, bio proračunat.

Znao je da bi protumjere bile viđene kao osvetnički pohod ugnjetavanih, a dublje podjele su mu otežavale posao. Zato je on pokrenuo inicijativu da se vizualni identitet abolira kako bi se promovirala atmosfera oprosta i ujedinjenja, što je trebalo kulminirati nastupom na Svjetskom prvenstvu. Također, 1993. je prvi put za reprezentaciju nastupio i Chester Williams, igrač miješane rase. Njegova je karijera zapravo omeđena apartheidom, pa se prisjećao trenutaka kada se morao presvlačiti u autobusu, jer su svlačionice u sportskim kompleksima bile slobodne za korištenje samo bijelcima. Sada je on postao maskota sam po sebi, a njegovo je lice bilo na svim reklamnim panoima koji su najavljivali turnir.

Zbog ozljede lože nije nastupio na uvodnim utakmicama prvenstva, u kojima je Južna Afrika na mimo očekivanja porazila favoriziranu Australiju, da bi onda preko Kanade i Rumunjske senzacionalno stigla do polufinala s Francuzima. Mandela je redovno pratio utakmice, čak i na diplomatskim putovanjima, a kada je Južna Afrika stigla do velikog finala protiv Novozelanđana, na terenu se ukazao u dresu s brojem 6 na leđima, brojem koji je nosio i Pienaar. U tom dresu je uručio i pobjednički pehar ekipi uvelike sastavljenoj od potomaka ljudi koji su ga prezirali i smatrali teroristom, a slika Mandele, Pienaara i Williamsa obišla je svijet i barem nakratko pustila iluziju da je ragbi nadišao sve podjele i trasirao zemlju u bolju budućnost.

“To što se u zemlji događalo tijekom tih šest tjedana je naprosto nevjerojatno” pričao je Pienaar, koji je kasnije pozvao Mandelu na svoje vjenčanje, a predsjednik je postao krsni kum dvojici njegovih sinova. “Na dan finala je bilo magično, nešto što nitko nije mogao zamisliti da se može dogoditi. Još se sjećam tog Mandelina osmijeha i kako je bio sretan kada sam podignuo trofej…”

Rasne kvote

Magija sporta nas može lako zavarati da u ovakvim pričama ima nekakva mitološka težina i da je sport zbilja toliko jak da može zašiti i najdublje rane. Nažalost, to je prečesto iluzija.

Južnoafrička ragbi reprezentacija je u međuvremenu tom trijumfu dodala još jedan, na SP-u u Francuskoj 2007. kada je slavila protiv sutrašnjih suparnika Engleza. Bez obzira na to, kao i na briljantnu priču iz 1995., ragbi je i dalje ostao simbol podjela u državi u kojoj danas po relevantnim pokazateljima postoji najveća nejednakost od svih na svijetu. Iako je Apartheid pao prije gotovo 30 godina i iako danas kontroverzama prožet Afrički nacionalni kongres i dalje osvaja izbore s nešto manje od 60 posto glasova, Južna Afrika je i dalje kompromisima održala golemu stratifikaciju između bjelačke manjine i tamnopute većine, pri čemu prvi nauštrb drugih i dalje drže svu ekonomsku moć.

Doduše, Springboksi su s vremenom postali sve rasno uravnoteženiji, do te mjere da su na ovo Svjetsko prvenstvo u Japanu prvi put u povijesti stigli s tamnoputim kapetanom, Siyom Kolisijem, koji predvodi selekciju u kojoj čak 40 posto igrača dolazi iz crnačke ili rasno miješane obitelji. I on, simbolički, nosi broj 6 na dresu, kao onomad Pienaar i Mandela.

No, taj trend zapravo nije znak da su Južnoafrikanci konačno otvorili bjelački sport čitavoj naciji, već je to rezultat rasnih kvota koje su bili primorani uvoditi ponajprije jer je pri razvojnoj selekciji i dalje dominantna misao kako je ragbi sport koji “pripada bijelcima”. Ironično, četiri najstarija ragbi kluba u zemlji su osnovana u ne-bjelačkim zajednicama.

Društvo se ne mijenja preko noći, pa su treneri i dalje uvelike birali i razvijali bijele igrače, koji i dalje čine veći dio reprezentacije. Iako su 2007. nakratko odbacili sistem kvota, one su vraćene 2011. suradnjom Ministarstva sporta i Južnoafričkog ragbi saveza, pošto je primijećeno da u ‘bjelačkim’ sportovima poput ragbija ili kriketa, za razliku od nogometa, selekcija favorizira bijelce. Vraćanje kvota kulminiralo je baš uoči ovog Svjetskog prvenstva, kad je utvrđeno da bi polovica reprezentacije trebala biti sastavljena od igrača koji dolaze iz ne-bjelačkog dijela stanovništva. Južnoafrički sindikat Solidarity, čiji su članovi gotovo isključivo bijelci, podignuo je i tužbu na sudu kako bi se kvote ponovno ukinule. No, podržava ih i 82 posto crnačkog stanovništva, tvrdeći da su ‘njihovi’ igrači dovoljno dobri da dosegnu reprezentativnu razinu na temelju svoje igračke sposobnosti.

“Ja nisam bio proizvod nikakvog prosvijećenog razvojnog sustava koji je, eto, trebao pomoći crnim i obojenim igračima”, pričao je 2002. godine Williams, koji je preminuo u rujnu u svojoj 50. godini života. “Morao sam sve postići težim putem, boreći se kroz bjelački sustav sam, svojom zaslugom”. Time je zapravo opisao i današnje stanje, odnosno razvojni put umjetno usmjeren baš iz razloga što opći bjelački mentalitet i dalje ne dopušta razvoj prosvijećenog sustava za mlade igrače neovisno o rasi.

Međutim, izgleda da sve te podjele nisu značajnije utjecale na Springbokse, koji će sutra ujutro (po našem vremenu) treći put u svojoj povijesti pokušati osvojiti svjetski naslov. Pucnjave i nasilje po ulicama južnoafričkih gradova će vjerojatno opasti tijekom prijenosa iz Yokohame, ali kakav god ishod bio, priča o granicama i groznim podjelama koje sport briše će, nažalost, kao i 1995., ostati iluzija.