Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Može li se umiroviti kult?

Je li Roma talac Tottijeve taštine?

Zadnja izmjena: 16. svibnja 2017. Profimedia

Kad je drugoga i posljednjeg dana papinske konklave, uvečer 13. ožujka 2013., novoizabrani poglavar vatikanske države pozdravio okupljeni narod s balkona Bazilike sv. Petra obznanivši pritom odabrano si papinsko ime, za prisutne romaniste koji su Trgom svetog Petra već porazvijali Romine zastave stvar se samopodrazumijevala: oni su najiskrenije povjerovali da je Jose Maria Bergoglio ime izabrao po njihovu idolu. I zaista, tko bi svijesti uopće prizvao Asiškoga, Saleškoga ili Ksaverskoga pored živoga Franje Rimskog?

Legende. Osmoga rimskog kralja. Poluboga. Francesca Tottija.

To da je novom papi dobar dio njegove nove zajednice imenu dodao redni broj II, usprkos tome što niti jedan od 265 njegovih prethodnika nije birao ime Francesco, reći će dovoljno o Tottijevu statusu u Rimu. Ekonomsko-kapitalističkoj evoluciji usprkos, i njezinom mitu o apsolutnoj zamjenjivosti, nekim čudom preživio je pojedinac koji je veći od korporacije, nogometaš koji je veći od institucije kluba. Mislite li da nije tako, razmislite primjerice o mizernim sudbinama Rudija Garcije, Luciana Spallettija i Jamesa Pallotte.

Posebno Jamesa Pallotte.

Otkako je prije pet godina preuzeo upravljanje AS Romom, ovaj se Amerikanac južnotalijanskog podrijetla (inače i suvlasnik Boston Celticsa) svakodnevno iz svoga bostonskog ureda pokušava riješiti Francesca Tottija. Njegov američki, korporativistički mozak nikako da shvati odakle radniku kojeg plaća da bi igrao nogomet, običnom X-u koji u njegovom financijskom izvještaju ima stajati pod kolonom izdataka, privilegija da govori o svemu i upliće se u sve oko kluba. Odakle mu značaj da bira suigrače, miče ili odobrava trenere? Odakle mu pravo da sam odlučuje o svom statusu? Zar se će se nakon njega u Rimu prestati igrati nogomet?

Narod i dalje hoće Tottija

Danas 40-godišnji nogometaš trebao bi za dva tjedna na Olimpicu protiv Genoe sudjelovati u zadnjoj utakmici igračke karijere. Naglasak je na kondicionalu, jer se o vlastitoj budućnosti Totti još uvijek nije sam izrazio. O njoj je dosad dao naslutiti tek Ramon Rodriguez ‘Monchi’, novoustoličeni sportski direktor doveden iz Seville. Totti je nakon Monchijeve objave odbio komentar, odgodivši ga za razdoblje po svršetku prvenstva. Neugodan je osjećaj napetosti, kakav odugovlačenja svake vrste gotovo uvijek po pravilu proizvode, ostao. Tko je uopće taj Španjolac da tjera legendu iz kluba, pitaju se romanisti. Nije li Kralju primjereno da sam, bez činovničkog posredništva, objavi svoju abdikaciju?

Kad Totti zakorači na travnjak, on utjelovljuje Rim. Slavnu prošlost i krhku sadašnjost grada na vječnoj razmeđi svetoga i profanog

Ako je Monchi doveden da bi pokrenuo Romin novi val zatvaranjem Tottijeve ere, Pallotta je Španjolcu doista namijenio zadaću dostojnu najboljega sportskog direktora u nogometu, kako se Monchiju velikodušno – makar ne bez razloga – tepa. Reforme u momčadi, ma koliko zahtjevne mogle biti, tek su dječja igra spram rješavanja Tottijeva statusa. Monchi u ovim trenucima uči koliko je to epski težak posao, spoznajući sav jad koji su iz nemoći morali osjećati Garcija, Spalletti i Pallotta.

Prljavi posao za predsjednika ipak netko treba odraditi.

Pallota želi moderni klub koji će se prestati vrtjeti oko igrača-spomenika. On želi nove zvijezde i novi imidž, želi američki model nedjeljnih obiteljskih piknika na stadionu, i želi da organizirane navijačke grupe s kojima je ušao u sukob što manje participiraju u dioništvu godišnjih ulaznica. Njegova je nesreća da imaginarni djed i baka s unucima, drugim riječima pristojni navijač na pristojnoj tribini, jednako kao i bilo koji okorjeli ultras na Curvi Sud, i dalje hoće – Tottija. Romanisti hoće Tottijev dres koji se i dalje prodaje više no dresovi svih ostalih Rominih nogometaša u zbroju.

Totti je u Rimu nepojmljivo popularan zato jer je upravo arhetipska identifikacijska figura. Doslovno svaki Rimljanin, od školarca do radnika na benzinskoj pumpi, na kojoj bi, priča kaže, i Totti najradije radio da mu nije pošlo za rukom postati profesionalnim nogometašem, pa sve do sveučilišnog profesora ili vatikanskog kardinala, može se poistovjetiti s njime.

Kako ćemo, pobogu, bez Francesca?

Za primjer, nije se dosad dogodilo da bi Tottija itko čuo, uključujući javne nastupe, izgovoriti makar najjednostavniju rečenicu na čistom talijanskom jeziku. Svoju skromnost, on kao i svi ostali članovi njegove obitelji, dokazuje njegovanjem mrmljava rimskog dijalekta, koji u ostatku zemlje izaziva podsmijeh. Talijani se zbog toga vole zabavljati vicevima o glupavom Tottiju, koji su nekoć bili toliko popularni da ih je sam nogometaš preko obiteljske kompanije naziva Number 10 odlučio publicirati kroz dva izdanja. Prvo je nosilo ime “Vicevi o Tottiju, odabrao ja”, a drugo “Još viceva o Tottiju, odabrao također ja”. Na mnogo sličnih načina Tottiji su u Rimu ekstremno neglamurozni. Zbog toga ih Rimljani toliko vole.

Kako onda umiroviti kult?

Pallotta je pokušavao sam. Tottiju je najmanje lanjska sezona trebala biti zadnja. Ugovor je istjecao s njezinim krajem i čekala se samo nogometaševa objava. Trebao je povlačenjem olakšati situaciju. Odlučio ju je otežati. Ponudio se da će odigrati još jednu sezonu besplatno, i to javno, u intervjuu koji je emitiran na državnoj televiziji u udarnom terminu. Za suspektnog Pallottu nije bilo druge nego pristati.

Na oduševljenje romanista, potpisan je novi igrački ugovor na godinu dana, te potom drugi, šestogodišnji, koji bi slijedio odmah nakon igračkog i kojim bi Totti postao tehnički direktor kluba. Godina dana je prošla, a Totti ne izgleda baš do kraja spreman objesiti kopačke o klin. Ne izgledaju za to spremni ni romanisti. Kako ćemo, pobogu, dalje kad više ne bude Francesca?

Njemačka publicistica i dugogodišnja dopisnica iz Rima, Birgit Schönau, o Tottiju, među ostalim, piše: “Kad Totti zakorači na travnjak, on utjelovljuje Rim. Slavnu prošlost i krhku sadašnjost grada na vječnoj razmeđi svetoga i profanog”.

Sliku autorica uprizoruje događajem koji je uslijedio nakon skandaloznog Tottijeva pljuvanja u lice danskog nogometaša Christiana Poulsena tijekom Europskog prvenstva 2008. godine. Nakon zamoljenoga javnog oprosta, svoj je azurni dres s utakmice Totti donirao Crkvi Uznesenja Naše Gospe od Božanske Ljubavi u rimskoj četvrti Castel di Leva, mjestu cjelogodišnjih hodočašća Rimljana i katolika iz cijelog svijeta. U staklenom ormariću odaje za žrtve zahvalnice, sada već u pomalo izblijedjelom stanju, dres i dalje stoji obješen kao dokaz Božje milosti. Onaj tko hodočasti Gospi od Božje Ljubavi, taj hodočasti i Tottiju. I to je Rim.

Koliko bi 40-godišnjak trebao igrati?

Nevolju s Tottijem ne trpi isključivo Pallotta. Nakon što je, ponajviše u režiji nezadovoljne zvijezde, Rudiju Garciji krajem 2015. godine uručen otkaz, u siječnju 2016. u klub se vratio Luciano Spalletti, trener koji je uspješno vodio Rominu momčad između 2005. i 2009., oživotvorivši tada poziciju lažne devetke, na kojoj je Totti po mnogima igrao nogomet karijere. Nesporazum između Tottija i Spallettija doveo je do trenerova odlaska, a kad se Spalletti prije 16 mjeseci vraćao, jasno je dao do znanja da više “nikome” neće dozvoliti uplitanje u vlastitu domenu, naivno misleći da će ignoriranje slavnog nogometaša biti ispravna politika.

“Naša se komunikacija svodi na ‘Dobar dan’ i ‘Laku noć’. Poštujem trenera, ali zahtijevam da i on poštuje mene”, ispričao je Totti u istome televizijskom intervju novinarki koju je po vlastitom izboru naručio s RAI-ja, nakon čega ga je Spalletti trenutačno udaljio iz momčadi. Već koji dan kasnije, međutim, Totti je igrao, zabijao golove i asistirao, fantastično koristeći skromne minutaže koje mu je trener odjednom i neočekivano počeo poklanjati. Problematičan je odnos između trenera i igrača prenesen i u ovu sezonu, u kojoj je Totti opet igrao malo ili niti malo.

“A koliko bi jedan 40-godišnjak trebao igrati?”, pita se Spalletti, uvijek iznova ojađen novinskim upitima zašto ikoni ne daje više vremena od, kao što je bio slučaj u nedjelju protiv Juventusa, par minuta po utakmici. “Uvijek se vraćamo na istu stvar. Romina momčad zaslužuje respekt, ali umjesto toga mi uvijek moramo razgovarati o Tottiju. Ako mu dam pet minuta, ne poštujem legendu. Ako ga uopće ne uvedem, još je gore. Da mogu vratiti vrijeme, nikad se ne bih vratio u Romu”, izjavio je nedavno trener najavivši odlazak s krajem tekuće sezone.

Iako je novi sportski direktor Monchi naznačio da bi najradije surađivao baš sa Spallettijem, od toga po svemu sudeći neće biti ništa. Sigurno je jedino da će morati surađivati s institucijom većom od kluba. Ne zna se tek u kojoj ulozi, jer o tome Totti još nije definitivno prelomio. Sportski direktor ima biti na oprezu: nedavna povijest, mnogobrojni murali s rimskih zidina i čak 23 radijske emisije koje se svakog tjedna iz rimskoga radijskog etera ekskluzivno bave gradskim nogometnim rivalima važući svaku Tottijevu riječ, uče da ne možeš tek tako umiroviti kult.

Ne propusti top članke