I crveni su rog, tradicionalnog napuljskog srećonošu, ove sezone ulični prodavači masovno prefarbali u plavo. Na klimavim bancima i sklopivim kolicima sve varijacije navijačkih rekvizita prodaju ljudi pristigli jugu Italije mahom iz Jugoistočne Azije i Sjeverne Afrike. Uvijek su spremni svoju robu brzinski spakovati i dati se u trk, čim u blizini skuže policiju. Većina ih nosi šarene dječje ruksake, na njima su patenti često pokidani, a pretinci spojeni pribadačama. Upadne u oko taj kontrast, breme odraslih ljudi vječito u modu preživljavanja i leđa na kojima se njišu ruksaci s cvjetićima, likovima Dore istraživačice i Peppe Pig.

Zadnje dvije sezone u Napulju srećem i istu gardu uličnih svirača, koji na bubnjevima blizu galerije Umberto i operne kuće San Carlo u udarničkom ritmu pjevaju “Forza Napoli, Juve merda”. Jedan od njih, Abdul se zove, svoju je afričku domaju napustio davno i u Napulju je već dobrano domaći. I ove je subote na špici, a standardnoj numeri kontra Juventusa dodaje i Un giorno all’improvviso, pjesmu omiljenu na stadionu i na ulici. Grupa od stotinjak ljudi koji su zastali uz njegove bubnjeve na sav glas pjeva kako su jednog dana zaljubili i srce im je tuklo, i ne pitajte ih zašto, vrijeme je prošlo, a oni su još uvijek tu.

Idemo utakmicu po utakmicu, ne može se već slaviti! A kaži to onima koji su već tetovirali treći scudetto, dragi Luciano

“I danas kao i tada, branim ovaj grad”, odzvanja uz pljesak, ples, zagrljaje, osmijehe. Za one kojima je teško pratiti riječi, pogled samo treba skrenuti prema crvenim srcima od kartona koja vise po obližnjim ulicama. U njima su od riječi do riječi ispisane sve navijačke, iako turisti najčešće pomisle da se radi o nekoj ljubavnoj posveti druge sorte.

Malo dalje u Španjolskoj četvrti, epicentru lika i djela Diega Maradone, još se drži veliki plakat zalijepljen lani u augustu: “Pozdrav Cirù, Napoli te voli”, piše na njemu. Cirù je Dries Mertens, dakako, a kad je objavljeno da prelazi u Galatasaray, od periferije do centra grada osvanuli su panoi kojim su ga navijači i navijačice odzdravili. Veselio ih je skoro čitavo desetljeće, postao najbolji Napolijev strijelac u povijesti Serie A. S trona je skinuo Antonija Vojaka, talijanskog nogometaša koji je početkom 20. stoljeća rođen u Puli. I njegov brat Oliviero je bio nogometaš, zvali su ih u Italiji Vojak I i Vojak II.

“Napulj je grad koji voli ljude”

Promatram posvetu Mertensu, razmišljam koliko su česte takve geste pri dolasku igrača, ali ih rijetko vidimo na odlasku. Kao što su mnoga vjenčanja fešte ljubavi, ali malo koji razvod prođe u tom duhu. Ljubav Mertensa i Napulja je obostrana, opstaje i danas, na daljinu. Navijačima je na odlasku poručio: “Rekordi i pobjede ostat će u knjigama, ali ljudi i grad će uvijek živjeti u mom srcu”. “Tko voli, ne zaboravlja”, ispisano je često na napuljskim zidovima, naročito uz Maradonin lik.

Teško se u mašineriji svakodnevice stvarno sjećati, a pritom ne živjeti u prošlosti. Ljude i ideje držati na životu, zastajati s njima dok se krećeš. Napulju to nekako uspijeva.

Uz zastavu Senegala crvenim je slovima na jednom zidu ispisano prezime Kalidoua Koulibalyja. Još jedan miljenik grada, obrambeni igrač zvjezdanog kalibra koji više nije tu. Počasni građanin Napulja postao je prije četiri godine, a pobjede kluba i dalje redovnoo slavi.

“Napulj je grad koji voli ljude. Podsjeća me na Afriku zbog te topline. Ljudi ne gledaju samo pored tebe. Ljudi žele da se stvarno dotaknete, žele razgovarati s tobom. Ne toleriraju te, vole te”, kazao je jednom objašnjavajući zašto se u Napulju udomaćio.

Nedaleko od Koulibalijeva grafita jedan dječak dodiruje rub plave marame na kojoj piše “Napoli prvak Italije”. Obješena je na zidu, iznad nje su okačeni anđeli i kvazigospodske slike pejzaža, a dječak je pipka pomalo zbunjeno. Dugo uz nju stoji, kao da se uvjerava da je stvarna. Po čitavom su kvartu plavim sprejem ispisani grafiti “Napoli 3 scudetti”. Svi redom djeluju učinjeni brzinski. Vjerojatno više u zaletu i zanosu nego u strahu. Automehaničara Giuseppea pitamo smeta li mu što se jedan takav grafit porodio baš uz njegovu radnju, a on odgovara da nipošto: “To je velika čast”, kaže.

Prošle su duge 33 godine od posljednjeg Napolijeva scudetta, a Giuseppe je tada bio duplo mlađi čovjek. U međuvremenu je klub preživio i bankrot i teška vremena u trećoj ligi. Navijačka podrška nije jenjavala; posjećenost Napolijevih utakmica u tom je periodu bila veća nego kod nekih klubova Serie A.

Klub je uskrsnuo kad ga je preuzeo filmski producent Aurelio De Laurentiis, a De Laurentiis na čelu kluba mnoge navijače nije oduševio, naročito dio ultrasa. Grize ga zub vremena, ali na šetnici u gradskoj luci još se drži dugački plavi grafit: “ADL, ti nisi moj predsjednik”. U subotnje popodne jedan pas sere točno između slova S i I u “presidente”.

Reprezentacija Benettona

Sad kad je prilično izvjesno da će Napoli osvojiti talijansko prvenstvo, a možda i dogurati daleko u Ligi prvaka, prepirke s predsjednikom malo su se stišale. On u svom neobuzdanom nastupu sve koji ga kritiziraju naziva huliganima, uličarima koji se previše drogiraju i rekreacijski razbijaju po gradu. A kritizirao ga je lani i Koulibaly, kad je De Laurentiis kazao da “neće više kupovati Afrikance, ako ne odbiju igrati na Afričkom kupu nacija”.

“Ne može se tako govoriti o afričkim reprezentacijama”, komentirao je Koulibaly. “Morate imati poštovanja kao što ga imate prema europskim reprezentacijama. Nemaju svi iste ideje kao on u klubu, poznajem ljude u Napulju. Navijači ne razmišljaju tako. To nije ideja društva, grada.”

Malo dalje od pasa i govana, iz obližnje zalogajnice dopire miris kave, a vonja i riba položena duž obale u plastičnim kašetama. Za one koji nekim čudom na šetnici požele čaj, učestala marka u ponudi je Lipton, a to nas vraća stotinjak godina unatrag. Godine 1909. Sir Thomas Lipton posjetio je Siciliju i, da se malo zabavi na odmoru, organizirao nogometno natjecanje nazvano Lipton Challenge Cup. Kroz taj su kup stasali pionirski nogometni kolektivi, napuljski i sicilijanski timovi svake godine su se sučeljavali, a u većini finala Napoli je igrao protiv Palerma.

Od luke me noge vode dalje prema željezničkom kolodvoru Garibaldi. Nedaleko od kolodvora na jednoj su trokatnici (dašta nego na trokatnici!) osvanuli portreti jedanaestorice Napolijevih igrača, a mislilo se pritom i na formaciju. S desne strane izdvojeno je lice trenera Luciana Spallettija, a s lijeve momke čuva Sveti Maradona. Čitav postav nadvisuje natpis “hvala, momci”.

Čitanje njihovih imena i prezimena opet me vraća u lanjsko ljeto. Kad je Napoli otvarao sezonu prvom domaćom utakmicom protiv Monze, na Maradoninu se stadionu skupilo skoro 40.000 ljudi. U prvih 1 na teren su izašli Alex Meret, Mário Rui, Giovanni Di Lorenzo, Amir Rrahmani, Min-jae Kim, Piotr Zieliński, Stanislav Lobotka, André Zambo Anguissa, Hviča Kvarachelia, Hirving Lozano i Victor Osimhen. Dok je čitav stadion skandirao svakom igraču poimence, prijateljica koja nam se pridružila na utakmici oduševljeno je slušala kako preko usana tisuća ljudi prelaze raznolika imena i prezimena: “Pa što je ovo, reprezentacija Benettona?”, izustila je bez imalo sarkazma.

Evo ih sada ovdje, pobjednici!

Tek što nam je izašla iz usta ta riječ na p, dolazi nam da je povučemo. Osjetimo da nas trener Spalletti sa zgrade gleda s prijekorom i u svom stilu poručuje: idemo utakmicu po utakmicu, ne može se već slaviti! A kaži to onima koji su već tetovirali treći scudetto, dragi Luciano. Takve friško iscrtane kože hodaju po svakom kvartu Napulja. Pitate li ljude je li im važnija Liga prvaka ili scudetto, odgovor će uglavnom pasti na domaći teren. Može i Europa, ali i ne mora.

“Daj da sanjamo”

S tom se procjenom slaže i inovativni prodavač koji kod trga San Domenico za jedan euro nudi slikanje s kartonskim natpisom “Juve — uvijek ste bili lopovi, sramite se”. Jeftinije prođete kod njega nego da kupite role WC papira s motivima grba Juventusa ili Lazija ili face Silvija Berlusconija, kojima je ove sezone cijena skočila na dva eura. Nije se više jeftino ni narugati, inflacija penetrira svaki sprd. Život košta papreno, ali unatoč tome, vele nam ljudi, pirotehnike neće nedostajati za proslavu titule. Ima da se napuljski vulkani, od Vezuva na istoku do Flegrejskih polja na zapadu, useru od gruvanja.

“Daj da sanjamo”, ispisano je pod jednim prozorom u rajonu Sanità, u kojem u predvečerje tinejdžeri na raskrižju mašu plavim zastavama, kao da označavaju kraj utrke Formule 1. Raskrižje vodi prema slijepoj ulici, pa za njihov performans nema mnogo publike. Mašu, izgleda, sebi iz gušta. Iz zvučnika koji su iznijeli pred kuću čuje se Forza Napoli, pjesma Nina D’Angela kojom je obilježeno prvo osvajanje prvenstva 1987. Kad je Napoli nedavno pobijedio Eintracht, D’Angelo je na društvenim mrežama objavio novu verziju pjesme, na klaviru, uz kratku poruku: “Skužajte, malo sam emotivan”.

Izjutra se u nedjelju spuštamo do kioska koji na Lungomaru vodi Anna, starija žena uvijek s maramom reperski privezanom na glavi. Običnom crvenom ili zelenom. Jutros je kričavo zelena. Devet je sati, nigdje još nema žive duše, pa Anna u miru postavlja bijele plastične stolice ispred kioska. Dolje uz obalu jedan ribar stiže iz jutarnjeg lova, treperi mu Napolijeva zastavica na brodu. Na svoje se katrige lagano smještaju i dva meštra koji će nedjelju provesti nudeći turistima đir barkom do kaštela. Dok još nema klijenata, raspravljaju među sobom kolika bi im metraža zastave bila dovoljna da ukrase balkone.

Podmazana espressom s Annina kioska, krećem prema istoku grada, prvo do pijace Nolana. Uz pijacu su poredane arapske brijačnice i indijske zalogajnice, sve redom okićene u plavo. U nedjeljnom šušuru uz peškariju šverceri sve cigarete prodaju po dva eura za kutiju. Nađe se i koja kutija s Napolijevim grbom, pola eura skuplja.

Na malom igralištu u rajonu Luzzatti, koji je Elenu Ferrante inspirirao da napiše Moju genijalnu prijateljicu, klinci tromo igraju nogomet, dok nad njima bdije, a pogađate, plava zastava zapetljana u ogradu igrališta. Sve pomalo, s noge na nogu, zvizdan je zvizdan, pa i ovaj proljetni. Na povratku s nedjeljne mise dio ljudi zastaje uz igralište, a jedna djevojčica u lakiranim crnim cipelama i bijeloj haljini prvo odlazi po masni komad pizze. Kad je pizzu pojela i ruke obrisala malo o mašnu u kosi, malo o hulahopke, pridružuje se dječacima na igralištu.

Imamo pravo voljeti nogomet

Prijenos utakmice Torina i Napolija hvatamo po ulicama na putu nazad prema centru grada. Gleda se svugdje — od televizora izbačenih ispred zgrada, do kafića i kladionica. Svaki od četiri gola dočekujemo u drugom uličnom aranžmanu. Kad u 51. minuti Osimhen zabija treći gol, jedan se čovjek iz automobila nasred kvarta San Lorenzo dere da ne zna kako će s ovolikom srećom. Par ulica dalje dočekujemo 68. minutu i četvrti gol, koji zabija Tanguy Ndombélé. Ponukani ranijim uličnim komentarom, pitamo čovjeka koji do nas gleda u ekran ispred kladionice zna li on što bi sa srećom.

“Da što ću sa srećom! Nemam takvih problema, guštat ću dokle god mogu”, odgovara veselo između zalogaja sendviča s mortadelom.

Još jednu Napolijevu pobjedu obilježavamo nazdravljanjem na trgu Bellini pred kraj dana. Ispred arapskog kafića visi palestinska zastava, a unutra se uz Maradonin poster nalaze i poruke o slobodnoj Palestini. Negdje između treće i pete čaše vina ulazimo u razgovor s jednim od voditelja kafića, koji nam priča da je najpoznatiji palestinski pjesnik Mahmud Darviš napisao poemu o Maradoni i esej o nogometu za koji se slabo zna. Za Maradonu je stihovao da doktori u njegovim venama neće naći krv, nego raketno gorivo. Dok mi pričamo o poeziji, upaljače i pletene afričke narukvice za siću od stola do stola nude mladi crni muškarci. I oni uzbuđeno komentiraju pobjedu.

U eseju koji je napisao 1982., Darviš opisuje kako u Bejrutu, pod opsadom i bombama, gleda Italiju na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. S prijateljima televizor spaja na auto, smišljaju nove načine za gledati utakmice u skloništima.

I sada i ovdje, i prije i nakon svega, imamo pravo voljeti nogomet, zaključuje Darviš.